Kolumne
Smisao u besmislu Piše: Katarina Dodig-Ćurković
Pokušajmo, za promjenu, doista poslušati djecu
Datum objave: 30. travnja, 2021.

Kako pandemija utječe na djecu i mlade općenito - najčešće je pitanje koje mi upućuju mnogi ljudi unatrag nekoliko mjeseci. LOŠE. To je, u biti, najbolji opis utjecaja ove situacije na mlade, misleći primarno na one do 18. godine života.

Kako se mladi nose s ovom situacijom? Loše. Ili nastoje da to loše izgleda djelomično "prihvatljivo“ jer ionako nema boljeg načina da se suoče sa svim problemima koje im je nametnula situacija s virusom. Trude se. Nastoje olakšati i sebi i drugima, posebno roditeljima, međutim, kao u začaranom krugu, i jedni i drugi traže načine kako iz labirinta izići što brže i bezbolnije. Posebno je teško, sigurno, maturantima, ali i osmašima, koji su u situaciji da "odlučuju o školi koja im osigurava budućnost“. Inače je i ona neizvjesna jer, kako se i meni čini, pojam planiranja sveo se na "od danas do sutra“, ovisno o tome u kojem intervalu će se kretati broj novozaraženih. Kaže moja prijateljica da inače nikada nije voljela brojke i matematiku, a sada joj se život sveo na pomno praćenje upravo brojki jer joj o njima "sve ovisi“. Pod sve misli na "ljetovanje, odlazak na more, planiranje novog vjenčanja, djetetova krizma...“ Kada pitate ljude oko sebe kako su, rijetki će vam odgovoriti "dobro“, a mnogi "u stresu sam, stalnom“. Definirati stres nije lako, jer svatko ga drukčije doživljava, ali kada pitate djecu što je njima u ovoj situaciji stresno, kratko i učinkovito nabrajaju sljedeće: škola, roditelji, prijatelji ili, što moj pacijent uvijek u sekundi izgovori - “sve mi je stres“. Pa se snađite.Je li pandemija dovela do toga da su djeca dodatno podložnija stresu ili se čini da ih je pandemija dodatno osnažila da se bolje nose sa stresom? U godinama ispred nas sigurno će se pokušati odgovoriti na ovo pitanje, iako se iz naše sadašnje perspektive čini da se djeca sve teže nose s izazovima koje im je nametnula ova situacija. Socijalizacija ih je posebno "poremetila“ jer im je u najvažnijem razdoblju života otrgnuta mogućnost da (se) uče kako stvarati dobre vršnjačke odnose, prijateljstva, kvalitetne veze, da upoznaju i nekvalitetne odnose, veze, emocionalne situacije, probiru među dobrim ili lošim autoritetima, pozicioniranju sebe među drugima, uče o zdravim kompetitivnim odnosima, kroz međuodnose s drugima upoznavati sebe, svoje vještine, načine i mogućnosti kako se izboriti za sebe na zdrav način, a ne kroz neprihvatljive obrasce ponašanja... Dakle, uskraćena im je primarno mogućnost da se kroz igru među sebi sličnima pokušaju što bolje "izbrusiti“ za brojne izazove koje im život donosi. A kako već sada stvari stoje, njima će očito biti puno teže.Koliko ih i nošenje maski u tome ograničava pitanje je na koje ćemo sigurno u godinama nakon što ova pandemija prođe pokušati dati odgovor i vidjeti je li i taj izostanak odnosa komunikacije "licem u lice“ doveo do nove generacije "emotivno i socijalno ograničene" djece. Empatija se primarno uči kroz socijalizaciju, međusobnu interakciju, verbalnu, ali i neverbalnu komunikaciju, pa će sigurno i to biti novi izazov društvima koja su već sada postala puno bešćutnija i neosjetljivija nego ranije. Očito je da su se ljudi promijenili, ali ne čini se nabolje. Taj put promjene, nažalost, prate već sada i naša djeca. Usamljenost im je postala sinonim za puno toga, u svoja se četiri zida sve više osjećaju depresivno, nesigurno, slabog samopouzdanja, samopoštovanja, često su opterećena činjenicom da ih se ne prihvaća, da ih vršnjaci ne trebaju jer nisu dostatno dobri, lijepi, pametni, popularni...U posljednjim tjednima raste broj mladih koji se iscrpljuju rezanjem, poremećajima prehrane, "crnim mislima“ koje im daju poriv da je smrt najbolji način da riješe sve životne situacije, uz silnu želju da ih iz stanja "nevidljivi“ netko osnaži da postanu "itekako vidljivi i vrijedni“.Često i sama znam čuti komentare kako je njima dosadno i da "ne znaju što bi sa sobom, pa sigurno onda imaju vremena da rade takve gluposti, jer da ih se zaposli ili imaju obveze, ne bi im takvo što padalo na um". Da, možda. No možda je problem i u tome što je upravo silom prilika njihov život odjednom naglo prikočio. I usput se dogodilo da je iz "životne kutije“ ispala redovna škola, izleti, vršnjačke ekskurzije, putovanja, maturalne zabave, sportska druženja, natjecanja, mjesta za zajednička okupljanja, izostala je mogućnost stvaranja tih toliko važnih uspomena upravo u vrijeme kada je biti "mlad i lud“ jedini problem koji bi vas trebao opterećivati.Djeca su vrlo inspirativna i činjenica da još uvijek u sebi drže taj dio neiskvarenosti i neuprljanosti koju nosi odrastanje i zrelost daje im za pravo da nam mogu predložiti kako bi bilo dobro početi rješavati probleme u kojima se svi svakodnevno nalazimo. Iz njihove pozicije, kako oni sebe doživljavaju, jasno je da imaju i dalje potrebu biti društvena bića, a ne da ih ograničava pandemija, virus, maske i izolacija.Neke njihove preporuke za bolje: "Početi više učiti i pratiti predavanja na nastavi/svađu s mamom pretvoriti u lijepi razgovor/govoriti istinu što više kako ne bih izgubila povjerenje važnih osoba/raditi na sebi/zavoljeti i izgraditi sebe, a onda poslije iskreno zavoljeti i druge/ne povrijediti druge i njihove osjećaje/ne biti osvetoljubljiva ako mi netko nešto loše napravi/ne postoje problemi koji ne možemo riješiti, ali trebamo znati i sami sebe korigirati/zaposliti ruke nečim i čitati knjige/razgovorom, savjetom ili običnim zagrljajem pokušati utješiti onog tko ima problem/i mali znak pažnje kao slušanje mojih problema i kada mi kažeš da si tu za mene može mi pomoći...Kako ste i sami prepoznali, ključne riječi za djecu su: slušati, razumjeti, ohrabriti, potaknuti, voljeti, pomoći, ne osuđivati, ne podcjenjivati, osnažiti, savjetovati... Pokušajmo ih za promjenu i mi odrasli poslušati.