Kolumne
Grgur Vremeplovac Piše: Grgur Ivanković
Centralni križ na Aninom groblju vlasnik Kožare B. Gillming dao je postaviti 1857. g.
Datum objave: 30. listopada, 2023.

Ovih dana, ususret Danu Svih svetih i Dušnom danu, na svim se grobljima užurbano čiste, cvijećem kite i svijećama osvjetljavaju grobovi naših predaka. Posljednja su počivališta našega grada raspršena diljem svih gradskih četvrti i možemo reći da svaki firtl ima svoje groblje.



Kao i grad koji unatoč svojoj naseljenosti od najstarijih prapovijesnih i rimskih vremena nema zgradu stariju od tristotinjak godina, tako i najstarija sačuvana gradska groblja nisu starija od tri stoljeća, a mnoga su i puno mlađa. Prva su groblja bila podignuta uz crkve. U crkvenim su se kriptama pokapali svećenici i redovnici te plemstvo i bogatiji građani, a ostali građani u grobovima iskopanim oko crkava. S vremenom su, zbog higijenskih razloga, pokopi u crkvenim kriptama bili zabranjeni pa su i crkveni velikodostojnici, plemići i bogataši morali biti pokapani u zemlju unutar već formiranih groblja. Prvo je gornjogradsko groblje bilo formirano oko barokne crkve sv. Petra i Pavla, na mjestu današnjeg Trga pape Ivana Pavla II., a 1740-ih zbog učestalih epidemija kuge formirano je novo groblje, tada daleko izvan grada, današnje Groblje svete Ane. Na tom je groblju ubrzo bila sagrađena i barokna grobljanska crkva posvećena svetoj Ani po kojoj gornjogradsko groblje i danas nosi ime. Na tome je groblju 1857. godine postavljen monumentalni centralni križ izrađen od ružičastog, šikloškog, kamena. Križ je dao postaviti ugledni osječki građanin Bartolomej Gillming, vlasnik Kožare u Osijeku i jedan od najbogatijih Osječana onoga doba. Njegove inicijale možemo vidjeti u željeznoj ogradi stubišta njegove kuće u Strossmayerovoj ulici, koju je kasnije naslijedio Ladislav Gillming, a nakon njega, ženskom nasljednom linijom, obitelj Knobloch.

I danas svatko od nas nakon što obiđe grobove svojih predaka, prijatelja i znanaca na kraju obilaska pod ovim križem zapali svijeću za duše pokojnika čije posljednje počivalište nismo stigli obići ili pronaći, te za one koji počivaju na drugim grobljima u gradu, diljem zemlje i svijeta. Gornjogradsko Groblje svete Ane uvršteno je 2018. godinu na listu europskih povijesnih groblja - ASCE (Association of Significant Cemeteries of Europe) čija je misija promicanje i podizanje svijesti o važnosti i vrijednosti značajnih europskih groblja kao jednog od temelja kulturne baštine, povijesti i umjetnosti.

Među najstarija gradska groblja u Osijeku svakako ubrajamo tvrđavsko groblje, Novogradsko groblje, koje je danas degradirano nazivom “kod OLT-a”. Donjogradsko groblje također je, kao i ono u Gornjem gradu, prvobitno nastalo na onodobnom rubu, a današnjem središtu Donjega grada, na Trgu bana Josipa Jelačića, uz najstariju donjogradsku baroknu crkvu Snježne Gospe, nakon čijeg je rušenja 1895. podignuta današnja neogotička crkva. Groblje je zatim preseljeno na kraj grada, uz Pakao, gdje se unutar jedne cjeline groblje neformalno dijeli na zapadni - katolički i istočni - pravoslavni dio unutar kojeg su u razdoblju historicizma sagrađene po jedna katolička i pravoslavna grobna kapela.

Koliko možemo saznati iz ljetopisa triju osječkih samostana- isusovačkog, franjevačkog i kapucinskog - u dalekoj se prošlosti Danu Svih svetih nije pridavala osobito velika pozornost. Jednako tako se u prošlosti u Osijeku nije pridavala osobita pozornost ni izgledu groblja, što i danas osjetimo kada preskačemo preko grobnih ploča na putu prema grobovima pozicioniranim izvan glavnih staza.

 

VOĆKAMA NIJE MJESTO NA GROBLJU

U kronici donjogradske župne crkve, stanje groblja 1936. opisano je ovako: “Donjogradsko groblje više je slično voćnjaku, nego li groblju. Svatko smatra, da je grobno mjesto, gdje mu leži pokojnik, njegovo vlasništvo, pa može posaditi štogod hoće. I tako mjesto cvijeća ili ukrasnog grma, krasi grob po koja breskva, šljiva ili orah. Tome se moralo učiniti kraj. Pozvani su župljani da urede svoje grobove i voćke iskrče. Bilo je protesta, ali nije koristilo. Neki su molili da se voćke ostave do jeseni, jer se pokazuje dobar urod. Ali crkveni odbor nije popustio…. U buduće dozvoljava se sađenje ukrasnog drveća i grmova, koji odgovaraju svetosti mjesta.”