Sadašnja Država Izrael proglašena je 14. svibnja 1948., nakon što je završio britanski mandat nad Palestinom. No, gledajući daleko u prošlost, zemljovidni prostor gdje je danas Izrael stoljećima svojataju Arapi/muslimani i Židovi, koji se pozivaju i na Bibliju/Stari zavjet...

Tko je u pravu, pojednostavljeno rečeno, odnosno tko ima više prava živjeti na tom prostoru i tu imati svoju državu - pitali smo dr. sc. Vedrana Obućinu, politologa i teologa iz Rijeke, pročelnika Odjela za Tursku i Bliski istok na Institutu za europske i globalizacijske studije.

- Kad bi to bio lak odgovor, možda ne bismo imali toliko problema u svijetu. Međutim, polaganje prava na teritorij na temelju povijesnih utemeljenosti recept je za trajne sukobe. Tko bi, primjerice, onda mogao polagati prava na hrvatski teritorij? U načelu se današnje granice utvrđuju u međunarodnom prostoru na temelju priznanja suvereniteta određene nacije, prije svega preko UN-a. To se čini priznanjem većine država članica te međunarodne organizacije, pa se tako može zaključiti kako legitimno pravo na državu imaju i Izraelci i Palestinci. Uostalom, to i jest sukus rješenja dviju država, koje očito nije previše popularno u nekim izraelskim, ali i arapskim krugovima. Stoga pravo življenja na tom prostoru i pravo na svoju državu imaju i Izraelci i Palestinci, a zbog istoga razloga oba predstavnika (Država Izrael i Palestinska samouprava) imaju svoje mjesto u UN-u.



Pojas Gaze (više) i Zapadna obala (manje) stalna su žarišta sukoba više desetljeća, no eskalacija u Gazi otpočela je otkako je tamo vlast preuzeo Hamas, u većini zapadnih zemalja na popisu terorističkih organizacija. O uzrocima i posljedicama koje su dovele da sadašnjeg stanja napisano je brdo analiza, snimljena hrpa izjava, dokumentaraca, reportaža..., uz redovito uključivanje velikih sila u cijeli problem odnosa Izraelaca i Palestinaca, koji se nikad do kraja nije riješio na obostrano zadovoljavajući način... Vaš komentar na sve što se događalo i što se sada događa...?

- Tako dug sukob ima svoje zakonitosti. Bilo je niz rješenja, sporazuma, Nobelovih nagrada za mir... sve kako bi se razriješio izraelsko-arapski čvor. Kao što vidimo, do toga nije došlo, nego se sukob intenzivirao. Ne treba gledati na sve crno-bijelo. Život u Svetoj zemlji povezuje Izraelce i Palestince više nego što to svakodnevne vijesti prikazuju, ali politički interesi nastoje odvojiti dvije zajednice što je više moguće. Prema nekim (možda i spornim) podatcima, građani Pojasa Gaze prije svega su zainteresirani za rješavanje gorućih životnih problema, a ne za ishod sukoba s Izraelom. Gledajući sa strane građana, mišljenja sam da bi se problem mogao brzo riješiti, najvjerojatnije stvaranjem dviju nezavisnih država.

Ali ono što građani žele, politike izbjegavaju. U mnogim pogledima mir na Bliskom istoku ne odgovara regionalnim i svjetskim vladama i korporacijama. Ideološki, radi se o trajnoj borbi protiv cionizma, ali i utjecaja zapadnih sila u arapskom svijetu. Postoji ovdje i nešto Huntingtonova sukoba civilizacija. Održavanje sukoba vodi izlikama pojedinih režima, uključujući Izrael i njemu susjedne zemlje, za stalno naoružavanje i izbjegavanje provođenja demokratskih promjena. Na regionalnoj i svjetskoj razini, na Bliskom istoku se prelamaju interesi i pokazuje snaga, koja će se danas-sutra opet isprobavati u drugim dijelovima svijeta. Ne smijemo zaboraviti da postoje brojne organizacije i politike koje su nastale upravo poradi ovoga sukoba i koje bi izgubile smisao postojanja i financiranja ako bi se sukob ugasio. Nažalost, to su pojednostavljene činjenice svijeta u kojemu živimo i gdje je potrebno daleko više građanske slobode i dijaloga da se krene prema pozitivnom miru.

Koliko je zbog rata Hamasa i Izraela ugrožena sigurnost i u Europi? Vidimo sve više prosvjeda i incidenata u gradovima EU-a (Belgija, Francuska, Njemačka, Švedska...), ekstremisti pojačavaju svoju retoriku, vlade diljem Europe pojačavaju sigurnost (uvođenje kontrola na šengenskim granicama!), ponovni strah od terorizma sve je izraženiji, u Berlinu su ljudi na ulicama slavili Hamasove napade, no ne manjka ni podrške Izraelu...

- Tako je, polarizacija se prenijela na druge dijelove svijeta, uključujući Europu. Skupovi potpore iskaz su te polarizacije pod utjecajem jakih propagandi. Rijetko se gdje može pronaći trezven poziv na suzdržanost i shvaćanje da su poginuli nevini civili u Izraelu i Palestini, a sve zbog ekstremnih odluka koje su donijeli Hamas i izraelska vlada. Odgovornost je ovdje na donositeljima političkih i vojnih odluka, ali nije kolektivno na izraelskom i palestinskom narodu.

U Europi opasnost vreba od pojedinaca koji lako zapale duboke osjećaje svojim ekstremnim potezima. Naravno da policija ima svoju ulogu zaštite, kao i da državne strukture moraju djelovati s osobitim oprezom kako se ne bi dogodio val nasilja. No odgovornost je i na drugim zajednicama. Nevladine organizacije, vjerske organizacije, škole i fakulteti... svi nose djelić odgovornost u sprječavanju nasilja i stvaranja sigurnoga prostora. Upravo u vrijeme prvih napada i protunapada na Bliskom istoku u Rijeci sam održavao preko Centra za međureligijski dijalog Drugi Mediteranski međureligijski forum. Jedan rabin iz New Yorka bez problema je ušao u džamiju i razgovarao s imamom. To su dojmljivi trenutci koji vjerskim sljedbenicima govore više o naravi odnosa na lokalnoj razini nego sve analize događaja.

S obzirom na moguće veću i opasniju eskalaciju sukoba na Bliskom istoku, ali i sadašnju situaciju s ukrajinskim ratom, može li se, između ostalog, govoriti i o nekom novom, trećem velikom ratnom žarištu? Koliko je opasnosti za zapadni Balkan i ovdašnju regiju (Kosovo, BiH...)? Koliko će rat Izraela i Hamasa biti novi, možda i najteži, test za Bosnu i Hercegovinu, koja se nada skorom otvaranju pregovora o ulasku u Europsku uniju...?

- Zapadni Balkan sada opet pokazuje cijenu negativnog mira, odnosno stanja u kojemu se mir ocrtava samo u manjku nasilnoga sukoba, ali bez mogućnosti trajnog razvoja mira. Iskorištavaju se svi trenutci u kojima je moguće započeti novo nasilje, što se politički i medijski potencira. Tako se i ovdje pokušava multipolarno djelovati. Na temelju specifičnoga lokalnoga sukoba, regionalne i svjetske sile koriste se svojim polugama moći kako bi se obračunavale kao u igri "Rizik".

Što se tiče Bosne i Hercegovine, ovo nije najteži test, ali jest izazov identitetu BiH i pitanje koliko je EU zapravo spreman prihvatiti članstvo države gdje je pojedinačno najveći konstitutivni narod muslimanski. No daleko su veći izazov trajne i strukturne reforme u BiH, kao i ostatku zapadnoga Balkana.



Premda je daljnji razvoj situacije na Bliskom istoku teško prognozirati, ipak se logičnim nameće pitanje što očekivati u tjednima koji slijede. Zasad je iluzorno očekivati skorašnji prestanak sukoba i početak mirovnih pregovora... Vaš završni komentar?

- Slijede dani neizvjesnosti. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu pokušava nagovoriti svoje generale da vojnu akciju prošire kopnenim prodorom u Pojas Gaze, s neshvatljivo velikim rizikom za život vojnika i civila na obje strane. To čini jer zna kako mu je došao politički kraj, a možda i ponovna mogućnost da završi u zatvoru. Postoje naznake kako izraelska vojska ne želi to učiniti, pa bi nasilje moglo prestati onoga trenutka kada se ukloni neposredna opasnost i lokalno vodstvo Hamasa. Tek tada će Izrael biti spreman na pregovore pod pokroviteljstvom bilo koje organizacije.

No moramo znati da političko vodstvo Hamasa nije u Gazi, već u Kataru, te da ima potporu brojnih drugih zemalja (ne samo Irana, kako se stalno pokušava isticati). Rješenje dviju država je sada stavljeno daleko na kraj prioriteta, te će u vrlo neizvjesnom stanju doći do porasta cijene energenata, s potencijalnim zatvaranjem plovnih putova i zračnih veza, a uvijek se nađe netko kome je to stanje po volji i na čemu se zarađuje. Svi se ti čimbenici moraju uzeti u obzir kada se govori o ishodu ovoga dijela sukoba. Onaj krajnji cilj mira na Bliskom istoku, nažalost, nije nigdje na horizontu. (D.J.)