Magazin
VELEPOSLANIKOV IZBOR

Promašaj bez stila
Objavljeno 21. listopada, 2023.
Gradu s ljubavlju: Roman “Brodovi nad gradom” Nenada Rizvanovića...

U nekim svojim ranijim tekstovima bio sam sklon, do posljednjeg daha, često i nekritički braniti ideju o “protejskoj svijesti” romana. Naime, roman je jedini književni žanr u kojem se, bez nekih većih kompozicijsko-strukturalnih problema, može prepletati nekoliko priča, koje ne moraju nužno biti povezane, koje ne moraju poštovati uzročno-posljedične odnose, koje ne moraju slijediti ni kronologiju, ni elementarnu logiku...



Nadalje, roman je jedini književni žanr koji u svojoj strukturi “podnosi” prisutnost i drugih žanrova, pa tako unutar romana mogu zajedno funkcionirati i dokumenti, i fotografije, i jelovnici, i redovi vožnje, i urbanistički planovi gradova, i TV programi, i topografske karte, i lirske pjesme, i uznički zapisi, i dnevničke bilješke... Isto tako, u romanu se prisutnost dramskih fragmentata, ili esejiziranih poglavlja, ili mudrih citata iz različitih filozofskih tekstova smatra posvema normalnom pojavom. Dapače, “eruditivni kompleks” itekako je poželjan element u romanesknoj strukturi.



I sve te različite, najčešće nasumice nabacane elemente nalazimo i u romanu Nenada Rizvanovića [1] naslovljenom “Brodovi nad gradom” (Naklada Ljevak, 2023.). Ima u ovome romanu i (obiteljskih) fotografija, i zapisa o starome osječkom mostu [2] koji je gradio Sulejman Veličanstveni, a neke 5. veljače spalio jedan od hrvatskih mitskih junaka, Zrinski (jedno sam se vrijeme zanosio da upravo taj datum/događaj uzmem kao Dan grada Osijeka, ali budući da je taj datum ujedno i datum moga rođendana, morao sam odustati od takve lepršave literarne ideje, koju je, doduše, bilo moguće braniti argumentima “jake povijesti”, ali nisam želio dati povoda onima koji bi tu odluku sveli na još jednu moju narcisoidnu gestu), urbanističkog plana grada Osijeka, i fragmenata/citata iz drugih historijskih i znanstvenih tekstova, kao i usputnih osvrta na dnevne lokalne i svjetske događaje. I neki put taj miš-maš ima neku svoju unutrašnju logiku, neku koheziju i može sjajno funkcionirati, ali poneki puta, imam dojam da je ta “hibridnost” posvema besmislena i da se iza te “hibridnosti” krije i više nego očita kreativna nemoć autora. Naime, prema mojem skromnom mišljenju pisanje nije moguće svesti isključivo na puko nizanje slučajnih dosjetki iz obiteljskih priča, sjećanja ne neke, manje ili više, uspješne ljubavne epizode, evociranje mladenačkih, školskih i inih uspomena na neke ljude i krajeve..., a što se sve može relativno jednostavno oživiti jednom nasumičnom šetnjom kroz grad, kroz njegove ulice, perivoje, trgove, te čitanjem nekih starih knjiga o tom istom gradu i njegovim znamenitostima, ili jednostavno razgovorima s prijateljima, susjedima, školskim drugovima..., koji najčešće ne prelaze okvire “kavanske hermeneutike”!

Nemam ništa protiv prisutnosti “eruditivne prtljage” u bilo kojem, pa tako i ovome romanu, ali s tom prtljagom treba i više nego oprezno disponirati. Naime, ona od autora zahtijeva osjećaj za mjeru, jer svako pretjerano inzistiranje na njezinoj nazočnosti unutar strukture romana može tu osjetljivu strukturu nepovratno uništiti i “natjerati” čitatelja da se zapita: “So what?” Naime, i sam sebi sam, nekoliko puta, tijekom čitanja ovoga romana, postavio to pitanje - mnoge priče ostale su “visjeti u zraku”, nije mi bilo jasno što je pisac, zapravo, želio nam reći, poručiti. I da ne budem previše sitničav, ipak moram dati još jedan dobronamjerni savjet i piscu, ali i uredniku, da bi bilo dobro nekoliko puta pročitati rukopis, prije objelodanjivanja, jer u romanu ima mnogo potpuno besmislenih rečenica, npr.: “Geneza i svjetska čuvenost osječkog mosta izbi na glas zapravo njegovim faktičkim formiranjem u povodu Sulejmanove katastrofalne ekspedicije protiv Sigeta i po planu dalje (sic!, op. Z. K.). Za prebacivanje osmanlijske vojske na tom maršu iz Hrvatske u Ugarsku prvotno je bila smišljena osnova (sic!, op. Z. K.), da se za prelaz vojske načini most kod Vukovara” (str. 95). Ili ovo: “Nema sumnje, da je taj osječki most i poslije svjetskog intermezza ostao vanredna i dobrodošla prometna baza oko koje je neprestano moralo biti stručnih lica majstora kao i izvjesne straže” (str. 96.)

Nažalost, ovakvih “praznih mjesta” u ovome romanu ima previše za moj čitalački ukus, što onda stvara gorki osjećaj o pretjeranoj i nepotrebnoj žurbi autora prilikom pisanja ovoga romana. Doduše, jedna starija Osječanka mi je rekla da je autor dobro “pogodio” duh Osijeka u 60-im i 70-im godinama prošloga stoljeća. Ali, isto tako, ostaje nejasno autorovo naknadno objašnjenje u jednom intervjuu da je Osijek sačuvao svoj identitet zbog svoje nadnacionalnosti. Ostaje nejasno znači li to da sredine koje nisu nadnacionalne ne mogu sačuvati svoj identitet, jer taj privilegij čuvanja identiteta pripada isključivo nadnacionalnim sredinama? Nadalje, povijest Osijeka ni na koji se način ne razlikuje od ostalih srednjoeuropskih gradova u kojima je multietičnost, multikulturalnost, multijezičnost, multireligioznost... nešto što se samo po sebi predmnijeva. Ali to ne znači da bismo tu konstataciju trebali nekritički prihvatiti i misliti da svi ti, bez dvojbe, pozitivni i poželjni elementi u povijesti jednoga grada rješavaju sve naše identitetske probleme. Nisam baš siguran da je ta pozitivna činjenica bitno utjecala na kvalitetu života kako onaj i politički, tako i kulturni, i ekonomski... u Osijeku u posljednja dva stoljeća u odnosu prema svemu onom što se u Osijeku događa u ovim, tranzicijskim vremenima, koja i nisu baš tako sretna!

Stoga nisam baš nešto previše nostalgičan na ono razdoblje života u “socijalističkom” Osijeku, jer jednako tako mogli bismo se zapitati kako su se neki građani Osijeka osjećali poslije 1918., 1941., 1945. godine. Ni jedna revolucija/tranzicija nije ugodna, pa tako nije bila ugodna ni ona u 90-im godinama prošloga stoljeća, ali ta revolucija/tranzicija samo je naš problem i mi bismo taj problem morali rješavati. Naravno, ne tako što ćemo činiti nove nepravde misleći da ispravljamo neke stare, taj problem sigurno se ne može riješiti bezobzirnom pljačkom, pretvaranjem društvene imovine u privatnu, ne korupcijom, ne partijskom podobnošću, ne lošim obrazovanjem, ne kupovanjem diploma, ne lošim presudama...

PIŠE: Zlatko KRAMARIĆ
Osmo svjetsko čudo
[1] Nenad Rizvanović rođen je u Osijeku, 1968. godine, a između ostalih svojih životnih uloga jedno je vrijeme bio i moj student. I taj podatak ne bi imao neku veću težinu da taj student nije od mene posudio jednu vrijednu knjigu, koju je “zaboravio” vratiti. Radi se o “Poetici ruskog formalizma”, zborniku tekstova koje je priredio i uredio Aleksandar Petrov, u izdanju beogradske Prosvete. Budući da je riječ o knjizi koja je tiskana 70-ih godina prošloga stoljeća, profesor s odličnim pamćenjem ne bi se ljutio da mi “zaboravni” student u dogledno vrijeme vrati ovu vrijednu knjigu.

¬       [2] Neki su bili skloni taj most proglasiti “osmim svjetskim čudom”. Doduše, brzina kojom je taj most bio napravljen uistinu pripada čudu - graditeljima je trebalo navodno samo 17 dana da naprave most dužine 4800 lakata! (Ako je vjerovati zapisima E. Čelebije, onda je most postojao i ranije, ali u znatno skromnijem formatu, služio je isključivo pješacima i nije bio građen zavojnu svrhu) No riječ je o iznimno važnom vojno-prometnom objektu, preko kojeg je turska vojska namjeravala osvojiti Beč. Stoga uopće nije bilo neobično što ga je 5. veljače 1664. godine Nikola Zrinski odlučio zapaliti! Definitivno je razoren 1687. godine u ratu za oslobođenje Ugarske nakon opsade Beča 1683. godine.

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

TJEDNI OSVRT

Uzbuna! Njemačka je počela naplaćivati i zrak?

2

RAZGOVOR: DAVOR GJENERO

Pretkampanja pokazuje da se opozicija u protekle tri godine nije pripremila za izbore

3

PRIČA IZ PARKA PRIRODE: LONJSKO POLJE - MAGIJA RAVNOTEŽE...

Nema života bez močvare