Četiri su godine prošle od kada je međunarodna publika i kritika s neskrivenim oduševljenjem prihvatila sjevernomakedensku dokumentarističku fikciju "Medena zemlja" (Honeyland). Podsjećamo, film "Medena zemlja" redateljskog para Tamare Kotevske i Ljubomira Stefanova premijeru je imao na Filmskom festivalu Sundance, gdje je osvojio tri nagrade.

Potom nastavlja nizati brojna priznanja, pa i nominaciju za Oskara u kategoriji najboljeg stranog filma i najboljeg dokumentarca. Kao potvrđena redateljica Kotevska je, pak, prošlog mjeseca na 80. Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji održala predavanje o filmu kao pokretaču pozitivnih promjena. Istom je prilikom najavila i svjetsku premijeru novog filma The Walk, koja će se održati u studenom na najvećem i najstarijem američkom festivalu dokumentarnog filma - DOC NYC u New Yorku.

Ekskluzivno za ovotjedni Magazin, Tamara Kotevska pričala je o sebi i svojoj desetogodišnjoj karijeri redateljice dokumentarnih filmova, uspjesima na festivalima i planovima za budućnost...

- Prvi igrani dokumentarac zvao se "STUDaNTS" i radila sam ga u SAD-u, 2015. - 2016. godine kao diplomski film. U njemu sam pratila studente uključene u kontroverzni program Work&Travel, koji je većina makedonskih studenata iskoristila kao izgovor za "ilegalni" boravak u Americi. Kako bih dočarala ponašanje ljudi kao pojedinaca i dijela masa, preuzela sam eksperimentalnu naraciju iz jednog dokumentarca u kojem je promatrano nametanje moći mrava pod zaštitom grupe i njihova bespomoćnost kada su sami. Skrivena "ispod paravana" studentice, poput japanske turistice, s izlizanim fotoaparatom Canon 600D, nastojala sam dočarati usamljenost i egzistencijalnu bespomoćnost makedonskih studenta u SAD-u te njihovu transformaciju pri povratku u Makedoniju, kada su kao dio političke grupe postali jedinstveni organizam uperen na rušenje vlade. Naime, usporedno sa snimanjem dokumentarca u Americi u mojoj Makedoniji kulminirale su studenske pobune i politički štrajkovi koji su na kraju srušili vladu. Taj je dokumentarac osvojio nagrade i ostavio dojam diljem Makedonije i Balkana, pogotovo na studente koji su žudjeli za "američkim snom", pritom umanjujući vrijednost vlastite države. Uslijedio je dokumentarac "Jezero od jabuka" o zagađenju Prespanskog jezera - jednog od najstarijih jezera u Europi, smještenog na tromeđi Makedonije, Albanije i Grčke. Na filmu smo radili godinu dana koncentrirajući se na probleme koji su doveli do zagađenja jezera kao dijela većeg projekta očuvanja prirode. Uz pomoć stanovnika Prespe stvorili smo vizualno bajkovitu lokalnu priču s globalnim značenjem. Cjelokupni projekt spašavanja Prespanskog jezera, zajedno s filmom koji je mještanima otvorio oči o vlastitom negativnom djelovanju, uključujući bacanje velikih tonaža trulih jabuka, pridonio je da se već sljedeće godine smanji koncentracija fosfora za 30 %. Ovaj film je na kraju nagrađen Grand Prixom na više ekoloških festivala, uključujući posebno priznanje Davida Attenborougha. Nakon ovog uspjeha s istom sam ekipom započela proces snimanja "Medene zemlje" (Honeyland). Kada je premijerno prikazan, na Sundanceu, odmah je osvojio je tri nagrade: Grand Prix, nagradu žirija i nagradu Impact for Change. Bila je to još jedna lokalna priča s globalnim odjekom - pojašnjava Tamara Kotevska.



- Ideologija domorodačkog naroda, koja je utjelovljena kroz lik Hatidze, "uzmi pola od prirode, a pola vrati natrag", postala je pokret. Također smo uspjeli znatno pomaknuti fokus s izumiranja pčela na izumiranje autohtonog stanovništva. Otvorene su mnoge zaklade i dijeljene donacije za očuvanje pčela i za obitelji glavnih likova Hatidze i Husseina. Kupili smo Hatidze novu kuću i osigurali smo auto, socijalnu skrb i školski pribor za Husseinovu obitelj. Apsolutno smo napravili promjenu u toj maloj zabačenoj zajednici, što je imalo globalni odjek. Na naše iznenađenje najveći utjecaj Honeylanda u Makedoniji dogodio se tijekom pandemije COVID-a kada su ljudi prihvatili Hatidzin slogan: "Prekršiš li pravilo, svi plaćaju cijenu" te ga spontano dijelili na društvenim mrežama kao parolu protiv širenja COVID-a - kaže Kotevska u "Medenoj zemlji".

Nakon Honeylanda, Kotevskinu pažnju zaokupilo je neobično putujuće kazalište koje problematizira ulogu izbjeglica i raseljene djece. Radi se o projektu The Walk britanskog kazališta Good Chance, koji ima za cilj skrenuti pažnju na probleme s kojima se susreću sirijska djeca izbjeglice, a Amal, glavni lik u filmu, prati rutu sličnu onoj kojom se kreće većina Sirijca i ostalih izbjeglica s Bliskog istoka i središnje Azije. Visina istoimene lutke (Amal) pomno je odabrana kako nitko ne bi mogao skrenuti pogled s nje i izbjegličkih problema, a lutka je i marioneta jer njome drugi upravljaju i prema potrebi je poput izbjeglica razbacuju po svijetu.

- Kada se priča razvila, produkcijska kuća Grain me angažirala da napravim dokumentarac o izbjeglicama kroz lik "Male Amal", a meni se ta ideja svidjela. Iako je Grain velika i priznata tvrtka, realizacija i financiranje nisu bili nimalo laki. Na početku baš nikoga nije privlačila ideja o još jednom filmu o izbjeglicama. Mi smo bili uporni, a naša argumentacija "sve dok postoji problem, treba snimati filmove o tome" pobijedila je. Projekt je dobio zamah i nastupi "Male Amal" angažirali su tisuće izbjeglica te je dobivana pozornost velikog broja tzv. ognjišta moći. Politički, plemenski i rodbinski vođe i utjecajni ljudi nesebično su otvarali vrata svojih zajednica velikom broju izbjeglica kako bi se osjećali bolje i zaštićenije. Djeci zarobljenoj u izbjegličkim kampovima "Mala Amal" donijela je osmijeh, radost i nadu, a dobrotvorna akcija koju organizira kazališna produkcija i dalje pomaže tisućama izbjeglica. Iako projekt nije završio tamo gdje je trebao završiti - u Manchesteru, na iznenađenje svih, Amal se pretvorila u međunarodni simbol izbjeglica i prognanika cijelog svijeta i stalno je pozivaju kako bi dala podršku i podignula svijest o položaju prognanika i izbjeglica. Nedavno je posjetila Ukrajinu, a trenutačno se kreće Amerikom - priča nam redateljica Kotevska.



Pretpostavljam da ste snimajući The Walk proživjeli svakakve neugodnosti, dobivali lažna obećanja, osjetili licemjerje i agresivnost svih vrsta...?

- Naravno! Amal, kao i naš tim, nailazili smo na ozbiljne prepreke, napade i prosvjede. Najžešći su bili u gradu Larissa u Grčkoj, gdje nas je agresivni neofašistički pokret Zlatna zora kamenovao i batinao. Kao što ste naslutili u pitanju, itekako smo se suočavali s različitim oblicima pasivne agresivnosti, odbacivanjem, ignoriranjem i licemjerjem dok smo napredovali kroz Europu.

Urezale su mi se slike iz Strasbourga gdje su članovi Europskog vijeća, umjesto simboličkog davanja političkog azila, lutki Amal u ruke gurnuli europsku zastavu očekujući da njome maše na "putu očajnika". Uručili su joj čak i lažnu putovnicu uz napomenu da bi je "trebala podijeliti s drugom djecom na putu". Nisu ništa govorili o pravima izbjeglica ni o ljudima od krvi i mesa.

Poznato je da ste radeći na "Medenoj zemlji" (Honeylad) bili upleteni u seoske razmirice, pa nas zanima kakva ste iskustva imali na "The Walku" s obzirom na neizvjesnost, strah, tjeskobu, neprihvaćanje, iščekivanje i neispunjene nade izbjeglica.

- Iskreno, The Walk je bio moj emocionalno najzahtjevniji projekt. Nisam bila svjesna u što se upuštam i prva dva mjeseca provela sam sate u hotelskoj sobi plačući zbog viđenog. Sve te tragične priče ljudi koje sam upoznavala u meni su stvorile veliku tjeskobu i poteškoće pri povratku u normalan život. Zbog akutnog posttraumatskog stresa bili su mi potrebni mjeseci izolacije između snimanja, kao i nakon završetka projekta. Još uvijek sam u kontaktu s mnogim izbjeglicama koje sam susretala na putu. Aktivno sam sudjelovala u organizaciji velike donatorske akcije nakon potresa u Hatayu i Gaziantepu u Turskoj, jer je jednom od naših protagonista bio potpuno uništen dom, a mnogi rođaci drugih su poginuli ili nestali. Zajedno s ekipom filma organizirali smo akcije njihovog izvođenja i pronalaženja sigurnog mjesta u Istanbulu. Sve su to ožiljci koji će teško zacijeljeti. Ali ih moram prihvatiti jer su dokumentarci moj život i svjesno sam u tome. Na neki način nas redatelje dokumentarnih filmova vidim kao liječnike koji podastiru dijagnozu društva, skupine ili pojedinaca pred oči javnosti.

Trenutačno istražujete novu priču u kojoj će glavnu ulogu imati rode...?

- Da, moj sljedeći dokumentarac zvat će se Wings of Waste. Fascinacija rodama nešto je duboko ukorijenjeno u meni od djetinjstva. Rode su vrlo cijenjena bića u Makedoniji s velikom kolektivnom simbolikom. Promatrate li moj dosadašnji rad, možete primijetiti da me, osim aspekta očuvanja prirode i odnosa ljudi i prirode, fascinira i fenomenom migracija.

Intrigiraju me pitanja o motivima koji pokreću velike grupe ljudi na duga iscrpljujuća putovanja s jednog mjesta na drugo. "STUDaNTS" je bio o migraciji, u Honeylandu postoji obitelj nomada koja izbacuje prirodu iz ravnoteže, The Walk je o migraciji, a Wings of Waste je nešto što povezuje očuvanje prirode i migraciju. Nedavno sam doznala potresnu stvarnost roda u Makedoniji koje zbog velikog broja smetišta mijenjaju svoje migracijske obrasce pretvarajući se, slično kao ljudi, iz lovaca u potrošače. Jedini problem je što jedući ljudske ostatke pojedu mnogo plastike i otrovnih tvari, zbog čega odumiru. Migracije su im stoljećima održavale formu i spašavale živote. Njihov je prirodni instinkt da migriraju! Sada se zbog smetišta potpuno mijenja njihova prirodna ravnoteža. Također, budući da im je zaustavljena migracija, brzo se razmnožavaju na jednom teritoriju, pa ženke roda odbacuju ptiće više nego ikad prije kako bi samo sebi osigurale sigurnost hrane i smanjile konkurenciju na svojoj smetišno-teritorijalnoj jedinici. U ovom dokumentarcu približit ću se priči temeljenoj na najstarijoj i najpoznatijoj makedonskoj narodnoj priči o Šiljanu, čovjeku koji se pretvorio u rodu jer je bio lijen i nije htio raditi na zemlji predaka. Ova stara narodna priča me fascinira jer je lako primjenjiva u današnje vrijeme, s posljedicama s kojima se kao društvo suočavamo zbog sebičnih postupaka.

"Šiljan roda" bit će, znači, glavni lik u filmu. Dok se upoznajemo s narodnom pričom i pratimo Šiljanov povratak u Makedoniju u tijelu rode, vidimo gotovo napušteno selo u kojem je nekada bila njegova obitelj. Gledamo tužnu priču o napuštanju sela i obradi zemlje, masovnu migraciju u velike gradove koja stvara prekomjerno zagađenje i pretvaranje napuštene plodne zemlje u smetišta. Šiljan, koji ozlijedi krilo, završi na kontejneru, gdje se hrani ostacima ljudskih ostataka prije nego što ga pronađe usamljeni čuvar odlagališta koji odvedi bolesnog Šiljana u svoj dom, gdje ga njeguje i hrani. Konačno, ovo će biti moderna stvarna priča o "Šiljan rodi" koji je pronašao svoju ljudsku obitelj i kojoj je imao što reći i od koje je imao što čuti...