Neupitno je kako bi i sam Arsen Dedić, veliki hrvatski kantautor, šansonijer, skladatelj, pjesnik, "akademski težak", "liječeni Šibenčanin" i "pjesnik opće prakse", bio zadovoljan kako je trojac iz neformalne inicijative Na krajičku jezika podsjetio Osječanke i Osječane na njegovu ostavštinu. Iz onoga što baštinimo od nenadmašnog Arsena Mislav Bartoš, Bruno Koić i Slavko Babić, uz gitarsku pratnju Željka Šrenga, izvukli su pjesničke zbirke i iz njih recitirali nenadmašne Arsenove stihove, a Babić je nekoliko pjesama i otpjevao (prava je šteta što ne pjeva češće javno!).

“Ja sam Arsen. To mi je ime i zanimanje. Što znači koristim se kao lijek i kao otrov, ovisi u kojoj mjeri me se uzima. Kratica mi je Ars, a kemijski znak mi je As. Ali moje se ime ne izgovara javno, policija ne dozvoljava da se širi. Moje ime je konspirativno ime nekih mojih drugova. Ono se ispisuje noću po zidovima, pod cijenu slobode. Moje ime je lozinka ljubavnika. Mojim su imenom samo najhrabriji krstili svoje dječake u slijepim planinskim kućama, znajući dobro što ih zbog toga čeka”, napisao je Arsen. No na krovnoj terasi Kulturnog centra Osijek, koji je drugi put ugostio arsenoljupce u njihovoj petoj posveti bardu, Arsena smo uzeli nezasitno i neumjereno, a opet je bilo više nego ljekovito. U ozračju izvrsnih vizuala mlade umjetnice Doris Despot, poklonici Arsenova lika i djela, na pozornici i u publici, nisu štedjeli ni glasnice, ni srca, ni duše, ni dlanove, poželjevši da tu poetsku večer spreme kao brod u bocu, samo za sebe, za usamljeničke plovidbe.

I. Rab Guljaš