Razmišljajući o tome kako započeti ovaj tekst pala mi je na pamet ona poznata dječja zafrkancija da ćemo svom prijatelju reći jednu dobru i jednu lošu stvar. I za ovu dobru pobrinuo se naš Državni zavod za statistiku (DZS). Prije nekoliko dana objavljene njihove preliminarne procjene signaliziraju rast BDP-a od 6,3% u protekloj godini. Imajući na umu da smo sa legendarnih 13,1% 2021. i premašili 2019., ovaj nas je rezultat, ako nismo vični ekonomskoj prognostici, mogao i iznenaditi, naročito uzme li se u obzir da je prosječna godišnja stopa rasta između 2014. i 2019. iznosila oko 3%. Da je ona ostala i tijekom 2020. i 2021., razina realnog BDP-a bi bila 2021. i veća, što jasno svjedoči o fenomenu "niske osnovice" kad se govori o stopi rasta tijekom 2021. godine. To zahtijeva da se objasni što stoji iza ovih lanjskih 6,3%, tim više - ako zanemarimo pretprošlu godinu - što su premašene dosadašnje "šestice" iz 1996. i 1997., a bili smo im se približili i 2002. (5,8%) - navodi izv. prof. dr. sc. Željko Bogdan s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te u nastavku svoje analize za Magazin, piše:.

- No, u pozadini recentne "šestice" ipak ne stoje isti čimbenici kao i potkraj 1990-ih godina. U to vrijeme zemlja se bila oporavljala od ratnih vremena, započeo je proces obnove i dominantan poticaj rastu svakako je slijedio iz investicija, ali i izvoza usluga (čitaj: turizam). Druge komponente BDP-a poput osobne i državne potrošnje su rasle sporije, a robni izvoz praktički je stagnirao. Jasno, sa rastom BDP-a je rastao i uvoz pa se pokrivenost robnog uvoza izvozom praktički strmoglavila (pad za više od 1/3). Takvu priču ipak nećemo imati 2022. godina. Istina, rasle su i osobna i državna potrošnja te investicije, ali sporije od BDP-a.



Pa što je onda pridonijelo ovako visokim stopama rasta? Rast izvoza roba od 23,6% i usluga od 27,34%. Same po sebi ove stope su atipične, ali i izvoz roba i izvoz usluga su i ranijih godina ostvarivali veće stope rasta u odnosu na BDP. Posljedica takvih kretanja je kontinuirano povećavanje i udjela izvoza roba i izvoza usluga u BDP-u. Dok se praktički po izvozu usluga (% BDP-a) nalazimo u vrhu (prvo ili drugo mjesto) postsocijalističkih članica, dotle se po udjelu izvoza roba u BDP-u nalazimo na samom začelju. Naš robni izvoz je rastao, ali njegov udio u BDP-u je rastao sporije nego u ostalim usporedivim članicama EU-a. Do sada dostupni privremeni podaci DZS-a promatraju kretanje po djelatnostima do studenog 2022., i najveći udio je otpao na prerađivačku industriju (79%), dok je 8% otpalo na rudarstvo i vađenje i 6% na poljoprivredu.

Primjetno je u novije vrijeme značajnije smanjenje udjela prerađivačke industrije s obzirom na to da je on nekada iznosio i oko 90%. U samom izvozu prerađivačke industrije izdvajaju se svojim udjelima proizvodnja prehrambenih proizvoda, proizvodnja koksa i rafiniranih naftnih proizvoda, kao i proizvodnja električne opreme (sve tri sa udjelom od 9%) te proizvodnja gotovih metalnih proizvoda, osim strojeva i opreme (8%) i prerada drva i proizvoda od drva i pluta, osim namještaja (7%). Izdvojene su djelatnosti prerađivačke industrije na koje je tijekom prošle godine otpalo nešto više od 40% hrvatskog robnog izvoza. No, pitanje je koliko dugo vremena bismo mogli ostvarivati stope rasta od 20-ak posto godišnje. Treba, naime, uočiti da su krajevi koji su u usporedbi sa državnom razinom natprosječno usmjereni na robni izvoz ujedno i krajevi s relativno niskim plaćama. To jasno svjedoči o važnosti cjenovne konkurentnosti za hrvatska industrijska poduzeća. Uostalom od spomenutih industrija samo proizvodnju električne opreme karakterizira srednje visoka tehnološka razina. Otprilike 60% robnog izvoza naše prerađivačke industrije otpada na proizvode niske i srednje niske tehnološke razine. No podaci sugeriraju da se relativno mali broj domaćih kompanija koji je usmjeren na izvoz ipak bori i uspijeva na inozemnim tržištima. Sa svojim udjelom, tu jasno valja izdvojiti susjedna tržišta uključujući i Njemačku i Austriju. Za značajniji porast udjela izvoza u BDP-u svakako je važno poraditi i na necjenovnoj konkurentnosti.

Rast izvoza usluga ne treba posebno naglašavati. U odnosu na 2021., kad je stopa rasta izvoza usluga bila 56,58%, ovaj put je prepolovljena na još uvijek visokih 27,34%. To nam jasno pokazuje koliko je jako teško ostvarivati izrazito visoke dvoznamenkaste stope rasta. Jasno, za njih u izvozu usluga najveća zasluga pripada turizmu. Pričekat ćemo još sa službenom objavom fizičkih indikatora (dolazaka i noćenja gostiju), ali se već sada zna da je ova godina rekordna po financijskim pokazateljima. Iz objava HNB-a je već znano da smo u prva tri kvartala 2022. uprihodili oko 11,6 mlrd eura, što je znatno više od do sada rekordne (cijele!) 2019. godine. S obzirom na to da podaci za posljednji kvartal još nisu objavljeni, smijemo pretpostavljati da smo uprihodili od turizma više od 12 milijardi eura, odnosno barem 15% više u odnosu na 2019. godinu. No, ono što je porazno jest da su nam smještajni kapaciteti sa relativno malim udjelom u hotelima, a to jasno svjedoči o stihiji u kojoj se razvija naš turizam sa često razarajućim učincima na našu obalu, ali i unutrašnjost.

Doprinos neto inozemne potražnje je nemoguće obraditi bez da se istakne dinamika uvoza. Za male zemlje poput naše visoka uvozna ovisnost je opće poznata, ali je rast uvoza roba i usluga tijekom 2022. izrazito visok (25%). Visoka uvozna ovisnost sektora osobne i državne potrošnje te sektora investicija je svima znana, ali je ona svojstvena i robnom izvozu i turizmu. Možda ona izgleda i neobično za robni izvoz, ali se većina proizvoda, napose visokotehnološki, ne mogu proizvesti bez uvoznih komponenti. No s druge strane, rast BDP-a je popraćen sa smanjivanjem udjela primarnog sektora koji je realno tek prošle godine za nijansu premašio vrijednost bruto dodane vrijednosti iz 1995. godine. Njime se stvara sirovina za našu prehrambenu industriju koja je važan izvozni sektor, ali ova činjenica svjedoči o relativno velikoj uvoznoj ovisnosti izvoza prehrambenog sektora. Prema podacima Hrvatskih izvoznika samo za 2020. i 2021. uvozna komponenta domaćeg izvoza (prepakirani, prerađeni inozemni proizvodi ili neka važna komponenta domaćeg proizvoda) za 2020. i 2021. iznosila je oko 45%.



No, kolikogod ovi podaci uglavnom sjajno zvučali, ne zaboravimo da se životni standard najčešće uspoređuje s drugim zemljama primjenom BDP-a po stanovniku prema paritetu kupovne moći. A tu smo se zahvaljujući padu Slovačke uspjeli dići za jedno mjesto i sad smo četvrti otraga. Od europskih zemalja tu su nešto lošiji od nas Slovačka (od prošle godine), Grčka (od 2019.) i Bugarska. Ali rastuća inflacija kojoj smo izloženi od 2021., a napose 2022., možda nam stvara subjektivni dojam i većeg siromaštva. No statistika o inflaciji često zna zavarati, pa ne bi bilo čudno da je netko koji je prvi skovao frazu "laž, prokleta laž i statistika" upravo promatrao statistiku cijena. U ekonomskoj terminologiji inflacija je rast opće razine cijena, a stopa inflacije predstavlja ponderirani prosjek gdje su ponderi konstruirani na temelju Ankete o potrošnji kućanstva. U domaćoj potrošačkoj košarici 26,5% otpada na hranu i bezalkoholna pića, a 16,98% na stanovanje, vodu, električnu energiju, plin i ostala goriva. Iduću važnu sastavnicu čini prijevoz sa 13%, u kojoj su najvažnija komponenta gorivo i maziva za automobile. Kad se primjerice kaže da je inflacija u siječnju 2023. iznosila nula posto u odnosu na prosinac 2023., ne znači da nije bilo nikakvih promjena cijena već da su one u prosjeku ostale na istoj razini. Tako već svjedočimo i rastu cijena hrane u prosjeku od 1,6% (od čega su neke stavke poput kruha i pekarskih proizvoda, svježe ribe, voća i povrća i konditorskih proizvoda poskupjele i više). Na mjesečnoj razini to nije mali rast i svakako najviše pogađa najsiromašnije kojima dominantan dio budžeta i tako odlazi na hranu i režije, a najavljuju se i dodatna poskupljenja. Mjere pomoći Vlade da se lakše prebrodi inflacija svakako valja pozdraviti, ali koliko su one učinkovite vidjet ćemo u bliskoj budućnosti. Prve procjene sugeriraju da su i cijene u veljači 2023. u prosjeku više za 0,2% u odnosu na siječanj, ali ćemo ubrzo vidjeti i njihovu strukturu. Unatoč ovom rastu to ne sprečava da na godišnjoj razini (tj. u odnosu na isti mjesec prošle godine) inflacija opada. Već nekoliko mjeseci godišnja inflacija u Hrvatskoj ima tendenciju smanjenja, a prve procjene signaliziraju i da će se sa 12,7% u siječnju spustiti na 11,9% u veljači.

Smanjivanje godišnje inflacije znači da su cijene u siječnju u prosjeku bile veće za 12,7%, a u veljači 11,9% u odnosu na iste mjesece prošle godine. Na godišnjoj razini rast cijena i dalje postoji, ali po manjoj stopi. Za očekivati je da će se godišnja inflacija nastaviti smanjivati i kad budemo imali podatke do prosinca 2023. te izračunali prosječnu inflaciju na razini 2023. godine ona bi mogla biti manja od trenutnih 12%. HNB ju prognozira na 7,5%, što je više i od do sada (u 21. st.) rekordne inflacije od 6,1% iz 2008. godine. Ima ekonomista koji smatraju da je vrijeme jako niske inflacije za nama, ali svakako na nižoj od ove kojoj danas svjedočimo.