Rođen 1971. godine u Osijeku, Hrvoje Barišić studij glume na Akademiji dramske umjetnosti završava 2002. godine. Od 1995. godine glumio je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku. Od 2003. godine član je ansambla Gradskoga kazališta Trešnja. Igra kao gost u Satiričkom kazalištu Kerempuh i Teatru Exit. Glumački talent pokazao je u brojnim ulogama u filmovima i TV serijama, dobitnik je nekoliko nagrada, a uloga u filmu Punim plućima, premijerno prikazanom na Pulskom festivalu prošle godine, također je jedno od vrsnih glumačkih izdanja svestranog osječkog glumca. Osječka premijera filma Punim plućima održat će se 14. 3. u Kinu Uranija, a na premijeri će biti redatelj Gonzo i Hrvoje Barišić.

Osječka akademija dogodila ti se posve slučajno. Jesi li prije upisa ikada razmišljao o glumi kao potencijalnom pozivu i kako si se snašao na početku studiranja?

- Možda je u pitanju samo dojam kako se akademija dogodila slučajno. Čitav niz događaja i splet okolnosti doveli su do toga da upišem akademiju, nastavim marljivo studirati i školovanje privedem kraju. Je li u pitanju sudbina, ne znam.

O glumi kao potencijalnom pozivu nikada nisam razmišljao na neki konkretan, egzaktan ili racionalan način, ali je uvijek negdje i nekako bila prisutna na ovaj ili onaj način. Sam početak studija bio je, pretpostavljam, prepun strahopoštovanja prema instituciji, autoritetima i općenito ozračju u kojem sam se našao najmanje se baveći najbitnijim. Sve u svoje vrijeme, pa je tako i fokus na glumu i ono što ona nosi došao u pravo vrijeme.



Ne žudiš za pažnjom javnosti i popularnošću, a ipak si se brzo probio i karijeru nastavio graditi u Zagrebu. Koliko je, po tvom iskustvu, teško glumcima s osječke akademije doći do svojih "pet minuta slave", odnosno do kvalitetnog angažmana?

- Definitivno ne pripadam u kategoriju red carpet pažnjomana. Nisam, ako se to uopće može tako nazvati, svjesno" gradio" karijeru niti sam se bavio "probojima" bilo koje vrste. Ali ako već razgovaramo u tom smjeru, smatram da je u današnje vrijeme mladim kolegama ipak puno lakše biti prisutan isključivo i samo radi tehnologije odnosno mogućnosti da se informacije (self tape-ing, online castinzi) razmjenjuju u realnom vremenu.

Glumio si u HNK-u Osijek, a od 2003. godine član si ansambla Gradskog kazališta Trešnja. Ispunjavaju li te više "formati" namijenjeni ozbiljnijoj publici ili oni za djecu i koje su čari jednog i drugog?

- Poučen jednom od definicija koja kaže kako je ozbiljnost čudnovato držanje tijela i posebno stanje uma, a sve kako bi se prikrio vlastiti nedostatak duha, takve podjele smatram izlišnima. Ispunjavaju me kvalitetni i dobri formati bez obzira na dob gledatelja kojima su upućeni.

Premda si odolijevao ponudama da glumiš u TV formatima, gledali smo te u brojnim filmovima i serijama (Fine mrtve djevojke, Hitna, Zlatni dvori, Područje bez signala,…). Čemu distanca prema televiziji i kako bi u vlastitom vrijednosnom smislu usporedio TV i kazalište?

- TV formati su poprilično širok pojam i u tom smislu distancu imam prema pojedinom projektu, nikako generalno. Isto tako je i s kazalištem. Nisam snob po tom pitanju.

Uskoro će te šira publika moći gledati u dugometražnom filmu Radislava Jovanova Gonze Punim plućima, i to u ulozi socijalno inteligentnog Miše. Kako ti je "sjela" radnja/koncept filma i što možemo očekivati od Miše kao karaktera?

- Imao sam čast i priliku pratiti razvoj Gonzova projekta od samih početaka. S obzirom na to da smo kliknuli u samom startu, preostalo je samo međusobno povjerenje u smislu Gonzove izgradnje okosnice, čvrste strukture i koncepta, kao i naše glumačke nadogradnje.



Film prati srednju generaciju ljudi pogubljenu zbog neuspješnih pokušaja ostvarivanja vlastitih potencijala. U nedostatku emocija, svojevrsna doza poštovanja ipak se nazire u odnosu prema ispraćaju pokojnog prijatelja. Kako komentiraš tragiku koja je zapravo okidač starih strasti, a u konačnici i pozitivne promjene?

- Ne bih se složio da je u pitanju nedostatak emocija, prije bih rekao nemogućnost njihova iskazivanja. Ništa neobično za adolescentsko doba prožeto enormnim količinama alkohola i opijata te neraščišćenim međusobnim odnosima. Životni putevi su im se razišli u kombinaciji s prividnim utočištima i uvjerenjima kako su stvari postavljene na svoje mjesto. Naravno, potrebno je izvjesno vrijeme, životno iskustvo i na koncu hrabrost suočiti se s vlastitim zabludama. U ovom slučaju je smrt dragog prijatelja bila sredstvo, tj. pokretač pozitivnih promjena.

Kao laik-intelektualac, Mišo je stajališta da ljudi na pogrebe dolaze zbog viška vremena, radi nametnutog osjećaja odgovornosti ili zbog očuvanja običaja. Pritom se slaže da je smrt vrsta olakšanja te da život treba maksimalno podložiti užitcima, što i je zdravorazumsko shvaćanje većine. Koliko ti je zapravo Mišin svjetonazor blizak i kako je bilo igrati ga?

- Mišina stajališta nisu daleko od istine, možda bih dodao i to kako ljudi, dolazeći na pogrebe i "puštajući suzu" zapravo iskazuju sažaljenje nad vlastitom sudbinom.

Mišljenje da život treba maksimalno podložiti užitcima možda i je zdravorazumsko, ali nisam siguran da je to i shvaćanje većine. Mišini svjetonazori su mi donekle bliski jer ono što on smatra zdravorazumskim prestaje biti takvo onog trenutka kada počne štetno utjecati na vlastito okružje.



Iako je Slavonija jedna od regija u kojoj je još uvijek prisutan snažan osjećaj solidarnosti te poštovanja posmrtnih obreda, utječe li urbanizacija i modernizacija na mijenjanje tradicije i sve veću otuđenost? U filmu je dokazano da karmine mogu i u netipičnom izdanju rezultirati sjećanjem na pokojnika te osnažiti veze, pa može li se uopće govoriti o pravilnom obliku ispraćaja?

- Mislim da jedno ne isključuje drugo. Bez obzira na to što su u nekim regijama prisutni tradicionalniji obrasci, ne mislim da su ta područja, pogotovo ne u današnje vrijeme, u toj mjeri tehnološki i količinom informacija izolirana od urbaniziranih sredina niti smatram kako su ove potonje podložne potpunoj otuđenosti.

Kao optimist želim vjerovati kako će uvijek postojati ravnoteža između tih oprečnih pristupa i stavova uz mogućnost osobnog odabira.

Za ulogu Miše dobio si nagradu za najbolju sporednu mušku ulogu na Filmskom festivalu glumca u Vinkovcima. Nagrada je došla iz rodne regije, ostavlja li time snažniji efekt na tebe? Boraviš li često u Osijeku?

- Nagrada je došla iz Slavonije, ali stručni žiri koji je dodijelio tu nagradu, bar koliko ja znam, nema apsolutno nikakve veze s ovom regijom.

Drago mi je što je uopće uspostavljen jedan takav festival na ovim prostorima i u tom smislu svakako ima posebno značenje za mene, ali ne u nekom klasičnom lokalpatriotskom smislu jer na takav način jednostavno ne funkcioniram.

Nažalost, moji boravci u Osijeku su sve rjeđi pa i kraći, ali svakako nastojim zadržati kontakt i vezu što zbog sebe, ali posebice zbog svog sina.



Budući da tvoj lik u filmu Punim plućima ostavlja dojam domaćina, lika iz naroda koji barata mudrostima i poslovicama, misliš li da će ga Slavonci poznati po pučkoj kulturi utemeljenoj na hedonizmu iliti bećarskim iskustvima objeručke prihvatiti?

- Mišo ponegdje barata mudrostima i poslovicama, ali s popriličnim ironijskim odmakom. S obzirom na to da je ova gorko-slatka komedija univerzalna priča o prijateljstvu sa svojim usponima i padovima, doduše smještena u urbani milje, ne vidim razloga da ne bude prepoznata i prihvaćena i u Slavoniji.

Spremaš li nove kazališne ili filmske uloge i gdje ćemo te ove godine još moći gledati?

- Uz postojeće predstave u matičnom kazalištu Trešnja, nadam se skorom izlasku filma "Escort" prerano preminulog Lukasa Nole te sam u pripremama za snimanje velikog dramskog projekta HRT-a.

I jedno, izvanserijsko pitanje - da nisi glumac, čime bi se bavio i zašto?

- Bio bih bilo što - što bi mi omogućilo tu količinu slobode koju mi pruža gluma.