Mozaik
NOVA AVANTURA OSJEČKOG MOTOKLUBA PANNONIANS

Nezaboravna osječka odiseja preko Bugarske i Turske sve do Gruzije
Objavljeno 18. kolovoza, 2022.
Ove godine odlučili smo se i za humanitarnu misiju putovanja u suradnji s osječkom udrugom Dokkica

Protekle dvije godine pandemija nam je uskratila mnoga putovanja, pa sam ove godine odlučio odvoziti nešto dužu turu. Kako sam prije šest godina želio posjetiti Gruziju, a u ljeto te godine pokušan je državni udar u Turskoj, tako je put propao. Ideja je ostala, a ove je godine putovanje i ostvareno.



Svoju namjeru da vozim do Gruzije predložio sam kolegama iz našeg motokluba Pannonians. Iako je teško uskladiti godišnje odmore i obveze, na put su se odlučili Simba, Zoki, Kruno i Tomislav s djevojkom. Ove godine odlučili smo se i za humanitarnu misiju putovanja, pa smo se s kolegicama iz udruge Dokkica, Ines, Mateom i Doroteom, dogovorili da ćemo prodavati svaki prijeđeni kilometar puta. A trebalo ga je biti oko 5000 km. Za marketinški dio pobrinule su se djevojke, a muški dio ekipe sjeo je na motore i krenuo u avanturu.

Izgubljeni


Prvi dan protekao je u vožnji do Beograda, gdje nas je počastio Đura Bošković, bajker i rotarijanac iz Pančeva. Inzistirao je da nas upozna jer je čuo za naše putovanje i humanitarnu misiju. Ugodan razgovor uz sok i kavicu te nastavljamo put. Prva noć je u Sofiji. Hotel ne bogzna kakav, ali za noćenje je i to dovoljno.

Nastavljamo sljedećeg jutra prema bugarsko-turskoj granici. Prije granice ručamo u Svilengradu, a nastavak nam donosi neugodnu situaciju. Nailazimo na jednom raskrižju na sudar nakon kojeg su na tlu ležale dvije osobe s motora. Stajemo i pokušavamo pomoći unesrećenom bračnom paru na jedini mogući način dok ne stigne hitna pomoć, umirujemo ga i ne dopuštamo da se miče. Dolazi policija i tu naša pomoć više nije potrebna te se udaljavamo s mjesta nesreće. Pod dojmom tog događaja cijelim smo našim putovanjem, ne ulazimo u rizična pretjecanja i vozimo oprezno. Na granici uobičajena gužva za ovo doba godine, čekamo nekih sat i pol te uz velike mjere kontrole na turskoj granici ulazimo u Tursku.

Stižemo u Istanbul u predvečer i mrak se polako spušta. Da putovanja ostanu nezaboravna, uvijek se pobrinu neplanirane situacije. U jednom trenutku Tomica i ja ostajemo sami. Preostala trojka se na putu u velikom prometu 20-milijunskog grada gubi. Stižemo u hotel i slijedi potraga za dečkima. Razmjena SMS-ova i moj odlazak u ulicu gdje bi oni mogli biti završavaju neuspješno jer ulica s istim imenom ima još tri, a svaka je 10 - 20 km jedna od druge. Na kraju se dečki snalaze tako što angažiraju dostavu hrane na skuteru i s njim dolaze pred hotel. Sve je dobro što se dobro svrši!

Sutradan se odlučujemo na obilazak centra Istanbula s posjetom Plavoj džamiji i Aji Sofiji. Imenjak Simba, Tomica s djevojkom i ja krećemo s još bar milijun i pol turista u obilazak znamenitosti grada. To s milijun i pol turista nije šala, jer ulice koje vode do centra su zagušene, pa i vožnja motorom izgleda kao da ste šleperom zalutali u ulicu. Nekako stižemo do velikog trga i uživamo u prizoru. Turista sa svih strana, molitve sa zvučnika na kojima bi i Iron Maiden pozavidjeli. Što reći za Aju Sofiju, građena je od 408. do 415. godine. Dovršena je 10. listopada 415., ali je uništena u požaru usred pobune Nika 532., kada je bizantski car Justinijan I. zamalo izgubio prijestolje. Ipak, on ju je odmah dao ponovno izgraditi. Ponovno je izgrađena za samo pet godina (537.) i odmah je postigla svjetsku slavu. Na suprotnoj strani trga je Plava džamija, turska državna džamija i znamenitost Istanbula. Zbog plave keramike kojom su ukrašene površine vanjskih zidova nazvana je Plava. Izgrađena je u razdoblju od 1609. do 1616., tijekom vladavine Ahmeda I. Poput ostalih džamija, ima grobnicu osnivača, medresu i predvorje.

Koji hačapuri?


Povratak u hotel i sutradan nastavljamo naše putovanje prelaskom Bospora i ulaskom u Malu Aziju. Ono što je zanimljivo na našem putovanju jest da smo cijelim putem vozili ili autocestom ili brzim cestama, koje imaju četiri traka. Infrastruktura je odlična. Na ulasku na autocestu kupujemo vinjetu od 20 eura, što bi nam trebalo biti dovoljno za vožnju do Gruzije i natrag. Spavamo u nekakvom prenoćištu zvanom hotel u mjestu Ilguz. Kako je do piva teško doći redovitim putem, konobar u restoranu opskrbljuje nas Efesom u vrećici, valjda kupljenim u nekom dućanu.

Sutrašnji dan je dolazak Hrvata na Crno more. Ordu je grad za koji, iskreno, nisam nikada čuo, ali prvo iznenađenje na koje nailazimo je uspinjača koja se proteže s obližnjeg brda do predgrađa. Je li Bandić nekada ovdje živio, ne znam, ali djeluje simpatično. Ordu je grad od nekih 200.000 stanovnika koji na prvi dojam podsjeća na Ohrid. Upoznajemo vlasnika pekare i obližnjeg restorana te nas malo pobliže upoznaje s gradom. Administrativni i lučki grad istoimene pokrajine. Gradom su u povijesti vladali Turkmeni, a poslije Turci Seldžuci. Zanimljivo je da je ime grada bilo Kotiora sve do kraja 19. stoljeća, kada se mijenja u Ordu, što na turskom znači armija.

Sljedeća destinacija na našem putu je i krajnje točka puta, Batumi u Gruziji. Izvrsnom cestom vozimo uz obale Crnog mora i stižemo na granicu s Gruzijom. Granični prijelaz nekako nas podsjeća da smo ipak u Aziji - iako je Gruzija podnijela zahtjev za pristupanje Europskoj uniji, čini se da se to jako dugo neće dogoditi. Velika kolona kamiona Uzbekistanaca, Turkmenistanaca, Kirgistanaca i ostalih -anaca čeka na carinske formalnosti. Prelazimo granicu i plaćamo 30 eura za osiguranje motora, jer naš zeleni karton to ne pokriva. Gužva na gruzijskoj strani. Mijenjamo novac u njihovu valutu, koja se zove lari. Dva lara - jedan euro. Krećemo prema Batumiju i hotelu koji smo upisali u navigaciju. Moram ovdje napomenuti da je Gruzija u vremenskoj zoni od dva sata više. Ušli smo u Gruziju prema našem u 20 sati, a zapravo su bila već 22 sata. Cijelim putem do Batumija - Big Brother, na svakih 500 metara kamere za brzinu. Iznenađenje je sam grad Batumi. Mnoštvo kranova i dizalica, čini se da je stanogradnja vrlo popularna disciplina, samo nam nije jasno za koga se toliko stanova gradi. Poslije doznajemo da je ipak u pitanju posao pranja, ali ne zgrada, ako me razumijete. Ali to je već njihov problem. Nakon prvog neuspjelog nalaženja smještaja, ipak smo pronašli sobe u lijepom hotelu desetak minuta od plaže.

Sutrašnji dan koristimo kako bismo obišli grad. Batumi je osnovan kao starogrčka kolonija pod imenom Batis. Naziv potječe od grčke fraze batis limin, što znači duboka luka. Turci su grad zauzeli u 17. stoljeću, a 1873. preuzeli su ga Rusi. Već 1890-ih Batumi je bio jedna od važnijih svjetskih izvoznih luka (vuna, mangan, drvo, svila, nafta). Nakon Prvog svjetskog rata grad je prešao iz turskih ruku u britanske, a ugovorom između Sovjetskog Saveza i Turske 18. travnja 1921. ponovo je pripao Sovjetskom Savezu. Tada je formirana autonomna republika Adžarija. Zbog njegova položaja u Batumiju zime nisu prehladne niti su ljeta prevruća. Koristimo priliku da kušamo i gruzijska jela. Na prijedlog imenjaka Simbe naručujemo hačapuri. Iako sam kasnijim istraživanjem doznao da hačapuri može biti svašta, odlučio sam se za svinjeći, a Simba za pileći. Nakon juhe, koja je bila izvrsna, dobio sam lijepu posudu krumpira i komade svinjetine, a Simba još jednu juhu s piletinom. Tek toliko da znate - kad ste u Gruziji naziv jela može biti u dva različita agregatna stanja. Batumi Bulevar obalni je park i šetnica koji datiraju iz 1881., i dalje je srce grada, koje kuca posebno u ljetnim mjesecima, kada su noći duge, a šetnica i susjedni kafići i barovi preplavljeni turistima. Kupamo se na šljunčanoj plaži koju zapljuskuju valovi. Bio sam i na bugarskoj obali, koja je puno ljepša od ove, ali u vrući ljetni dan pravo je osvježenje.

Troja i Galipolje


Sutradan polako krećemo natrag. Opet istim putem - preko Ordua, Samsuna i na jug prema Ankari. Spavanje u Eskishehiru i novo odredište nam je Čanakale na Egejskom moru. Čanakale je grad, luka i ljetovalište u sjeverozapadom dijelu Turske. Smješten je na azijskoj, južnoj obali mora, na Dardanelima, na njihovu najužem dijelu, blizu mjesta gdje se susreću Mramorno i Egejsko, more, kao i Europa i Azija. To je još jedan turski grad koji se, osim Istanbula, prostire na dva kontinenta, u Europi i Aziji, s tim što je većina stanovništva koncentrirana na azijskoj strani, a na europskoj, sjevernoj obali Dardanela nalazi se malo naselje, zajedno s dvije gradske luke, koje su s centrom grada povezane stalnim trajektnim linijama. Tijekom Prvog svjetskog rata nedaleko od Čanakalea, na poluotoku Galipolje, vodile su se, 1915. i 1916., borbe između turske vojske i snaga Antante. U devet mjeseci, koliko su trajale bitke, život je izgubilo više od 250.000 turskih i savezničkih vojnika. Ostaci drevnog grada Troje smješteni su na brdu Hisarlik, udaljenom oko 30 km od centra Čanakalea. Prema arheološkim otkrićima, područje drevne Troje bilo je naseljeno još u brončano doba, grad je bio sjedište mnogih drevnih civilizacija, opisao ga je Homer u svojim epovima Ilijadi i Odiseji, a tu se u 12. st. pr. kr. odigrao i glasoviti Trojanski rat. Lokaciju je 1870. otkrio Heinrich Schliemann, arheolog iz Njemačke. Od tada do danas neprestano se provode arheološka iskopavanja i istraživanja tog lokaliteta, a do sada je otkriveno devet slojeva različitih naselja iz različitih povijesnih epoha. Na toj lokaciji mogu se vidjeti ostatci kuća, hramova, drevnih kazališta i mnogi drugi vrijedni arheološki nalazi. Troja se od 1998. nalazi na listi UNESCO-ove kulturne baštine. Nakon obilaska ostataka Troje vraćamo se u grad na kupanje u Egejskom moru. Pravo osvježenje u vreli ljetni dan.

Noćenje i polazak kući. Usput prelazimo Dardanele preko novog i tek otvorenog impresivnog mosta Čanakale 1915., koji je predsjednik Erdogan otvorio u ožujku ove godine. I kad sam pomislio da me motor dobro poslužio na putovanju, desetak kilometara prije našeg posljednjeg noćenja, u Paraćinu, puknula je sajla kvačila. Nekako uspijevam dovesti se do naplatne kućice i pomoć potražiti od mladića koji naplaćuje cestarinu. Zove majstora i ubrzo stiže Bojan Gvozdenović, koji rješava problem. Naše druženje nastavljamo uz domaće pivo, a ujutro vozimo posljednju dionicu do Osijeka.

Na kraju da zaključim. Putovanje koje je najvećim dijelom bilo kroz Tursku pokazalo je da je to država u kojoj se isplati ljetovati. Dobra infrastruktura, jeftino gorivo, smještaj i hrana, a ljudi ljubazni i gostoprimljivi. Mana je samo što Turci nisu baš na ti s engleskim jezikom, pa je govor tijela, naročito ruku, poželjan u komunikaciji.

Siniša Maurus
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

NAJPRODAVANIJI ALBUMI U HRVATSKOJ

"Ravno do dna" već je četvrti tjedan na samome vrhu, a raste prodaja albuma K-popa

2

KANTAUTORICA ZA CROATIA RECORDS

Pava objavila
prvijenac "Prvi koraci"

3

ZALUĐENOST FOTOGRAFIJAMA REPREZENTATIVACA

Nogomet u sličicama kao religija