TvObzor
HUSEIN HASANEFENDIĆ HUS U DISKOGRAFSKOJ SPAJALICI HDU-A

Mi u Parnom valjku nismo bili samo suradnici, nego obitelj
Objavljeno 22. srpnja, 2022.
Ima još jedna pjesma snimljena s Akijem, ali tu nećemo nikada objaviti, ne bi bilo fer

Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi još jedan intervju u nizu u sklopu atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Posebna nam je čast biti u društvu glazbenika, tekstopisca gitarista i osnivača grupe Parni valjak Huseina Hasanefendića Husa. Prenosimo dijelove intervjua.



Pjesmom "Za malo nježnosti" počeo je koncert pod nazivom "Dovoljno je reći... Aki" grupe Parni valjak i njihovih prijatelja koji je održan u ožujku u Areni Zagreb, a nedavno i u Puli. Koncert iz Arene Zagreb upravo je objavljen kao live album na svim streaming platformama, a uskoro stiže i BluRay video te dvostruko CD izdanje.

Kako je izgledala priprema jednog od vaših najvažnijih, najemotivnijih koncerata?



- Moram reći za početak da su prve probe, koje smo sami odrađivali, bile strašno bolne. Čudno je uopće pričati o takvoj situaciji. Čovjek nikad ne razmišlja da bi se takvo što moglo dogoditi. Onda se odjednom dogodi i zatečen si, ali potpuno. I sad, svjesni smo - moramo početi svirati, moramo početi pripremati taj koncert. Sjećam se te prve probe. Mislim da smo deset minuta stajali s instrumentima i nismo znali što bismo. Kako sad? Bilo je jako čudno kada su gosti počeli dolaziti. Kreneš (svirati) pjesmu i to je zvuk na koji si naviknuo, mi ga proizvodimo već godinama, a onda odjednom ulazi drugi glas. Čudno je bilo. Bilo je jako tužno neko vrijeme, a onda se čovjek navikne, shvati da ne može to promijeniti. Jednostavno: polagano, bolno, ali se navikavaš na neku novu realnost.

Kad su dolazili gosti koji će nastupati, kako si ti tada čuo te svoje stare, poznate pjesme u tim drugim verzijama?



- Imao sam jedan projekt u Poljskoj, koji je iznimno dobro prošao. Prvi je singl meni bio čudan odabir, "Kada kola krenu nizbrdo". To je bio prvi singl u Poljskoj. Šesnaest tjedana bio je na nacionalnoj top-ljestvici. Tako da sam već tada (imao) te pjesme - "Zastave", "Gdje je ljubav", čitav je album objavljen s mojim pjesmama, em na poljskom, em s drugim vokalima. Tu mi je već bio prvi moment te iste pjesme, a više Aki ne pjeva. Nije mi to toliko čudno bilo, čuo sam nebrojeno mnogo covera: "A strana" - klinci pjevaju te pjesme, nego taj direktni kontakt, sad kad mi sviramo, onda Aki pjeva, to je normalno. Bilo je čudno, ali svi ti ljudi koji su se vrlo rado odazvali - dapače, neki su zvali da bi željeli nastupiti - na neki svoj način to donesu. Meni kao autoru to je jako interesantno, ali ovaj emocionalni dio je neka druga priča. To je stvar navike. Pa, Aki i ja smo zajedno funkcionirali četrdeset i sedam godina. Ali, Bože moj, život ide. Što sad?

Rekao si nam jednom u Music pubu kako ste svaki koncert ti i on na svoj način komentirali, jedan drugom rekli što je bilo dobro, a što nije. Kad si sada pregledao ovu snimku, kada je prošao koncert, s kim si sjeo, pogledao, analizirao? Jesi li zadovoljan koncertom?



- Moram priznati da ga nisam pogledao u cjelini. Gledao sam montaže u raznim fazama, sugerirao nešto. Brk i Gogo (Goran Martinac, nap.a.) obrađivali su tonski dio, jer ja te kompjutore, ta čuda… Ja sam analogna priča. Daj mi mikser gdje su gumbi, onda mogu nešto raditi. Ovako sam samo dolazio povremeno poslušati. Velik dio toga sam čuo i odlično je. Doista je odlično. Ne znam, čudno mi je. S jedne strane, kad sam prvi put gledao na tim montažama, bilo mi je čudno. Gdje je Aki? To je jednostavno jedna dugogodišnja navika. Ali, ako se uspiješ opustiti i poslušati glazbu koja se događa, zvuk i interpretaciju, doista je odlično.

Ali onaj trenutak kad izlaziš na pozornicu, puna Arena, svi očekuju spektakularan koncert, kako si se baš ti osjećao?



- Koncert je bio zamišljen da počnemo sa "Za malo nježnosti" s Akijevim vokalom, a mi smo svirali uživo. Današnja tehnologija to omogućuje. Znači, mi smo na probama imali ispade. Svako malo netko bi počeo ridati. Bolno je bilo. Prije nego što smo izišli na pozornicu, okupili smo se kao nogometna ekipa, samo da izdržimo prvu stvar, da se ne slomimo. Nakon toga sam još imao zadatak da krenem sa "Zastavama", jer to je opet neka naša intimna priča, mene i Akija, koji pred "Zvečkom" kujemo planove i kužimo istine. Prvo sam rekao: "Neću gledati publiku", jer sam bio uvjeren da ću vidjeti dio publike koji plače. To znači da ću se ja raspasti garantirano. Cijelo sam vrijeme gledao u pod, ali u jednom trenutku sam vidio, malo ukoso ispred sebe, nekoliko djevojčica koje brišu suze. Kad sam trebao početi pjevati te "Zastave", ja prvo nisam pjevač. To je moja intimna ispovijest. Htio sam reći Preksiju: "Ti počni." Bila mi je takva knedla u grlu. Vidio sam Brka, Brku suze idu. Teško je to. Ljudi to razumiju i bez puno objašnjavanja. Mi nismo bili samo suradnici, mi smo bili kao obitelj. Pola života proveli smo zajedno. Mi smo uvijek nakon koncerata bili nabrijani, uvijek se iz garderobe znala čuti galama, pa bi se ljudi iščuđavali. Nisu to bile svađe, ali su bile neke rasprave. Uvijek nam je bio cilj, ako možemo malo bolje, moramo malo bolje. To je bila ključna priča o bendu i tim našim svađama. Ali, zapravo smo se voljeli. Nema tog novca, pogotovo ne na našoj sceni, koji bi bio dovoljan razlog da opstane ekipa koja se ne voli, koja se ne podnosi ili je suprotnih nekih životnih shvaćanja.

Kad si ti osjetio taj dio da publika nosi vas, da publika pjeva s vama?



- Već kad sam počeo pjevati "Zastave", čuo sam da ljudi pjevaju, pa mi je nekako bilo lakše. Onda sam rekao da ne želimo tužan koncert, želimo proslavu jednog iznimnog života. Kada je krenuo "Zagreb" i Kiki koji je neka simbolika – sin mu je – dobili smo tu energiju, osjetio sam tu neku pozitivu koja se dogodila. Dok smo izvodili "Za malo nježnosti" s Akijevim pjevanjem, strašna mi je tuga dolazila do mene. To je interesantno. Puno sam puta to govorio: kad čovjek iziđe na pozornicu, pred veliko mnoštvo ljudi, osjetiš vibraciju. Nekad je ona pozitivna, a nekad negativna. Doista fizički to osjetiš. Osjetiš kako dvorana diše, kada je sretna. Kad je nezainteresirana, dolazi ti neka hladnoća. Svom srećom, nama se to nije baš često događalo. Ali, u prvoj pjesmi, baš sam osjetio golemu tugu i zato sam bio sav izbezumljen, hoću li moći pustiti ton kada sam trebao početi pjevati "Zastave". Ali već tijekom "Zastava", kada sam ih čuo kako pjevaju, i kad smo počeli svirati "Zagreb", onda je krenula ta pozitivna energija.

A emocije nakon koncerta, u svlačionici, kada ste sišli s pozornice?



- Meni uvijek treba neko vrijeme da se zbrojim. Kao da uđeš u neki paralelni svijet. Odjednom vrijeme drukčije ide. Zažmiriš, otvoriš oči i gotovo je. Trebalo mi je neko vrijeme da procesuiram što se dogodilo. Znam da sam uživao, bilo mi je gala, ali nisam imao predodžbu što se zapravo konkretno dogodilo. Morali su se skupiti dojmovi. Došla mi je tako dobra povratna informacija da me je to smirilo. Bio sam zapravo nesiguran. Miješane emocije, da. Negdje sam bio svjestan da smo dobro svirali. Naravno da smo mogli bolje, ali s obzirom na emotivno stanje benda… Svi smo mi bili izbezumljeni, prvi put u takvoj situaciji.

Je li pjesma "Ponovo" jedina snimka koju ste uspjeli napraviti od ovih novih s Akijem?



- Nije, ima još jedna, ali tu nećemo nikada objaviti. Mi smo snimili matricu, ali Aki, kako je bio u Novom Mestu, nije sudjelovao u procesu, nego smo mu poslali s predloškom da nauči pjesmu. I ono prvo pjevanje, kada je pjevao "Ponovo", završnu verziju, snimio je info vokal za tu pjesmu, ali to nije njegov maksimum ni blizu. To jednostavno nema šanse da pustim jer ne bi bilo fer.

Što dalje s Valjkom? Kako ti vidiš budući rad svojeg benda?



- Stalno smo u tim nekim razgovorima. Ne znam koja bi moja svrha bila… Da se razumijemo, mi ne moramo više raditi. Svaki put nam se to dogodi da spominju da će ljudi tumačiti kako mi to radimo nešto iz nužde ako nastavimo. Kažem: ako nastavimo. Vjerujem da hoćemo jer mi doista volimo svirati. To je jednostavno tako. To je sudbina. Volimo svirati. Izgradili smo nevjerojatnu mašineriju za ove naše uvjete, naše prostore. Imamo golem katalog pjesama koje žive, koje ljudi znaju.

Imate li rješenje kako dalje?



- Nemamo odluku. Imamo, naravno, vizije kako bismo mogli.

Nakon Pule nema repriza reprize?



- Ne. Malo ćemo se odmoriti, sabrat ćemo se, vidjeti reakcije iz Pule i donijeti neke odluke što i kako dalje. (HDU)
Možda ste propustili...

4CD I 5LP BOX SETOVI TE U DIGITALNOM OBLIKU

Ključni albumi Joni Mitchell u kolekciji “The Asylum Albums”

45. OBLJETNICA LEGENDARNE PLOČE DAVIDA BOWIEJA

Album “Heroes” dobiva limitirano reizdanje na sivom vinilu

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana