Magazin
INTERVJU: MILAN TRENC, O SEBI I SVOJOJ NOVOJ KNJIZI...

Bez duhovne dimenzije ovaj svijet ne može imati smisla
Objavljeno 22. siječnja, 2022.
Oni koji vole "pravu" umjetnost zaziru od mojih radova jer im se, potpuno neopravdano, čine banalni...

Kao što je to lijepo sročio iskusni Mladen Pleše, u popratnoj riječi za intervjuu iz srpnja 2020., rijetki imaju impresivniji život od Milana Trenca, velikog ilustratora koji se proslavio filmom "Noć u muzeju". Ukratko, Milan Trenc rođen je 1962. u Zagrebu, gdje je završio Školu primijenjene umjetnosti i diplomirao filmsku režiju u klasi prof. Kreše Golika. Od 1991. do 2004. godine boravi u New Yorku, gdje objavljuje stripove u Heavy Metal Magazineu, a ilustracije mu se pojavljuju u The New York Timesu, Timeu, The Wall Street Journalu, New Yorkeru i ostalim najvažnijim američkim časopisima i publikacijama. Godine 1993. piše i ilustrira knjigu za djecu "The Night at the Museum" ("Noć u muzeju"), koja će biti inspiracija za istoimeni film u produkciji 20th Century Foxa (2006.). Trenc je sudjelovao u grupnim izložbama u Centre Georges Pompidou u Parizu, Art in General u New Yorku i Sherry Frumkin Gallery u Los Angelesu, a samostalno je izlagao u Galeriji Klovićevi dvori (2007.), Muzeju za umjetnost i obrt (2017.) i Galeriji Forum (2019.). Milan Trenc redoviti je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. I objavio je novu knjigu, roman "Chandra u potrazi za istinom" (V/B/Z, 2021.)...



Za početak, kakav je osjećaj imati u rukama svoj prvi roman, nakon godina iskustva sa stripovima, ilustracijama, animiranim i igranim filmom, a sada, eto, i s vlastitim autorskim doprinosom književnosti...?

- Moram priznati da me to jako veseli. Držati u ruci "Chandru" još je jedna osvojena disciplina u mojem umjetničkom višeboju. Nije toliko izazov napisati knjigu, to danas gotovo svatko može, ali napisati knjigu koja je zabavna i ugodna za čitanje, to je nešto o čemu sam sanjao. Ovo je ipak treći roman, prvi koji sam napisao bio je "Psychic Kid Detectives", u New Yorku prije gotovo 25 godina. To je bila adaptacija jednog scenarija i tamo sam se prvi put upoznao s tim načinom pisanja, drugi je distopijski SF koji ću tek objaviti, ima i nešto priča, ali "Chandra" mi je nekako sjeo.

Što se samog romanesknog prvijenca tiče, koji su mu korijeni inspiracije, da se tako izrazim, što je zapravo presudilo da se odlučite za ovakav prozni debi na literarnom terenu? S tim u vezi, tko je izravno ili neizravno imao utjecaj na ovakvo Vaše pisanje, koji autori, recimo...?

- Scenariji za film su pisanje. Stripovi su napola tekst, slikovnica je kratka priča... Pišem već dugo, no naučiti pisati za mene je bio mukotrpan proces. Kako sam izrazito vizualan tip, imao sam otpor izražavati se riječima. Crtao sam stripove, a oblačiće bih ostavljao prazne... Tekst bih upisao na kraju, kad mi priča više nije mogla pobjeći, što bi mi se događalo kad pišem. Ubijalo bi me da unaprijed moram opisivati slike, situacije. Filmski scenarij neka je vrsta tehničkog teksta, koji sam po sebi nema ni estetsku vrijednost. Kad sam preskočio u "pravu" prozu, to je za mene bilo oslobođenje. Ako hoćeš opis, staviš, ako nećeš, ne moraš. Ako hoćeš dijalog, napišeš ga, ako ti scena dojadi, napišeš: "Pričali su satima o vremenu" i gotovo; u scenariju to ne prolazi. U početku sam se osjećao kao varalica. Imaš dijalog k‘o u scenariju, dodaš: reče taj i taj, pa je to sad proza. Otkrio sam da mi je lakše ispričati ono što mi je u glavi nego kroz film. Pa mo‘š napisati što netko misli, što osjeća..., mogu biti dijelovi kao u "Chandri" koji su zapravo filozofija... Samo, trebalo je vremena da to uistinu osjetim. Da ne oponašam prozu, nego da ju stvarno pišem. Mrzim stvari koje se pišu prema formulama, naježim se kada mi studenti dođu s nekim mudrostima iz nekog američkog script doctor seminara. Pisana riječ, film, da bi bili umjetnost, moraju se dogoditi spontano, a ne prema formuli. A umjetnost je valjda ono čime se bavimo. Za mene, ako neki rad nije umjetnost, onda je gubljenje vremena. "Chandra", bolji ili lošiji, takav kakav jest, kompendij je mojih razmišljanja u proteklih 35 godina. Ne bih mogao napisati još jednu takvu knjigu i užasno sam zahvalan prozi što mi je omogućila da to podijelim s čitateljima.

CHANDRINO UČENJE


Nakon čitanja romana dojam je odličan, naracija je dinamična, sadržajno je priča bogata i sve teče lagano i bez napora, humora je dosta i neočekivanih obrata također. No koliko je "Chandra u potrazi za istinom" Vaše svojevrsno američko on the road iskustvo, možda hommage Kerouacu i beat-generaciji, naravno, u nekom modernijem, referentnom, i kontemplativnijem, smislu?

- Hvala na tim opaskama, jako su me razveselile i uvjerile da sam na pravom putu. Mojih dvanest godina u Americi svakako mi je omogućilo da napišem "američki roman" i da to ne bude samo puko oponašanje romana koje sam pročitao. Sva ta mjesta i sva ta raspoloženja ja poznajem, znam ljude slične Niku, a i u Indiji sam proveo dva mjeseca, tako da mi ni mjesto odakle je Chandra nije nepoznato. Mislim da to daje stanovitu realističnost i uzemljenost romanu koja se prepoznaje. To su neki sitni autentični detalji, i imaju taj osebujni miris. Mislim da je potrebno pisati iz vlastitog iskustva, čak i ako se radi o ovakvoj umjetnoj konstrukciji poput "Chandre". Što spominjete Kerouaca, veliki mi je kompliment, cijenim njegov rad i sirovi relizam njegove proze, ako "Chandra" i mrvicu podsjeća, to je lijepo. Beat-generacija je ishodište "Chandre", a "Chandra" je njezin kraj, kada je sve dovedeno do apsurda i gleda se što je ostalo.

Čemu nas zapravo uči Chandra, koliko je on guru našeg doba ili može biti guru svakog doba? Vaš komentar na te moje više opaske nego pitanja?

- Od Chandre će svatko naučiti upravo onoliko koliko želi. Mislim da knjigu možete pročitati nekoliko puta i dobro razmisliti o svakom poglavlju kao što sam ja razmišljao pišući ih. Ova knjiga, uz svu ironiju, vrlo vjerno opisuje ono što mislim i u što vjerujem. S druge strane, možete kroz nju projuriti i dobro se nasmijati i nećete uopće bili u krivu, ona je i za to napisana.

Chandra povlači crtu i kaže: Ovo je ono što sad znamo, a ovo je ono što bismo u budućnosti željeli razumjeti. On je guru jedne generacije kojoj su dojadile sve te dogme koje joj se nameću, od političkih do znanstvenih, ali koja je shvatila da ni ismijavanje svega nije rješenje. Generacije koja ima pred sobom klimatske promjene, socijalnu nejednakost, krizu demokracije i umjetnu inteligenciju i kaže - bez panike, da vidimo gdje smo! Religijski fanatizam je donio puno nesreće ovom svijetu, ali duhovnost je prirodna sila poput gravitacije i ne možemo reći da ne postoji samo zato što nam stvara probleme. Ne možemo ignorirati duhovnost kao što to pokušava progresivni mainstream posljednjih stotinu godina. Odnos prema duhovnom osnovna je ljudska potreba. Bez duhovne dimenzije ovaj svijet nikako ne može imati smisla. Možemo mu naturiti smisao i lagati sami sebe da je to materijalizam u nedostatku nečeg boljeg i pametnijeg, ali ta laž je samo laž i opterećuje nas. Kao društvo, kao vrstu. I ako se duhovnim ne bave pametni, bave se manje pametni. Jer, s druge strane, većina čovječanstva u nešto vjeruje, nešto ubire od ponuđenog, što je staromodno i nedovoljno.

OSOBNE FRUSTRACIJE


Vratimo se malo u minula vremena. Kad bismo danas svodili račune sa samim sobom i svojom karijerom, kakav bi "inventurni" zaključak bio? Drugim riječima, koliko se sve do sada odvijalo onako kako ste željeli ili je bilo i stranputica u tome? Da danas počinjete, što biste možda mijenjali, što izbacili, a što dodali vlastitom putu rada i stvaranja?

- Nisam zadovoljan. Imao sam želju da povežem masovnu kulturu s nečim vrjednijim, kao što je to bilo u prošlosti, kada je film poput "Casablance" bio i komercijalan i umjetnički vrijedan. Danas je to potpuno podijeljeno, postoji pitka umjetnost, čiji je sadržaj proračunan, neiskren i banalan, i "prava" umjetnost, koja je ili dosadna, ili šokantna, ili nerazumljiva te ju obični ljudi ne prate. Onim što radim želio sam povezati ta dva svijeta, no čini mi se da nisam osvojio ni jedan. Oni koji vole "pravu" umjetnost zaziru od mojih radova jer im se, potpuno neopravdano, čine banalni. S druge pak strane, prosječna publika toliko je zasićena jeftinim, savršeno produciranim smećem da je zaboravila u umjetnosti tražiti nešto istinito, i nema više snage i povjerenja u sebe da iščita sljedeći nivo u onome što je zabavlja. I tako, bez potpore duhovnog establišmenta i bez komercijalnosti koju moji radovi ne mogu imati jer nisu za to stvoreni, ne dopirem do toliko ljudi koliko bih želio i to me frustrira. Jer jedina je svrha umjetnosti da komunicira s publikom. Ako se to ne dogodi, to je neuspjeh. Ja imam svoje čitatelje, ljude koji me prate, to su mudri ljudi s osjećajem za humor, ili uspješni umjetnici, ili ljudi koji se i sami osjećaju marginalizirani u današnjem medijskom prostoru. Ljudi poput mene, koji ne idu u kino, ne kupuju knjige, ne gledaju televiziju...

Još malo o prošlosti. Premda izravno niste bili dio zagrebačkog Novog kvadrata (bili ste premladi, naravno), koliko je to stripovsko i ilustratorsko društvu utjecalo na Vaše kasnije bavljenje stripom i ilustracijom, ali i općenito, Vaš odnos prema masovnoj popularnoj kulturi, umjetnosti napose, pa i glazbi, filmu...? Jednom ste prigodom rekli da ste imali čudesnu sreću da budete dio generacije koja je odrastala uz rađanje novog vala...

- Bilo je to zanimljivo razdoblje, pokušaj da se spasi što se moglo od hippy pokreta kasnih šezdesetih. Bilo je to kod nas vrijeme kad su komunisti popuštali svoj stisak. Ali istovremeno, dok su šezdesetosmaši mislili da će promijeniti svijet, mi smo vidjeli kako su neslavno propali i nekako išli dok ide, ide... A završilo je uskoro s Reaganom i Titovom smrću, s ratom i raspadom.

Kad smo kod novog vala, ali i 80-ih, posljednjih godina očit je trend revalorizacije toga vremena, referiranja na te dane "ponosa i slave". Kako to objašnjavate, taj retro hype, s nostalgičnim prizvukom? Kako inače gledate na takva i slična prizivanja duhova prošlosti, nečeg što je bilo bolje jučer, za razliku od goreg danas, kako mnogi govore?

- Mislim da je u redu revalorizirati prošlost, to je prilika da se neke dobre stvari, ideje izvuku iz zaborava i iskoriste ponovo.

USPJEŠNO "RIBANJE"


Kad ste početkom 1990. otišli u SAD, je li i koliko to bila teška odluka? U jednom intervjuu ste rekli da vas je odlazak u Ameriku odredio u smislu izlječenja od provincijskog osjećaja manje vrijednosti...

- Bilo je zaista teško naći se sam u New Yorku, ali kad jednom kroz to prođeš, znaš što možeš. Hrvatska je izuzetno provincijalna sredina koja uopće ne shvaća kako je golem svijet preko granice. U Americi su ljudi impresionirani da objavljujem u The New York Timesu ili da je po mojoj knjizi snimljen hollywoodski hit jer znaju koliko je to teško postići. Prosječnom Hrvatu čini se da bi mu se u Americi to dogodilo samo od sebe.

I sami ste se odlučili za izravan rad na igranom filmu pa ste režirali "Ribanje i ribarsko prigovaranje"; zašto adaptacija najpoznatijeg literarnog djela Petra Hektorovića, što je u njemu Vama bilo izazovno?

- Literarni predložak prema kojem je nastalo "Ribanje" je nesnimljiv, što dobro znaju oni rijetki koji su ga pročitali. Film teče mirnim, ali zabavnim ritmom, i proleti njegovih devedeset minuta, gledatelji nisu svjesni kako je to bio težak zadatak. Ipak, zasluga je u fantastičnom, iako sporom Hektorovićevu predlošku, u Radi Šerbedžiji, koji je udahnuo život ovom filmu, koji je svojim idejama obogatio neke ključne dijelove scenarija i bez kojega to ne bi bio uspješan film, Leonu, Bojanu, Inge, Romini i Filipu... Filmskoj ekipi koja se ubila da to ostvarimo. Bio je to sretan trenutak i bogovi su nas pomazili, hvala im.

Vratimo se u surovu stvarnost. Kako pandemija utječe na Vas? Reagirate li na sve što se zbiva hladne glave ili i Vas, kao i mnoge druge, pomalo (ili previše) hvata strah od neizvjesne sutrašnjice?

- Ne previše. U početku sam mislio da ponešto razumijem, no kako vrijeme prolazi, sve mi je manje toga jasno... Sigurno je da ćemo puno naučiti, a ja provodim dane radeći, tako da mi je sve manje-više nepromijenjeno.

SAMO BEZ PANIKE


Za kraj nekoliko relaksirajućih pitanja. Milan Trenc u ovo digitalno doba? Zapravo je pitanje - digitalno ili analogno, što izabirete? Usput, koliko ste IN s društvenim mrežama, virtualnom stvarnosti?

- Pa ja izabirem pomalo od oba svijeta. Godine 1995. napravio sam prvu ilustraciju za Time na kompjutoru i više nisam nikada predao nešto na papiru. Istovremeno, uvijek crtam na papiru pa skeniram... Pišem u kompjutoru, ali i po bilježnicama, ponekad, film sam, naravno, snimio i montirao digitalno, nikad više ne bih radio na pravom filmu, mislim da je razlika, uz pravi postupak, neuhvatljiva... A, s druge strane, uživao sam ove zime raditi grafičku mapu Maljčiki, miješati boje, potpisivati papire..., ali osjećam da sam ipak nakon 25 godina - digitalan!

Marvel ili DC Comics? Ili netko treći...?

- Joj, superjunaci me nisu zanimali ni dok sam bio dijete. Rane Supermen filmove još mogu progutati zbog Richarda Lestera, ali to je to. U starom Spidermanu William Defoe i njegov dijalog sa samim sobom u ogledalu... Od novih, Shazzam je toliko debilan da mi je možda najdraži, vidio sam ga jednom u zrakoplovu za Tokio.

U nekom CV smislu, što bi još bilo zanimljivo znati o Milanu Trencu a da to još nitko nije pitao i dobio odgovor? Usput - kad se vraćate u Sjedinjene Države?

- Dobro pitanje, na koje ni ja ne znam odgovor. U Ameriku me trenutno ama baš ništa ne privlači, ali tko zna, situacije, ljudi i države neprestano se mijenjaju.

Zaključno: Milan Trenc u 3-4-5... riječi?

- Idemo dalje i bez panike.



Darko Jerković
Godine 1995. napravio sam prvu ilustraciju za Time na kompjutoru i više nisam nikada predao nešto na papiru. Istovremeno, uvijek crtam na papiru pa skeniram...

Imao sam želju da povežem masovnu kulturu s nečim vrjednijim, kao što je to bilo u prošlosti, kada je film poput "Casablance" bio i komercijalan i umjetnički vrijedan...

Chandra je guru generacije kojoj su dojadile sve te dogme koje joj se nameću, od političkih do znanstvenih, ali koja je shvatila da ni ismijavanje svega nije rješenje...

Možda ste propustili...

FANTASTIKA: NOVO RAZOTKRIVANJE TOLKIENA

Sve tajne Međuzemlja

PETTERI TAALAS GLAVNI TAJNIK SVJETSKE METEOROLOŠKE ORGANIZACIJE

Vremenske će prilike postajati sve ekstremnije

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

PRIRODA I DRUŠTVO: NOVE PERCEPCIJE TURIZMA

Bijeg od konzumerizma

2

IZV. PROF. DR. SC. NATAŠA DRVENKAR, EKONOMSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U OSIJEKU

Nikome ne bi bilo u interesu da se zaustavi proces globalizacije

3

GLOBALIZAM I GLOBALIZACIJA (I)

Svakoj recesiji dođe kraj,
ekonomski rast je neizbježan