Kultura
PETAR BUKOVAC IZDAO KNJIGU "PTSP - NA RUBU SMRTI I LUDILA"

Moja je knjiga postala javna ispovjedaonica moga života
Objavljeno 20. studenog, 2021.
Duše branitelja su ranjene, a te rane nitko ne vidi osim njih samih...

Novinar, urednik i hrvatski branitelj Petar Bukovac objavio je knjigu pod nazivom "PTSP - na rubu smrti i ludila", u kojoj je opisao iskustvo dragovoljca Domovinskoga rata liječenog od posttraumatskog stresnog poremećaja u psihijatrijskim ustanovama u Hrvatskoj. O knjizi koja životno i duboko progovara o patnjama koje razdiru dušu, a ujedno je i sjećanje na nerješive probleme hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a, porazgovarali smo s autorom koji se od 2012. u kontinuitetu liječi od PTSP-a, a zbog pokušaja suicida više je puta smješten u psihijatrijskim ustanovama.



Kako ste se odlučili napisati ovakvu jednu knjigu? Što vam je davalo snagu?

- Nakon mog plodnog razdoblja u kojem sam živio punim plućima, ni sam ne znajući kako i zašto, puknuo sam po svim šavovima. Mjesecima ništa nisam pisao i zbog pokušaja svoga prvog suicida bombom završio sam u katedrali ludih, u Vrapču. Nakon moje odiseje po psihijatrijskim ustanovama u Hrvatskoj počeo sam razmišljati o knjizi. Nije me zanimala knjiga kao knjiga, niti mi je želja bila da budem neki upitno isfurani književnik, poput Jergovića ili Tomića. Imao sam potrebu da iz sebe izbacim što me je ubijalo, i da to ne ostane zabetonirano u mojoj glavi. Knjiga mi je poslužila kao medij i postala je javno dostupna ispovjedaonica moga života. A to mi je bio cilj, i to mi je davalo snagu.

Na koji je način knjiga koncepcijski podijeljena?

- Knjiga je vrsta omnibusa, podijeljena je u tri osnovna dijela u kojima se miješaju flashbackovi rata, doživljaji iz ludnice i opisi osebujnih protagonista priče koji odudaraju od stvarnosti kakvu većina nas poznaje. Svi su oni žrtve rata, većina ih je mrtva. Njihove teške i neuspješne životne sudbine u kojima se očituju svi bitni problemi hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a, njihove individualne traume, asocijalnost, otuđenost i izgubljenost u okolnostima u kojima se sada nalaze, sve to pokušao sam sročiti i spojiti u kompaktnu cjelinu. A koliko sam u tome uspio, znat će oni koji je budu čitali.


Koji su vam bili najveći izazovi u pisanju? Jeste li se premišljali o tome da izostavite određene dijelove? Približite nam malo kako je izgledao proces pisanja.

- Najveći izazovi su mi bili opisi totalno otkačenih likova iz ludnice. Primjerice, Slivonje iz Vrapča, koji sad ima oko 36 godina. Imao je oko pet godina kad su mu Srbi masakrirali obitelj negdje u okolici Voćina. On je jedini preživio, jer se tada nalazio kod bake u Našicama. Nakon njezine smrti život provodi u Vrapču i u domu za nezbrinute. Ili gluhonijemog Pere s Raba, kojeg su kao maloljetnika pronašli kako izgubljen luta Drnišem. Nisu znali što bi s njime, pa su ga smjestili u rapsku ludnicu u kojoj je boravio 36 godina. Spomenut ću i Špiru te pokojnog Priju. Špiro je na Rab došao iz Psihijatrijske bolnice Zemunik koja je od 1991. zbog rata bila zatvorena. Došao je s 90 teških duševnih bolesnika iz razrušenog Zemunika. Nažalost, mnogi su od njih zbog nebrige ili gubitka najbližih zauvijek pokopani na skromnom bolničkom groblju na Rabu. Neki su se vratili natrag u Zemunik, a Špiro je zauvijek ostao na Rabu. Ovo su samo šture informacije o otkvačenim likovima opisanih u knjizi. Citirat ću dio opisa pokojnog Prije kako bih vašim čitateljima slikovitije dočarao knjigu: "Špirino neprekidno smijanje i uobičajenu atmosferu prekine gromoglasni glas: ‘Prijo, imaš duvan?‘. Okrenem se prema glasu i ugledam sitnog vižljastog i proćelavog tipa koji se neprestano osvrtao čekajući odgovor na svoj poziv. Škiljio je na jedno oko tako da nisam siguran je li uopće na njega vidio. Zubi nije imao, što se moglo dobro vidjeti dok je otvorenih usta slinio i ushićeno tražio duvan. Šepao je na jednu nogu na kojoj je nosio papuču, a drugu je vjerojatno negdje posijao, ili mu ju je netko sličan njemu uzeo ni sam ne znajući zašto. Pidžama mu je bila bez gumba i jednog rukava tako da mu se isticala premršava ruka. Bio je sav nikakav, kako i dolikuje ustanovi u kojoj se nalazio...". Opisujući protagoniste u ovoj priči pred očima su mi bili svi detalji njihova izgleda i prostora koji ih okružuje. Tako je bilo i s opisom određenih cjelina knjige. Dugo sam razmišljao o kraju knjige. Sretan kraj nikako nije odgovarao ovoj crnoj priči. A i ja se osjećam šugavo i jadno, kao i većina hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a. Zbog toga knjiga i ne završava optimistično.

Zašto su, prema vašem mišljenju, životi onih koji su bili, ili su još uvijek u situaciji sličnoj vašoj, neshvatljivi onima koji upravljaju hrvatskim društvom?

- Domovinski rat iznjedrio je najbolje ljude na površinu, ali Hrvatska nije bila spremna za njihovu izvrsnost, za njihovu hrabrost, velikodušnost. Odbacila ih je, proglasila pacijentima, problematičnima i, što je najvažnije, oduzela im je životne prilike, prilike za stvaranje, za rad, za rast u zadovoljstvu s obitelji u državi koju su stvorili. Hrvatska je stvorena i što bi oni sad htjeli, počelo se govoriti. Uskoro su krenule razne hajke na branitelje: da su lažni invalidi, ratni profiteri, propalice, kockari koji tuku svoje žene i samo ih zanima mirovina, ljenčarenje i opijanje. Branitelji su otišli u rat vjerujući u ideale bolje Hrvatske, a kad su se vratili dočekali su ih otkazi i birokratizirani sustav u kojem se nisu snašli. Ostali su prepušteni sami sebi. A za to su krivi vlastodržci države za koju su se borili, jer nema nijedne države na svijetu koja nije zbrinula one koji su je branili. Osim Hrvatske. Takvu nebrigu vlasti osobito teško podnose branitelji oboljeli od PTSP-a, kojima se zbog dugogodišnjeg liječenja bolest pogoršava. Godinama borave u psihijatrijskim ustanovama, dobivaju nekakva privremena rješenja invalidnosti od kojih nemaju nikakve koristi, a samo rijetki dočekaju trajno rješenje svoga statusa. Pritisak je velik, izgubili su vjeru i nadu za nekim boljim životom. Njihove duše su ranjene, a te rane nitko ne vidi osim njih samih koji se nalaze u kaljuži beznađa.

Što biste htjeli da čitatelji nauče iz vaše knjige?

- Ova je knjiga jedno malo sjećanje na hrvatske branitelje liječene u psihijatrijskim ustanovama u Republici Hrvatskoj. Njihovih imena na pogrebnim spomenicama nitko se neće sjećati, a pucnji u zrak na Markovu polju samo su dio službenog protokola. Zato mi je bila želja da se nešto napiše o njihovim skromnim i napaćenim životima. Baš zbog toga ova skromna knjiga posvećena je samo tim dobrim ljudima s velikim i hrabrim srcem, a na čijim su posljednjim ispraćajima povorke obično kraće od lijesova u kojima ih pokapaju. A zaslužili su mnogo više. Vjerujem kako će tako razmišljati svi koji budi čitali ovu knjigu.

Osjećate li bar malo olakšanje sada kada je knjiga objavljena, i smatrate li da njezino objavljivanje može potaknuti određenu promjenu?

- "Riječi su lijek duši koja pati", rekao je starogrčki dramatičar Eshil, a njegova izreka najbolje opisuje zašto sam odlučio napisati ovu crnu knjigu. Iako sam, pišući ju, iz sebe izbacio sve traume koje me muče, još uvijek me povremene noćne more podsjećaju na moje najdraže kojih više nema. Moja knjiga ništa neće promijeniti zbog toga što živimo u licemjernoj državi prepunoj lopova i laži, državi bez morala, bez duhovnosti i ljubavi prema domovini, nastaloj na prolivenoj krvi onih kojih više nema.



Danijel Miklić
Možda ste propustili...

KONCERT IZ MAJSTORSKOG CIKLUSA 2. PROSINCA

Simfonijskim orkestrom HRT-a ravna maestro Pascal Rophe

KAZALIŠTE OBERON KOPRIVNICA U SURADNJI S DJEČJIM KAZALIŠTEM BRANKA MIHALJEVIĆA

Danas praizvedba "Oblaka čvoraka"

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana