Magazin
INTERVJU: DAVOR GJENERO

Predsjednik Milanović autoritarna je osoba izrazito niske političke kulture
Objavljeno 20. studenog, 2021.
DAVOR GJENERO, POLITIČKI ANALITIČAR I KOMENTATOR S KRKA

Kohabitacija nije primjeren pojam za opisivanje odnosa između vlade, kao kolektivnog tijela izvršne vlasti, i predsjednika Republike u sustavu parlamentarne vlade, a u kojem predsjednik nije akter izvršne vlasti, nego je nositelj "najviše nevladavinske funkcije". Doduše, nešto veći utjecaj predsjednika Republike u Hrvatskoj, u odnosu na klasični sustav parlamentarne vlade, proizlazi iz činjenica da u Hrvatskoj predsjednik dobiva investituru izravno od naroda, da ga se bira na neposrednim izborima, ali to mu svejedno ne daje izvršne prerogative. Nitko neće govoriti o kohabitaciji britanske kraljice i tamošnje vlade, a predsjednik u parlamentarnoj republici ima upravo takvu ulogu kakvu kralj/kraljica ima u parlamentarnoj monarhiji - pojašnjava Davor Gjenero, politički analitičar i komentator s Krka te dodaje:



- Pojam kohabitacije, zajedničke vladavine, upotrebljava se za političke sustave kakav je polupredsjednički, primjerice u Petoj Francuskoj Republici, ali francuski ustavni pravnik i politolog Maurice Duverger diskreditirao je raspravu o kohabitaciji, jasno izrekavši da je polupredsjednički sustav takav da kad predsjednik i parlamentarna većina pripadaju istoj opciji, kad predsjednik kontrolira većinu u predstavničkom tijelu, sustav djeluje kao predsjednički, a kad opcija suprotstavljena predsjedniku kontrolira većinu u nacionalnom predstavničkom tijelu, ono funkcionira kao parlament u pravom smislu riječi, vlada je stvarni nositelj izvršne vlasti i sustav djeluje kao sustav parlamentarne vlade.U Hrvatskoj predsjednik Republike ne smije biti član političke stranke, a kamoli njezin šef, a bez stranačkog mehanizma nije moguće upravljati parlamentarnom većinom. Predsjednik Republike ima vrlo ograničenu moć u sustavu, on nema izvršne prerogative, bar ne u miru i u redovitom stanju. Utjecaj mu je donekle povećan u izvanrednom stanju, u krizama i u ratnom stanju, a Ustav mu daje određene poluge kontrole rada vlade i sprječavanja njezine eventualne samovolje. Koncept prema kojem bi predsjednik Republike u Hrvatskoj mogao djelovati kao izvršna vlast, nametati politička rješenja, a ne samo davati suglasnost za imenovanja koja su u nadležnosti vlade, iskakanje je iz ovlasti koje proizlaze iz duha parlamentarne republike. Možete li zamisliti da kralj ili kraljica u parlamentarnoj monarhiji traži da on/ona određuje polovinu veleposlanika, pa da se onda suglasi s imenovanjima druge polovine na koje bi imala pravo vlada? Naravno da je takav odnos nezamisliv.

DESNI POPULIST


Prijeti li Hrvatskoj ustavna kriza? Vidjeli smo da smirivanja napetosti nema ni nakon sjednica Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost. Može li se, i na koji način, ovaj sukob riješiti?

- U ozbiljnim ustavnim vladavinama običaj je da se, u slučaju kriza u političkim odnosima među nositeljima vlasti, akteri vraćaju Ustavu, da se ekspertno čita Ustav i da se razmatra o intencijama ustavotvorca. U SAD-u je, primjerice, tako nešto olakšano time što su rasprave "Otaca utemeljitelja" objedinjene u Federalističkim spisima, i u slučaju kriza eksperti upravo u njima, ozbiljnom interpretacijom, nalaze odgovor na današnje suvremene probleme. U ustavnim demokracijama uobičajeno je da su ustavi "tvrdi", da ih se teško i rijetko mijenja, a da se stalno vraća suvremenom čitanju i interpretaciji ustavnih normi sukladno aktualnim političkim okolnostima i dilemama koje se otvaraju. Međutim, hrvatski je problem to što jedan od aktera nema elementarnu demokratsku političku kulturu, a norme interpretira sukladno svom trenutačnom interesu, i pritom ne mari za to što je te iste norme u ranijim situacijama interpretirao sasvim drukčije.Modus operandi predsjednika Milanovića posve je prepoznatljiv. Zasniva se na uvjetovanju i nametanju rješenja mimo procedure. Tako je protivno zakonskoj proceduri pokušao nametnuti predsjednika Vrhovnog suda. Nakon toga pomirio se s procedurom, ali je ponovno napravio vrlo neugodan presedan. Parlamentarna većina pristala je na njegovo uvjetovanje i izabrala potkapacitiranog kandidata za predsjednika Vrhovnog suda, suca prvostupanjskog suda, bez relevantnih radova, bez ozbiljnih referenci, bez upravljačkih iskustava, bez izrazitih socijalnih vještina, a sa samo jednom populistički dopadljivom presudom. Istovremeno je kandidat za ovu funkciju bio jedan od najpoznatijih hrvatskih sudaca, dosadašnji potpredsjednik Vrhovnog suda, s izrazito važnom judikaturom, sudac koji je presudio u jednom od najvažnijih slučajeva koji su silno pridonijeli razvoju hrvatske demokratske kulture i suočavanju s prošlošću, vjerojatno više od judikature sudišta u Haagu. Riječ je o presudi u slučaju Norac-Ademi, u kojoj je jasno razlučen zločin od profesionalnog vojničkog djelovanja. Taj sudac ima i relevantnu bibliografiju, doktorat znanosti i habilititaciju na Pravnom fakultetu, a usto i međunarodni ugled i dugogodišnju poziciju na čelu GRECO-a, tijela Vijeća Europe, koje se bavi sprječavanjem korupcije.Jednak je i ispad vezan uz mjesto zapovjednika Počasno-zaštitne bojne, gdje sukob oko umirovljenja sadašnjeg zapovjednika, ni po čemu važnog ni istaknutog časnika, zapravo prikriva pokušaj predsjednika na da na to mjesto nametne časnika koji ne ispunjava kriterije za obnašanje ove dužnosti. Kao što je nametanje potkapacitiranog predsjednika Vrhovnog suda motivirano interesom da posredovanjem tog aktera, koji mu duguje lojalnost, jer bi bez predsjednikove inicijative otišao u mirovinu s najniže sudačke stepenice, predsjednik utječe na sudbenu vlast, a volja za reformama (koje nije provodio kao premijer, kad je imao škare i platno u rukama), tako je i pokušaj da bojnika imenuje na brigadirsku dužnost motivirana isključivo time da ovom jedinicom zagospodari kao svojevrsnom pretorijanskom gardom.Potpuno jednaki stil stoji i iza liste predsjednikovih kandidata za veleposlanike "iz njegove kvote". Riječ je uglavnom o propalim političarima iz njegove bivše stranke koji su bili njemu visoko lojalni. Stavljajući u izgled eliti SDP-a, koja se suočava s ozbiljnom karijernom krizom, jer je pitanje hoće li im stranaka ubuduće moći jamčiti materijalnu sigurnosti i visoke pozicije, Milanović kupuje poslušnost i potporu njihova zastupničkog kluba, koji se predstavlja ljevičarskim, ali snažno podupire Milanovića koji u političkoj areni već neko vrijeme nastupa kao desni populist. Povezivanjem nekadašnjeg lijevog centra i desno radikalnog političkog polja, Milanović prije svega gradi zaštitni zid koji onemogućuje pokretanje njegova opoziva, jer s potporom ljevice i desnih radikala, kakve god povrede Ustava činio i koliko god bila očita "Posebna odgovornost Predsjednika", on postaje nesmjenjiv.

Stoji li teza da je za svako društvo loše kad se javnost privikne na neodgovorno ponašanje pojedinaca, grupa, političara...? Milanovićeva retorika je "posebna"...

- Zoran Milanović autoritarna je osoba izrazito niske političke kulture. Nije bitno šteti li on ili pogoduje nekoj pojedinoj stanci, to se tiče prije svega vodstva i članova te stranke, ali sve građane pogađa njegovo rastakanje demokratske političke kulture, kršenje načela ustavnosti i vladavine prava, blokiranje racionalnog procesa donošenja odluka i unošenja konflikta u politički sustav. Posao političara je prije svega vezan uz kompromis. Kompromisna rješenja osiguravaju optimalnu zaštitu svih društvenih interesa, a isključivost je obilježje autoritarnih poredaka i oruđe autoritarnih, protudemokratskih aktera u javnosti i političkoj areni.

Kad smo kod oporbe, Grmoja iz Mosta poslao je pismo Plenkoviću tražeći da "odstupi s funkcije i usput razriješi šeficu DORH-a". Koliko je to zapravo (ne)odgovoran čin, jeftino politikantstvo ili nešto treće?

- Problem hrvatske opozicije je njezina neozbiljnost i činjenica da opozicijske stranke nisu konsolidirane i da ne rade ozbiljno svoj posao. Posve je deplasirano svako malo tražiti od Vlade da sama odstupi. Deplasiran je bio taj zahtjev nakon presude u slučaju Fimi-media, kao što je deplasiran i sada. Zna se kada u parlamentarnoj demokraciji dolazi do pada vlade: kad ona izgubi parlamentarnu većinu, pa joj ili proračun ne može proći kroz parlamentarnu proceduru, ili ako opozicija pokrene uspješnu inicijativu za izglasavanje nepovjerenja vladi, dakle ako okupi 50 % plus jednog zastupnika, koji bi poduprli izglasavanje nepovjerenja vladi. Sve ostalo je neozbiljno, a neozbiljno je i ono što se u hrvatskoj političkoj areni ustalilo od vremena kad je sadašnji predsjednik ušao u Sabor i predvodio zastupnički klub SDP, a time i tadašnju opoziciju, pa je započeo pokretati inicijative za glasanje o povjerenju vladi Jadranke Kosor, kad je unaprijed bilo jasno da ta inicijativa neće uspjeti. U konsolidiranim demokracijama proces izglasavanja nepovjerenja vladi pokreće se samo onda kad je vjerojatno da će taj proces uroditi uspjehom, jer neuspješni pokušaji dezavuiraju pokretača kao neozbiljnog političkog aktera, a jačaju parlamentarnu većinu.

MARGINALNE GRUPE


Zašto je propao desničarski referendum o euru?

- Ta je referendumska inicijativa tipičan primjer populističke zloupotrebe referendumske procedure. O uvođenju eura hrvatski su se birački već izjasnili na referendumu o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, a koncept referenduma bio je narodnom inicijativom za promjenu Ustava kuni dati ustavni karakter, pa onda tražiti da za pristupanje euru referendum postane obvezan. Ideja inicijatora, a koji predstavlja marginalnu manjinsku grupu u društvu, bila je da uz pomoć referenduma postanu "veto skupina" koja bi mogla otežati ili spriječiti provođenje političke volje većine. Naravno, ovaj je projekt od početka bio osuđen na propast, zbog potkapacitiranosti skupine koja ga je pokušala provesti.

Zaključno - može li se govoriti o odgovornosti svih dionika vlasti - zakonodavnih, izvršnih i sudbenih tijela u RH? Je li ispravan dojam da i tu ima mnogo "lutanja", krivih tumačenja, spornih odluka...?

- U Hrvatskoj nedovoljno brinemo o razvoju demokratske političke kulture, o kulturi društvenog dijaloga, o spremnosti na kompromise i maksimalizaciju dobiti za sve pripadnike društva. Političari su često nedorasli društvenoj ulozi koju bi trebali obavljati, zbog nedostatka obrazovanja i zbog nesposobnosti da se izdignu iznad sitnih osobnih ili grupnih interesa te da sagledaju opći interes. Razara se ono malo relativno demokratski konsolidiranih stranaka, a bez demokratskih političkih stranaka i razvoja demokratske političke kulture, parlamentarna demokracija ne može biti funkcionalna. (D.J.)
Problem hrvatske opozicije je njezina neozbiljnost i činjenica da opozicijske stranke nisu konsolidirane i da ne rade ozbiljno svoj posao...

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana