Magazin
ŽELJKA KAMENOV

Nema zdravlja bez psihičkog zdravlja
Objavljeno 20. studenog, 2021.

Prije svega potrebno je razlikovati osobnu odgovornost i društvenu odgovornost. Svatko od nas je osobno odgovoran za način na koji živi svoj život, no kako svi živimo u zajednici, i naši životi su međusobno povezani, od nas se očekuje i društvena odgovornost, tj. briga da svojim djelovanjem ne naštetimo, nego pridonesemo boljitku zajednice u kojoj živimo i svim njezinim članovima. U kolektivističkim društvima takva je društvena odgovornost naglašenija nego u individualističkima, gdje se više govori o osobnoj odgovornosti, no obje su važne za uspješno funkcioniranje društva i njegovih članova - kaže prof. dr. sc. Željka Kamenov, socijalna psihologinja, redovita profesorica na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:



- Obje se uče od rođenja u obitelji, kroz norme i pravila društva, kroz poruke u medijima, ali i kroz opažanje kako se drugi oko nas ponašaju. Problemi nastaju ako zakoni i propisi govore jedno, a svakodnevno vidimo da se događa drugo. Ako tvornice ne vode brigu o otpadnim vodama, ako pojedinci varaju pri prijavi poreza, ako prosperiraju neradnici, a vrijedni radnici ostaju neprimijećeni i ako nije važno kako se ponašaš, nego koliko dobru vezu imaš da ostaneš nekažnjen, onda pojam društvene odgovornosti sve više postaje prazna priča, mrtvo slovo na papiru. I jedino što nam preostaje jest osobna odgovornost ili briga za sebe, da JA prođem što bolje, da budem zdrav i dobro proživim svoj život.

U kontekstu pandemije, koja je, usput rečeno, sva dramatičnijih razmjera, slogan "budimo odgovorni" stalno je uglavljen na ekranima televizora. Koliko taj "vapaj" uopće pomaže ili su ljudi već oguglali na tu otrcanu parolu i na nju ne obraćaju pozornost...?

- Spoznaje iz područja formiranja stavova i uvjeravanja govore da su slogani koji se stalno ponavljaju dobri za prepoznavanje nekog brenda i pobuđivanje asocijacija na taj brend, no da se ne obraća više pozornost na samo značenje tog slogana. Oznaka "budimo odgovorni" u kutu naših TV ekrana stalno nas podsjeća da smo još uvijek u pandemiji, da još uvijek postoji izvor naših briga i strahova, da život nije normalan i da izaziva tjeskobu u nama. Bojim se da više ne potiče ono čemu je bio namijenjen, a to je briga da se ponašamo odgovorno prema drugima u svojoj okolini i da svojim ponašanjem ne pridonesemo širenju virusa.

S tim u vezi, jesmo li u nekom širem prosjeku premalo odgovorni spram opasnosti od COVID-a, spram cijepljenja, epidemioloških mjera...?

- Ja bih rekla da se većina ljudi ponaša u skladu s mjerama, da se drži propisa i ne izlaže ni sebe ni druge opasnosti od COVID-a. No mjere i propisi prečesto su nedorečeni i nelogični, postoje dvostruka mjerila, što unosi zbunjenost među ljude i nepovjerenje u donositelje mjera. Pogledajmo kao ilustraciju ovaj tjedan: počeli smo ga u nedjelju utakmicom reprezentacije kojoj je uživo nazočilo oko 30.000 gledatelja bez maski, natisnutih jedan do drugoga. U ponedjeljak su svi zaposlenici u državnim i javnim ustanovama trebali imati COVID potvrde da bi mogli doći na svoj posao i govorimo o sve većoj opterećenosti bolnica velikim brojem oboljelih građana, a tjedan ćemo završiti Kolonom sjećanja u Vukovaru, za koju ne trebaju COVID potvrde i gdje će se opet na malom mjestu naći veliko mnoštvo ljudi koji će željeti odati počast stradalima i tom gradu heroju. Takve nedosljednosti i stalne iznimke kojima svjedočimo iz tjedna u tjedan potiču sumnjičavost, preispitivanje mjera i pitanje kolika je stvarna potreba za njihovim pridržavanjem. Što mi vrijedi da ja radim sve što mi kažu kad će se opet sutra sve narušiti zbog nekog iznimnog događaja?

Govori li se premalo i o odgovornosti društva za mentalno zdravlje, vezano uz posljedice aktualne pandemije? Što treba posebno naglašavati, s obzirom na ozbiljnost situacije?

- To je, nažalost, velika boljka našeg društva i pokazatelj velikog nerazumijevanja važnosti mentalnog zdravlja. Nema zdravlja bez psihičkog zdravlja. Stres smanjuje naš imunitet i narušava ravnotežu u našem organizmu. Ako imamo psihičkih problema i teškoća, nismo u stanju uobičajeno funkcionirati i potrebna nam je stručna pomoć. Isto kao i kad se radi o bolesti nekog organa. No liječniku ćemo svi otići, u društvu imamo razvijenu medicinsku skrb i rado se njome koristimo u svakom drugom slučaju, osim kad se radi o mentalnom zdravlju. Tu se suzdržavamo (jaki smo, proći će to, preboljet ćemo) ili sramimo (što će drugi misliti o nama ako priznamo da smo "slabi" i potražimo stručnu pomoć). No briga o mentalnom zdravlju prijeka je potreba svih nas u ovoj situaciji gotovo već dvogodišnjeg stresa, straha, brige i tjeskobe. Većina nas se navikava i prilagođava, nada se da će pandemija proći i da će se ovo ružno razdoblje naših života završiti. No mnogi su izgubili tu nadu, u stanju su vidjeti samo crnu budućnost, nemaju više volje ni snage za takav život, ne vide nikakav smisao da npr. idu u školu i uče, usamljeni su i tužni. Mnogima mladima sve je teže i teže, pokazuju ozbiljne emocionalne probleme i trebamo se kao društvo za njih pobrinuti i pomoći im. Treba pomoći roditeljima koji su rastrzani između snalaženja u novim zahtjevima na svojim poslovima i brige oko djece, koja se isto ne snalaze u ovim novim i nepredvidljivim okolnostima. Ona su budućnost našeg društva i ne smijemo ju zanemariti, pustiti da stvari idu svojim tokom i nadati se da će se sve srediti.

Koliko medijski senzacionalizam utječe na stvaranje atmosfere straha i beznađa...?

- Svaka čast novinarima, ali intenzivno praćenje vijesti pogubno je za zdrav razum i zadovoljstvo životom. U vijestima se ne prikazuju pozitivni primjeri, oni nisu vijest jer nisu dovoljno šokantni i zato ih se ne smatra zanimljivima. Jedine pozitivne vijesti su one o uspjesima naših sporataša. I prije smo svakodnevno u vijestima slušali o korupciji i svađama među političarima, gospodarskim i socijalnim problemima, a otkako je pandemije, 75 % vijesti odnosi se samo na nju! I kakvu sliku svijeta onda možemo stvoriti nego negativnu, zastrašujuću, besperspektivnu? Poznajem brojne ljude (a i sama sam jedna od njih) koji već godinama ne gledaju vijesti kako bi se sačuvali od nepotrebnog stresa i izvora tjeskobe i nezadovoljstva. Rade svoj posao, druže se s obitelji i prijateljima, bave se nekim hobijima i mirno žive, iako su i oni u pandemiji i trebaju se nositi sa svim izazovima života u ovom trenutku. No nisu opterećeni pandemijom i ne dopuštaju joj da im ona zagospodari životom. Ne dopuštaju joj da im stvori paniku. To ne znači da sve važne vijesti ne dolaze do njih, svakako će ih čuti jer svi pričaju o njima, no kada ih čuju, stavit će ih u drukčiju perspektivu u odnosu prema drugim stvarima u svome životu nego što ih stavljaju oni koji stalno prate vijesti i koji više ne vide ništa svijetlo u zemlji i svijetu. Informiranost je potrebna, no prevelika izloženost negativnim informacijama koje nam se serviraju u vijestima čini nas dezorijentiranima! (D.J.)
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

RAZGOVOR: MARITA BRČIĆ KULJIŠ

Zabrinjava razina populizma koji je zahvatio civilno društvo

2

RAZGOVOR: ANA OPAČIĆ

Digitalno doba stvorilo je lažan osjećaj građanske participacije

3

BITKA ZA OPSTANAK: ČOVJEK PROTIV VIRUSA, VIRUS PROTIV ČOVJEKA

Što nas ne ubije to nas jača!