Novosti
GRADSKI MUZEJ - SNAGA VUKOVARA

Umjetnošću savladali razarajuću snagu rata
Objavljeno 17. studenog, 2021.
Muzealci su dokazali sposobnost uma da odbaci negativne misli i veže za sve vrijednosti života

Prva institucija koja se nakon okupacije Vukovara vratila u grad na Dunavu bio je Gradski muzej Vukovar. Njegova ravnateljica Ruža Marić i danas se s dubokim emocijama prisjeća ne samo teških dana kada je dvorac Eltz, u kojem je muzej bio smješten, granatiran i razrušen te rada i života u progonstvu, a potom i povratka i godina obnove, nego i vremena prije Domovinskog rata, kada su postojali veliki planovi o formiranju spomeničke cjeline.



Prva meta


”Imala sam priliku dugi niz godina surađivati s Božom Biškupićem, koji je kao direktor tadašnjeg republičkog Fonda za kulturu došao u Vukovar u želji da stekne uvid u naše projekte. Htjeli smo napraviti spomeničku cjelinu od dvorca Eltz, izdvojenog prostora Zbirke Bauer, izdvojenog prostora u Radničkom domu i zbirke vezane uz radnički pokret i prostor u kući nobelovca Lavoslava Ružičke, jer su svi bili u spomenicima kulture. Predstavili smo mu projekt ‘Vučedol kao arheološki lokalitet’, s idejom formiranja arheološkog parka i muzeja vučedolske kulture, što je i prihvatio. Sve se to događalo neposredno prije rata, a aktivnosti su prekinute napadom na hrvatske redarstvenike u Borovu Selu”, rekla je Marić, dodajući kako su dva mjeseca kasnije dobili upute da obilježe spomenike kulture i zbirke spuste iz stalnih postava u donje prostore, ili ih isele u kvalitetniji prostor, što je bilo nemoguće budući da su takvi prostori bili pripremani za prihvat stanovništva.

Stoga su u najčvršću zgradu u dvorcu Eltz premjestili stalne postave, a dvorac je 25. kolovoza 1991. godine bio prva meta neprijateljskog bombardiranja. Kao kustos arheološke zbirke Marić je ubrzo došla u muzej želeći fotoaparatom dokumentirati događanja. Dočekale su je ružne slike razrušenoga paviljona i nagovijestile nadolazeću tragediju.

”Nakon strašnog razaranja grada, progona stanovnika, pa dakako i Muzeja, mi muzealci bili smo prihvaćeni u Zagrebu i smješteni u Muzejski dokumentacijski centar te nakon godinu i pol u muzej Mimara. Tada je počela naša velika priča o povratku, nizom predavanja, izložbi i prezentacija koje su davale uvid u ono što su druge institucije imale o našem radu i vukovarskom području. S Ministarstvom kulture, Fondom za obnovu spomenika kulture, Ministarstvom graditeljstva i Gradom Vukovarom u progonstvu, započeli smo stvarati projekte za obnovu i povratak. U prosincu 1996. godine ministar Biškupić oformio je stručni tim koji je s njim ušao prvi put u razoreni grad. Praćeni transporterima ušli smo u vojarnu gdje je bila UN-ova vojska te pod njihovom pratnjom došli do dvorca. Dopušteno nam je ući samo u dvorište, gdje su nas dočekali zastrašujući prizori - zgrada bez većine prozora, ruševine su ležale na sve strane... Bilo je emotivno teško, ali u trenucima goleme tragedije javi se u čovjeku unutarnja snaga i otpor prema onome što vidi oko sebe. Stvara se intenzivan osjećaj da to morate savladati”, poručila je ravnateljica.

Istaknula je kako je došlo do nevjerojatnog uzleta u kojemu čovjek vjeruje kako je sve moguće prevladati unutarnjom snagom i snagom ljudi koji ga okružuju. Stoga je očito na djelu bila sposobnost uma da odbaci negativne misli i čvrsto se veže za sve vrijednosti života, zbog čega je sve što su vukovarski muzealci godinama poslije radili na obnovi dobilo savršeni smisao.

Uključivanje zajednice


”Svaki je dan bio za nijansu bolji od prethodnog i poticaj za sljedeći korak. Počeo je generalni proces povratka i uspostave lokalne samouprave. Vidjeli smo kako su u dvorcu prostorije koje su bili naši uredi prije rata u dovoljno dobrom stanju i odobreno nam je vratiti se u dvorac, pa je pod nadzorom konzervatora počela obnova četiriju prostorija za urede te još četiri koje smo željeli imati kao izložbeni prostor. Ožbukan je hodnik prema teško oštećenim svečanim dvoranama na čije su podove stavljeni tepisoni, na prozore daske, a premda se u najsvečanijoj dvorani vidjelo nebo kroz dva kata, dobili smo galerijsko svjetlo. Muzej smo za javnost otvorili 27. svibnja 1998. godine, velikom svečanosti u perivoju dvorca, gdje smo ugostili ravnatelje kulturnih institucija od Dubrovnika do Vinkovaca i umjetnike koji su sudjelovali u kulturnoj obnovi započetoj još u progonstvu u Zagrebu”, navela je.

Od tada je Muzej prešao veliki put. Prepoznati su i na razini europske muzeologije, budući da su 2016. godine dobili golemo priznanje Europskog muzejskog foruma, kada su među 49 muzeja iz 24 zemlje osvojili nagradu Silletto, za najbolji muzej Europe koji uključuje zajednicu u svoj rad.



Dragana Korpoš
RUŽA MARIĆ

ravnateljica Gradskog muzeja Vukovar

BILO JE I KONCERATA DOK SU OKOLO LETJELI GOLUBOVI I SIJEVALE MUNJE

”Nakon službenog otvorenja muzeja uslijedila je svakodnevna borba na prevladavanju ruševina, održavali smo koncerte dok se iz zidova prašilo, oko glava posjetitelja i umjetnika letjeli su golubovi, a iznad glava im sijevale munje. Bilo je i koncerata pod svijećama, jer je i struje povremeno nestajalo. Međutim, bilo je to iznimno kreativno vrijeme. Već u prosincu 1998. godine otvorili smo prve Adventske svečanosti u razrušenoj mramornoj dvorani, kada su nam prvi gosti bili prijatelji iz Podravskih Sesveta, s prekrasnim adventskim programom. Donijeli su prve ukrase, borove visoke sedam metara, pa smo pod snijegom koji pada kroz razrušeni krov upalili prvu svijeću. Osnovali smo i Festival komorne glazbe, stvarali raznolike programe vežući se za baštinu svih hrvatskih krajeva, dolazili su i glumci, krenulo je i Vukovarsko lutkarsko proljeće. Snagom umjetnosti svladala se razarajuća snaga rata i umjetnici su bili svjesni kako nije isto nastupiti u takvim uvjetima u Vukovaru i u nekom savršeno uređenom prostoru. Sudjelovanjem u brojnim programima utkali su se u temelje grada. Želim istaknuti veliko prijateljstvo sa Zagrebačkom filharmonijom koja je 1998. održala prvi koncert ispred srušenih zidina dvorca, kada je u publici bilo manje ljudi nego u samom orkestru. Bio je to prvi zvuk ljepote nakon užasa rata. Uslijedio je proces povratka umjetnina, što je u ime Ministarstva kulture vodila pomoćnica ministra Branka Šulc. Postupno smo saznavali gdje se nalaze naše zbirke otuđene u vrijeme okupacije, pa je 2001. izvršena krajnja akcija povrata umjetnina. Potom je započela restauracija predmeta i umjetnina, kao preduvjet za stalni postav”, kaže Ruža Marić.

Čovjek vjeruje kako je sve moguće prevladati unutarnjom snagom i snagom ljudi koji ga okružuju

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

Još jedan hrvatski grad u kojem su dostupne čak tri poslovne vertikale

BOLT FOOD OD DANAS DOSTUPAN I U OSIJEKU

2

STOŽER: U HRVATSKOJ ZARAŽENA NOVA 4751 OSOBA, 54 UMRLE

U Osječko-baranjskoj županiji umrlo pet osoba, 216 novozaraženih

3

DOZNAKE IZ INOZEMSTVA STALNO RASTU

Uplate iseljenika znatno su
veće i od stranih investicija