Magazin
VELEPOSLANIKOV IZBOR

Dobro došli u konzumerizam
Objavljeno 23. listopada, 2021.
ŽENA IZ PRODAVAONICE MJEŠOVITE ROBE: ROMAN POSLIJE KOJEG ĆE TE SE ZAMISLITI...

Vjerovali ili ne, moguće je povući paralelu između studenta jugoslavistike i prodavača u prodavaonici mješovite robe, s jedne strane, i studenta komparativne/svjetske književnosti i prodavača u velikom supermarketu, s druge strane. Studenti jugoslavistike, što sam i osobno bio, tamo sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća, i prodavači u malim prodavaonicama mješovite robe, ili kao što bi se na hrvatskom jeziku reklo "špeceraji", uvijek se osjećaju inferiorno u odnosu na studente svjetske književnosti, odnosno prodavače u velikim, megamarketima.



Kao i uvijek, u pitanju je taj naš kolonijalni odnos prema količini, broju, moći: studenti jugoslavistike bili su upućeni na proučavanje "malih" književnosti, morali su čitati hrvatsku, srpsku, makedonsku, slovensku (u moje vrijeme crnogorska, P. P. Njegoš, M. Lalić, slušala se unutar srpske [1], a stavovi o BiH književnosti u to su vrijeme bili i više nego magloviti [2], pa smo tako Branka Ćopića proučavali unutar srpske, a Anđelko Vuletić spominjao se u kontekstu hrvatske književnosti) književnost, dok su studenti komparativne/svjetske književnosti u isto vrijeme mogli uživati u djelima svjetskih autora [3]. I dok smo mi čitali Držića, Gundulića, renesansne pjesnike, Krležu, Andrića, Desnicu, Ćosića, Novaka, Marinkovića, Lalića, Mažuranića, Kočića, Prešerna, Smolea, Cankara, Racina, Janevskog…, oni su čitali Homera, Eshila, Aristofana, Plauta, Petrarcu, Dantea, Moliera, Shakespearea, Tolstoja, Dostojevskog, Bulgakova, Goethea, Manna, Lenza, Flauberta, Balzaca, Stendhela, Borgesa, Nerudu, Lorcu… Mislim da se jednako tako osjećaju prodavači u onim dućančićima u odnosu na one koji rade u velikim marketima.

No, u romanu Sayake Murata "Žena iz prodavaonice mješovite robe" (V/B/Z, 2021.), stvari su ipak malo "pomaknute". Gospođica Keiko Furukuru, glavna junakinja romana, demonstrira jedan posvema drugačiji pristup, ona uživa raditi isključivo u prodavaonicama mješovite robe. Doduše, ona je već i kao djevojčica pokazivala određene otklone glede "normalnosti", pa tako nije pokazivala nikakvu tugu prema mrtvoj ptici, štoviše, željela ju je pojesti, a u osnovnoj školi umjesto da prekine tučnjavu, ona je "otišla u alatnicu, izvukla lopatu, zaletjela se na nestašne dječake i tresnula jednog po glavi. Svi su stali i zavrištali, jer se dečko uhvatio za glavu i srušio. Vidjevši da se više ne miče, okrenula sam se drugom dječaku i ponovno podigla lopatu. (…) Dotrčali su neki nastavnici, zapanjeni, i zahtijevali od mene da se očitujem. Svi su govorili ‘zaustavi ih‘, pa sam to i napravila", piše Murata na 13. stranici ove svoje knjige.

Poslije tog incidenta naša junakinja odlučila je da na većinu stvari u životu reagira šutnjom: "Poslije toga činilo se da je odraslima laknulo, jer nisam izgovorila ni riječ više nego što je trebalo, niti sam išta činila na svoju inicijativu. (…) Što se, pak, mene tiče, držanje jezika za zubima bilo je najrazumniji pristup provlačenju kroza život" (str.15).

I upravo će ta filozofija - "držati jezik za zubima", postati njezina životna filozofija. Keiko će odustati od studiranja, zaposlit će se u "prodavaonici mješovite robe", i u toj činjenici pronaći će smisao svog života. Okolini unatoč! Sve što će ubuduće činiti u svom životu bit će u potpunosti ponavljanje isključivo onih radnji koje je naučila pripremajući se za prodavačicu, od jutarnjeg pozdrava, od tona tog pozdrava, od ponavljanja svih onih uobičajenih informacija mušterijama, kada se prodavaonica otvara, do kada radi, cijenama robe, raznim akcijama… Ona je svjesno pristala da se njezin cjelokupni život (emotivni, obiteljski, socijalni…), svede na onih nekoliko naučenih fraza iz obuke. Postala je zupčanik u društvu i samo tako može funkcionirati kao normalna osoba. Sve izvan toga predstavlja entropiju, kaos, nered…[4].

I upravo je ta činjenica ono što ovaj roman čini zastrašujućim. Stoga je posvema u pravu kritičar Publisher Weeklyja koji u ovome romanu prepoznaje "i dirljivu, i smiješnu, ali i uznemiravajuću priču" [5]: "Ponekad se čak uhvatim kako u snu radim na blagajni. Naglo se budim i pomislim: Joj! Ova nova linija čipsa nema etiketu s cijenom; ili: Prodali smo mnogo toplog čaja pa moram opet napuniti vitrinu. Usred noći me iz sna znao buditi vlastiti glas kad izvikujem: Irasshaimase!" (Japanska fraza koja znači: Dobro došli u trgovinu!, nap.a.)

Naravno, u ovome se romanu otvaraju mnoga pitanja današnjice, od radne kulture, odnosa tradicije i moderniteta, uloge žene u modernom, automatiziranom društvu, pa sve do rodnih teorija, emotivnih odnosa, fenomena slobode, dokolice [6]. Stoga bi ovaj roman svakako trebalo pročitati, jer je uistinu pisan pitko, a i kratak je, samo nešto više od stotinjak stranica; ne manjka ni duhovitosti, ni (auto)ironičnosti koja, doduše, na mnogim mjestima postaje nepodnošljiva, gotovo užasavajuća...



Zlatko Kramarić
Propast zbog dosade
[1] I onda se mi, kao, jako čudimo što se to danas događa u Crnoj Gori, na Cetinju… A “sjeme zla” odavno je posijano. Još 1918. godine… Sukob “bjelaša” i “zelenaša” još uvijek nije riješen.



[2] Jer kad ondašnja politika nije imala adekvatnih rješenja za neke probleme, posebice one koje su se odnosile na “identitetske politike”, onda nije bilo realno očekivati da će se znanost, ovaj put ona o književnosti, upustiti u nesigurnu avanturu rješavanja tih problema. Sukladno dobrim, starim običajima, stvari su se jednostavno gurale pod tepih. Čekala su se neka bolja, manje opasna vremena!



[3] Vrlo sam brzo shvatio da se studenti svjetske književnosti, zapravo, lažno predstavljaju. Naime, kakav je to studij “svjetske književnosti” u kojem ne postoji ni kineska, ni japanska, ni afrička, ni australska književnost? A uvid u južnoameričku svodi se tek na nekoliko pisaca, Nerudu, Borgesa, Fuentesa, Marqueza, Llosu…, koji su, iz ovih ili onih razloga, stekli svjetsku slavu. Konačno, i ovaj je roman preveden s engleskog, a ne japanskog jezika. Doduše, u hrvatskoj kulturi postojali su i oni veliki poznavatelji japanske kulture, književnosti, npr. jedan Vladimir Devide. Iako je bio matematičar, odlično je poznavao japansku kulturu, književnost, posebice poeziju!



[4] Svakako treba spomenuti da se ovaj roman temelji na osobnom iskustvu same autorice. I ona, bez obzira na svu svjetsku slavu, i dalje marno radi u prodavaonici mješovite robe!



[5] Većina drugih kritičara nije primijetila ovu dimenziju romana, pa se njihove ocjene uglavnom svode da je u pitanju “šašavo”, “zabavno”, “duhovito” štivo...



[6] Konačno, ni Zapadno Rimsko Carstvo nije propalo zbog nasilnih upada tamo nekih barbarskih plemena, nego zato što društvo u petom stoljeću naše ere nije znalo što će samo sa sobom, kako iskoristiti “slobodno vrijeme”, zbog obične dosade… I neki put mi se čini da nešto slično uskoro očekuje i ovo naše europsko društvo, koje od dosade svojih građana, svoje mladosti, jednostavno ne zna što raditi, kako se ponašati, ali da te očite činjenice još uvijek nismo dokraja svjesni.

Možda ste propustili...

DR. SC. SVEN MARCELIĆ PROFESOR NA ODJELU ZA SOCIOLOGIJU SVEUČILIŠTA U ZADRU

Razlozi za manjak povjerenja su sustavni

GRAFITI NAŠI I NJIHOVI: ZIDOVI SVE TRPE I NA SVE UPOZORAVAJU

Od motivirajućih poruka preko noćnih mora do dnevnih ukora

DR. SC. JADRANKA ŠVARC, SOCIOLOGINJA S INSTITUTA IVO PILAR IZ ZAGREBA

Zaštititi šutljivu većinu i normalno funkcioniranje institucija

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

SJEĆANJA U SJENI KORONE: FINSKA - ZEMLJA SREĆE

Drugi kukaju, Finci se vesele

2

POLARIZACIJA DRUŠTVA (I)

Razum mora prevladati bezumlje

3

DR. SC. MARTINA PEZER/DR. SC. BRANKO STANIĆ

Umjesto na problem fokus
treba staviti na rješenje