Magazin
PROPAGANDNA OFANZIVA

Lordan Zafranović se opet nudi Beogradu, snimao bi o Jasenovcu
Objavljeno 16. listopada, 2021.

Još od “Krstarice Patjomkin” (1924.), ako ne i ranije, filmski medij je postao zahvalni propagandni alat gotovo svakog ambicioznijeg režima, naročito onih s totalitarnim ili autoritarnim predznakom. Pokušavajući drugima nametnuti svoj narativ režim Aleksandra Vučića posegnuo je za filmom.



MUK O DAKSI


Nakon polovičnog uspjeha igranog filma “Dara iz Jasenovca” redatelja Predraga Antonijevića, koji se na trivijalan i propagandni način bavi ustaškim logorom, Vučićev režim odlučio je na nagovor Lordana Zafranovića na istu temu snimiti još jedan film. Trenutno na prostoru Valjeva traje rad na filmu posvećenom srpskom ezgodusu u vojno-redarstvenoj akciji Oluja. Cjelovečernji igrani film i televizijska nizanka snimaju se s radnim podnaslovom “Svaka srpska suza zaslužuje film”. Jednom kada budu zgotovljeni i javno prikazani moći će se unedogled reprizirati na televiziji omogućujući režimu da vječito podgrijava priču o nedužnom stradalništvu Srba od hrvatske ruke. Kao i u slučaju antivakserske i antisistemske propagande kojom su zapljusnute društvene mreže, medij filma i videa pokazao se gotovo savršenim sredstvom indoktrinacije onog dijela populacije kojoj je lijeno čitati i istraživati različite izvore na jednu od spomenutih kontroverznih tema. Polupismeni ljudi i inertni umovi usaljenog mozga, koji čine veliki dio svakog društva, zadovoljavaju se jeftinom propagandom. Odavno je poznato da vizualni mediji mogu fantastično poslužiti u zloćudne i manipulativne svrhe.

Lordan Zafranović je bio jedan od najslavljenijih autora propagandnog filma u bivšoj državi. Specijalizirao se za tzv. partizanski film koji je Hrvatska radiotelevizija prije nekoliko godina prekrstila u tzv. antifašistički film, kako bi s njega skinula ideološku omraženost i učinila ga javno prihvatljivim. Uopće, ideja da se totalitarni komunistički narativ bestidnim postupkom transsupstancijacije iliti pretvorbe ključnih pojmova “rebrendira” i učini ponovno “poželjnim” i “prihvatljivim” više je nego zanimljiva. Ponajviše zbog izostanka otpora svih onih koji smatraju da je naša totalitarna prošlost, bez obzira bila ona ustaškog ili komunističkog predznaka, nešto što se nikada više ne smije ponoviti.

Zafranović, kojeg je njegova majka u čast Majke Božje Lurdske nazvala Lurdan, a ne Lordan, krajem osamdesetih bio je član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske i izaslanik na posljednjem 14. kongresu savezne Partije. Danas ismijava hrvatsku i slovensku “paranoju” zbog navodne Miloševićeve ugroze. Proslavio se filmom “Okupacija u 26 slika” iz 1978. godine, smjestivši u idilični Dubrovnik sav mogući užas ustaškog divljanja, onako kako ga je propovijedao jugoslavenski komunistički režim. U želji da sotonizira Hrvate i proglasi ih tzv. genocidnim narodom, kako nikada ne bi pomislili da Jugoslaviji kažu “zbogom!” suludi režim iz Beograda i Zagreba izmislio je brojku od “700 tisuća ubijenih Srba u konclogoru Jasenovac”, što je iskoristio Slobodan Milošević u mobilizaciji “ugroženog srpstva” 1991. kako bi pokrenuo agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ljevičarski propagandisti iz Zagreba i Beograda danas imaju velikih problema dokazati tu tezu o masovnim pokoljima na prostoru Jasenovca i Stare Gradiške zbog nedostatka ikakvih forenzičkih dokaza. Kada je riječ o Zafranovićevom filmu “Okupacija u 26 slika” i prikazivanju ustaša u njemu, zanimljivo je konstatirati kako je Dubrovnik vrlo rano 1941. stavljen pod potpunu kontrolu talijanskih fašista. Već na toj razini pukih povijesnih činjenica Zafranovićeva fikcija o “endehazijskom Dubrovniku” ne drži vodu. No, bilo je više razloga da se tzv. antifašističkim filmom prikrije stvarne događaje iz listopada 1944. kada su jugoslavenski partizani odmah po upadu u grad likvidirali 53 pripadnika intelektualne elite, ali i običnih ljudi na otočiću Daksi, na ulazu u dubrovačku luku Gruž. Među ubijenima je bio katolički svećenik i skladatelj Petar Perica, autor crkvenih pjesama “Zdravo Djevo Kraljice Hrvata” i “Do nebesa nek’ se ori”. Narodni heroj komunističke Jugoslavije Ante Jurjević Baja u svome izvješću je napisao kako se na popisu ubijenih “narodnih neprijatelja” nalazi i “osam popova”. Jedan arhivski zapis zabilježen u knjizi “Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, knjiga 4, Dalmacija” svjedoči o tome da su partizani na području Dubrovnika svoje žrtve ubijali i nožem, a ne samo metkom. To da su i partizani klali, a ne samo ustaše i četnici, kako su nas učili u školi, jedan je od nasablažnjivijih dokumenata objavljenih u toj knjizi, punoj mračnih presuda prijekih sudova i udbaških izvješća. Sve je to trebalo zataškati efektnim tzv. antifašističkim filmom, po mogućnosti što lepršavijim s prizorima golih ženskih grudiju u prvom planu. Bilo bi izvrsno proučiti koliko je puta “Okupacija u 26 slika” bila prikazana na TV Titograd uoči i za vrijeme srpsko-crnogorske agresije na Dubrovnik. Nema nikakve dvojbe da je propagandni Zafranovićev film dobro poslužio ne samo u stvaranju bolesnog antihrvatskog mita, nego i za izazivanje najnižih osvetničkih osjećaja.

PORFIRIJEV LORDAN


U nedavnom intervjuu za srpski časopis Nedeljnik Lordan Zafranović radosno iznosi svoja orjunaška i pogromaška stajališta. Za njega je rat u Hrvatskoj repriza 1941., ali u koloru. “Čak je i leksik bio isti, to uvođenje novih riječi”, kaže Zafranović. Hrvati su ponovno ustaše, a naš Lordan svjedoči kako je on zapravo čovjek “bez nacije”. To je parafraza glasovite rečenice iz Komunističkog manifesta Karla Marxa i Friedricha Engelsa “Die Arbeiter haben kein Vaterland” (Radnici nemaju domovine). Kao jedan od ljudi iz zagrebačkog kružoka Porfirija Perića, Zafranović se nedavno susreo s patrijarhom, tražeći njegovu pomoć u skupljanju novca za film. Lordan možda uistinu nema domovine, ali to nije slučaj s patrijarhom Porfirijem, koji je ovih dana dodijelio najviše srpsko pravoslavno odličje Miloradu Vučeliću, medijskom zlotvoru i arhitektu Miloševićeve propagande iz devedesetih godina, čovjeku zaslužnom što su u Hrvatskoj potekle rijeke krvi. Kako i režimu nekadašnje države tako i cezaropapističkom tandemu Aleksandara Vučića i patrijarha Porifirija dobro dođu usluge Lordana, a ne Lurdana, Zafranovića, koji svima obećaje “film o Jasenovcu koji će biti prepoznatljiv za cijeli svijet”.



Piše: Draško CELING
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

RAZGOVOR: MARITA BRČIĆ KULJIŠ

Zabrinjava razina populizma koji je zahvatio civilno društvo

2

RAZGOVOR: ANA OPAČIĆ

Digitalno doba stvorilo je lažan osjećaj građanske participacije

3

BITKA ZA OPSTANAK: ČOVJEK PROTIV VIRUSA, VIRUS PROTIV ČOVJEKA

Što nas ne ubije to nas jača!