Magazin
BOSANSKOHERCEGOVAČKI TERET PROŠLOSTI: NOVA PRIČA ZA STARA SJEĆANJA

Svjetlo je rijetka pojava u bosanskom mraku
Objavljeno 9. listopada, 2021.
PONEŠTO O ANTIKOLONIJALNOM DISKURSU: NOVI ROMAN JOSIPA MLAKIĆA "NA VRBASU TEKIJA"

Možda je uistinu najjednostavnije ako se BiH književnost čita kroz perspektivu (post)kolonijalnog diskursa, pa ćemo onda i mi, baš kao i onaj kritičar, zaključiti o "čudnoj" nezainteresiranosti Zagreba, zagrebačkih političkih i kulturnih elita, za sudbinu Hrvata u Bosni i Hercegovini" (M. Jergović).



Doduše, to prema njegovu mišljenju i ne mora biti tako strašno, jer će nestankom posljednjeg Hrvata s tih prostora, iz te "hrvatske utrobe", zapravo, značiti da prestaje i sva svehrvatska briga oko hrvatskih pisaca iz središnje Bosne koji nikako da nauče da se tačka kaže točka, da tijek ne može biti tok, da tačno nije točno, i da ne postoje ona tri franjevačka manastira (valjda, samostana, ako ćemo već biti i mi malčice autoironični, nap. Z.K.), koja su preživjela zulum i najezdu međunarodne zajednice, oličene u Eugenu Savojskom [1], nego da postojati mogu samo franjevački samostani u Sinju, na Viševcu i gdje god ih na katoličkoj zemlji želimo [2].

ČOVJEK I STRAH


Ne pada mi na pamet braniti sve promašaje hrvatskih političkih strategija, doktrina, kako onih iz dalje i bliže prošlosti, tako i ovih današnjih, a kako stvari stoje, i više sam nego siguran da će se i u doglednoj budućnosti ustrajavati na ponavljanju tih promašenih, neadekvatnih političkih i kulturnih strategija. U pitanju je očito jedna čudna vrsta postojanosti, tvrdoglavosti glede nerazumijevanja onoga što nam se u najbližem susjedstvu događa. Doduše, uvijek su postojali i oni koji su, na vrijeme, upozoravali na moguće posljedice tih promašenih politika [3]. Oduvijek smo svjesni da je svijet mnoštvo i da nije jednostavno živjeti u mnoštvu. Mnoštvo od nas traži jobovsku strpljivost, dugo učenje, racionalno donošenje odluka.

U tom svijetu brzina nije poželjna vrlina. No ni puko prakticiranje internacionalizma ne predstavlja rješenje za život u BiH mnoštvu, kao što to naivno misle neki od kritičara današnjih hrvatskih političkih i kulturnih strategija prema BiH prostoru: "Još uvek ne postoji svet, nego svetovi (imena i razne priče. Internacionalizam ne može da prevaziđe nacionalne svetove, jer ne može male narodne priče da obuhvati u epopeje. (…) Čak i komunistička epopeja o oslobađanju radničke klase deli se na nacionalne komunističke epopeje" [4].

Roman Josipa Mlakića "Na Vrbasu tekija" (Fraktura, 2021./Franjevački samostan Sv. Luke, Zagreb-Jajce, 2021.) između ostaloga je i roman o BiH nesvodivim razlikama. Na početku romana spominju se dvije priče; jedna se odnosi na novosadsku epizodu, razgovor fra Ante sa Svetozarem Miletićem, odvjetnikom i novinarom, urednikom časopisa Zastave, koji nema pojma o BiH prilikama, a druga na beogradsku, i još porazniji razgovor s Milivojem Blaznavcem, priprostim oficirom, koji ozbiljno misli da se "tursko pitanje" u Bosni može riješiti tako da se "Turci" pokrste: "Moj vam je savet sledeći: čim podignite ustanak, odmah izdajte proglas domaćim Turcima. Dajte im mogućnost da se pokrste. Ukoliko ne žele nek sele kud znaju. Ili će biti sasečeni. To vam je moj savet" (str. 22) [5].

Svih tih činjenica Josip Mlakić i te kako je svjestan. Konačno, on je sljednik one sjajne tradicije BiH katolika i Hrvata, koji su se u svim povijesnim neprilikama znali pravilno postaviti spram onih "drugih", koji, baš kao i filozof Emmanuel Lévinas, smatraju da ne samo što se moraš susresti s Drugim, prihvatiti ga i razgovarati s njim, već moraš i preuzeti za njega odgovornost. Upravo se na taj način i ponašaju, manje-više, svi junaci ovoga romana, fra Antun Knežević, fra Josip Markešić [6]: "A opet", kaže fra Josip, "čega se čovjek ima bojat u nemirnim vremenima? Jedino toga da neće ostati čovjek. Ničega više. Ni smrti." (str. 197). A tako što uopće nije nimalo jednostavno. Te poteškoće dolaze do izražaja u svim onim situacijama koje su determinirane (ideološkim/geopolitičkim…) odnosom "centar" vs "periferija"!

ZNATI I PAMTITI


Nažalost, i mnogi veliki ljudi, a J. J. Strossmayer to nedvojbeno jest, nisu u svom djelovanju u odnosu na BiH prilike uspjeli izbjeći zamke tog kolonijalnog odnosa. I on je, na ovaj ili onaj način, želio taj prostor kontrolirati, želio ga je kolonizirati [7]. Jedan od elegantnijih načina te kolonizacije sastojao se u odluci đakovačkog biskupa da pokupi vrijednosti, umjetnine iz bosanskih franjevačkih samostana i da ih pohrani u Zagrebu, u središnjim hrvatskim nacionalnim institucijama. Naravno, taj par exellence kolonijalni čin kod bosanskih franjevaca, pa tako ni kod fra Ante Kneževića ne nailazi na odobravanje. Ali nitko od njih nema snage suprotstaviti se autoritetu J. J. Strossmayera, pa ni fra Anto. On će tu nelagodu zbog izgubljenih umjetnina pokušati nekako racionalizirati, tako što će načiniti popis svega onoga što je odneseno iz BiH franjevačkih samostana. U jednom trenutku on je taj popis "stavio na stol ispred sebe, dugo proučavao, a onda se nečega sjeti, pa ustade, pronađe pero te na dnu svake stranice velikim krupnim slovima zapisa: Nek se zna". (str. 48).

Nažalost, u ovoj ograničenoj recenziji nisam se stigao referirati na iznimno važan odnos Mlakić vs. Andrić, koji je bitan za razumijevanje i ovoga romana, njegova "imaginativnog svijeta", koji između inoga i nastaje kao refleksije na veći dio Andrićeva opusa.


Zlatko KRAMARIĆ
NEBOJŠA LUJANOVIĆ: Josip Mlakić postavio je sebi gotovo nemoguć zadatak: progovoriti jezikom davnog velikog pisca, rekonstruirati njegov imaginarni svijet, te unutar njega otvoriti temu koju bi i Andrić sam načeo da je kojim slučajem danas među nama...

FRA DRAGO BOJIĆ: Roman Na Vrbasu tekija više je od romansirane kronike jajačkog samostana. To je roman o velikim događajima, krvavim ratovima i okrutnim režimima, ali još više o jajačkim i bosanskim fratrima, općenito o malim ljudima...

Podijeljen u tri dijela, “Na Vrbasu tekija”, “Jajačka hronika” i “Paučina i promaja”, roman je to čija su prva dva dijela možda izgubljen ili nikad napisan Andrićev rukopis...

Kompletiranje konteksta
[1] Iz daljnjeg teksta ostaje nejasno zašto ovaj autor pohod Eugena Savojskog i njegove vojske s kraja 17. stoljeća u Bosnu, opsadu i spaljivanje Sarajeva, koji je onda doveo do toga da je veliki broj katolika, iz straha od osvete, napustio te prostore i zajedno s tom vojskom otišao trajno u Slavoniju, a katolici iz okolice Rame u Dalmaciju, uspoređuje s ulogom “međunarodne zajednice”? Tim više što pohod Eugena Savojskog, jednog od najvećih vojskovođa tog vremena, uopće nije bio motiviran trajnim zauzimanjem tog prostora, protjerivanjem Osmanlija iz Bosne, formiranjem nove vlasti. Naime, tek bi te aktivnosti rezultirale nekom mirovnom konferencijom na kojoj bi “velike sile” odlučile kome bi Bosna pripala. Takvo što će se dogoditi tek 1878. na Berlinskom kongresu, na kojemu se donijela odluka da Bosna pripadne Austro-Ugarskoj. Stoga bih našem inače “visprenom” autoru preporučio da bude nešto staloženiji u svojim komparativnim opisima (ne)prilika u Bosni, koje nije moguće opisati ne baš s(p)retnim dosjetkama! Jer, bez obzira na činjenicu što je poslije tog vojno uspješnog, a politički dvojbenog pohoda, broj katolika u Bosni bio sveden gotovo na statističku pogrešku, isto tako, nedvojbeno je da nije moralo proći previše vremena a da je taj broj opet postao relevantan! To samo svjedoči o iznimnom biološkom potencijalu te vjerske/etničke zajednice u Bosni. To ne znači da današnje negativne demografske trendove, koji su izravne posljedice nedavnih ratova i karikaturalnih pojava novih Eugena Savojskih (razne tute, štele, arkani, ćele…), treba ignorirati, već da se u prošlosti mogu pronaći i ona druga, pozitivna iskustva, koja svjedoče da je i negativne trendove moguće promijeniti. Ta iskustva treba slijediti, iz tih iskustava valja nam učiti!

[2] I veliki pisci imaju pravo, u nekim situacijama, biti u krivu. Ni njima nije zabranjeno da se povremeno slobodno zapitaju koje su to krajnje intencije zagrebačkih političkih i kulturnih elita kada su u pitanju prilike u susjednoj zemlji, koja je, između inoga, uvelike i hrvatska zemlja. I takav pristup ne bi uopće predstavljao neki veći problem kada ne bi bio u funkciji unošenje dodatne entropije u ionako konfuznu, shizoidnu BiH zbilju. U imaginarnom svijetu bilo kojeg književnika gotovo je sve dopušteno, ali to još uvijek ne znači da vizije iz tog svijeta funkcioniraju u bilo kojoj, pa tako i BiH zbilji!

[3] Ovdje u prvome redu mislim na pismo nekolicine hrvatskih intelektualaca iz Bosne i Hercegovine, koji su na samome početku ratnih sukoba u BiH upozorili Franju Tuđmana, ondašnjeg predsjednika RH, na moguće posljedice njegove BiH politike, tu je i pismo Franje Kuharića, zagrebačkog nadbiskupa, Mati Bobanu, političkom lideru BiH Hrvata, tu su i govori u hrvatskom parlamentu uglavnom opozicijskih zastupnika, prije svih, Vlade Gotovca… A i sam sam u nekim od svojih tekstova pokušao ponuditi neke logičnije, manje bolne, elegantnije pristupe BiH problemima, koji su se, između ostaloga, temeljili i na mojem iskustvu čitanja hrvatskih pisaca iz Bosne i Hercegovine, J. Mlakića, I. Lovrenovića, M. Dizdara, M. Jergovića, Ž. Ivankovića, A. Vuletića…, ali i franjevačkih kronika, kao i dugih razgovora s banjolučkim biskupom Franjom Komaricom, bosanskim franjevcima, D. Bojićem…

[4] J. F. Lyotard, Raskoli (Novi Sad, 1991.) I upravo ovaj roman Josipa Mlakića “Na Vrbasu tekija” na najbolji mogući način potvrđuje ovu tezu francuskog filozofa. Stoga nije moguće govoriti o postojanju univerzalne BiH zajednice ili nekog drugog kozmopolitskog čovječanstva. Postoji samo heterogenost, odnosno već (polu)formirane zajednice (hrvatska, bošnjačka, srpska, židovska…) sa svojim ne u svim detaljima jasno formiranim diskurzivnim (političkim, kulturnim, vjerskim) praksama, koje ne samo što nije moguće svesti na neko “BiH jedinstvo”, već te prakse to u većini situacija i ne žele. Doduše, to ne znači da kada su u pitanju BiH (ne)prilike ne postoji i neka svijest o zajedničkom okviru unutar kojeg funkcioniraju ti različiti svjetovi, te različite priče, koje ne moraju nužno biti suprotstavljene, neprijateljske… Ima tu i te kako elemenata ekumenističkog načina razmišljanja, djelovanja. Pitanje “identitarnih politika” u Bosni i dalje je aktualno pitanje. Ništa bolja situacija nije ni u Crnoj Gori. Stoga su u pravu oni teoretičari, kao npr. A. Finkielkraut, koji smatraju da te politike uopće nisu retrogradne. Dapače! I početak 21. stoljeća u znaku je tih politika.

[5] I, sad, postoji li ikakva razlika između mišljenja tog nesretnog Milivoja Blaznavca i onih rješenja generala-zločinca Ratka Mladića u Srebrenici, u srpnju 1995. godine, vojnika koji je ozbiljno mislio da su srpske pobjede u tom BiH ratu samo naknadna osveta zbog svih onih turskih zuluma tijekom njihove vladavine na ovim prostorima! Konačno, ni SPC, ni njihov patrijarh Porfirije, koji sebe vidi ekumenistom, nisu odustali od Kosovskog mita, ne žele priznati srpske zločine počinjenje tijekom ratova u 90-im godinama prošloga stoljeća, a mnogi od njih otvoreno slave i ratne zločince, R. Karadžića, R. Mladića… Nitko od njih ozbiljno ne govori o nužnosti i njihova suočavanja i s onim lošijim epizodama iz njihove prošlosti! U ovome se romanu pokazuju kako su upravo te tradicije, koje se temelje na isključivanju “drugog”, i dalje i te kako djelotvorne i unutar svih triju BiH etničkih i vjerskih zajednica!

[6] Kao generalni konzul RH u Banjoj Luci odlazio sam u franjevački samostan u Jajcu. Jedan od motiva tih relativno čestih odlazaka bio je upravo intelektualna znatiželja da što više saznam o tom iznimnom čovjeku, koji je svaki put znao prepoznati i biti na boljoj strani povijesti, kako tijekom Drugog svjetskog rata, tako i poslije toga rata, kada je učinio sve u svojoj moći da spasi BiH franjevce, da i samoga JBT-a uvjeri da bi i nova vlast trebala imati interesa da se taj iznimno važan red u BiH povijesti sačuva, da je nužno skinuti stigmu tog reda zbog nekih pojedinaca koji se u nekim (ne)vremenima nisu znali odrediti.

[7] U svojim ranijim radovima o političko-kulturno-vjerskom djelovanju J. K. Strossmayera uglavnom sam se bavio njegovim odnosom prema “makedonsko-bugarskom pitanju”, pa sam konstatirao da je i to djelovanje bilo impregnirano kolonijalnim pristupom. Više o tome: Zlatko Kramarić - Kultura i trauma. Pismo bugarskom prijatelju (Meandar, Zagreb, 2020., str. 21-91.) Isto tako, usp. Z. Milutinović - Susret na trećem mestu (Geopoetika, Beograd, 2006., str. 21-83.).

O autoru...
Josip Mlakić suvremeni je bosanskohercegovački pisac. Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane Kad magle stanu, 2002., Živi i mrtvi, 2002., Psi i klaunovi, 2006., Tragom zmijske košuljice, 2007., Čuvari mostova, 2007., Ljudi koji su sadili drveće, 2010., Planet Friedman, 2012., Svježe obojeno, 2014., Božji gnjev, 2015., Majstorović i Margarita, 2016., Bezdan, 2016., Crni gavran i bijele vrane, 2018., Skica u ledu, 2018., Evanđelje po Barabi, 2019., i O zlatu, ljudima i psima, 2020., te zbirke priča Puževa kućica, 1997., Odraz u vodi, 2002., Obiteljska slika, 2002., i Ponoćno sivo, 2004. Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u režiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada. Nagradu Vladimir Nazor 2014. dobio je za roman Svježe obojeno, a nagradu za najbolji domaći kriminalistički roman dobio je dva puta, za Božji gnjev 2014. i za Crni gavran i bijele vrane 2018. Za roman Skica u ledu dobio je Nagradu Mirko Kovač 2018. godina... (Fraktura)

Možda ste propustili...

DRAŽEN JAKŠIĆ, DIPL. ING. EL. RAVNATELJ ENERGETSKOG INSTITUTA “HRVOJE POŽAR” U ZAGREBU

Vlade pojedinih država počele su intervenirati

EUROPSKE PERSPEKTIVE: OGNIAN ZLATEV, VODITELJ PREDSTAVNIŠTVA EK-A U HRVATSKOJ

Europska unija snažno štiti svoju pravnu stečevinu i demokratske standarde

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana