Magazin
DRAGO JANČAR: HRVATSKI PRIJEVOD NOVOG ROMANA

Ljubav je hladnija od smrti
Objavljeno 25. rujna, 2021.
Knjiga "Pa i ljubav" još je jedno impresivno književno djelo slovenskog velikana

Nema nikakve dvojbe da je odnos između ljubavi i rata [1] jedna od opsesivnih tema suvremenog slovenskog pisca Drage Jančara [2]. Stoga nije nimalo čudno što je nedavno na Filozofskom fakultetu u Ljubljani obranjen magistarski rad na temu vojne i ljubavi u proznom opusu spomenutog autora - rad je napisao mladi slovenski teoretičar Dejan Grabovšek, koji, doduše, u relativno kratkom radu, pokazuje kako taj "smrtni odnos" funkcionira u proznim tekstovima Drage Jančara.



A roman "Pa i ljubav" (Meandarmedia d.o.o., 2020.), u sjajnom prijevodu Anite Peti-Stantić, predstavlja paradigmatičan primjer tog "smrtnog odnosa". Radnja se događa 1944. godine, rat se bliži kraju, manje-više sve je izvjesno, ali postoje oni koji i dalje marno odrađuju svoj posao - policija i dalje uhićuje nepoćudne osobe, koji dolaze k istražitelju, koji ne mare što se na svjetskim ratištima događa, oni su i dalje surovi prema uhićenicima. Naravno, da bi sve to imalo smisla, mora postojati i "pokret otpora", koji čine i komunisti, i njihovi simpatizeri, ali među tim članovima otpora ima i onih koji nisu komunisti ili njihovi simpatizeri, već jednostavno patrioti, slovenski nacionalisti, demokršćani…

ŽIVOT JE DRAMA


Sonja, mlada djevojka, nesvršena studentica medicine, prije rata studirala je medicinu u Grazu, iz dobre građanske obitelji, otac liječnik, nije ništa od toga. Ona je jednostavno mlada, ne voli rat koji joj je promijenio život, ne voli što su Nijemci okupirali dio Slovenije, što je njezin Maribor pripojen Trećem Reichu, ali usprkos tome ne čini ništa da bi to stanje promijenila. No, ona ima dečka Valentina, koji je član partizanskog pokreta, iako nije komunist, i koji je stjecajem više nespretnih nego nesretnih okolnosti uhićen od strane njemačke vlasti i prebačen u zatvor. (Isprva mi se činilo da su opisi tog uhićenja najslabiji dijelovi ovog inače sjajnog romana, ali taj moj dojam ne stoji. Naime, kada se samo malo bolje razmisli ne samo o vlastitom nego i o životu uopće, onda je i više nego vidljivo da upravo te trivijalnosti, u najvećoj mjeri, određuju naše živote. Glupa pijanstva, nepromišljene odluke, neshvatljiv pad koncentracije, u pravilu, dovodi nas u nezgodne situacije. Karl Jaspers bi rekao "granične").

Naravno, Sonja želi pomoći svom dečku, želi ga izbaviti iz zatvora, jer je svjesna da su "u podrumima gestapovskih zatvora ljudima (…) radili stvari koje ne bi bilo moguće vjerovati da ih oni koji su izašli van živi nisu šapćući pripovijedali svojim bližnjim. Mnogo toga su činili" (str. 94). I sve bi to vjerojatno ostalo samo na pustim željama da jednoga dana, na glavnom mariborskom trgu nije primijetila muškarca u SS uniformi, koji joj se učinio poznatim jer joj je davno, kada je još bila djevojčica, upravo on pomogao na skijanju kada je nezgodno pala u snijeg. No, taj predratni, simpatični mladić, koji se tada odazivao na ime Ludek, u međuvremenu, postao je Ludwig. I na nagovor svoje najbolje prijateljice Sonja potrči za Ludekom/Ludwigom u nadi da će ga uspjeti nagovoriti da njezina dečka pusti iz zatvora jer on nije učinio ništa loše, on je nevin…

I sada počinje prava drama: Ludek/Ludwig pušta njezina momka iz zatvora! No u svijetu policije, zatvora, logora… ništa nije jednostavno. Ta njegova dobrota, spremnost da uvaži molbu mlade djevojke, uopće nije čin dobrote. Taj čin puštanja itekako je sračunat. Sonja će morati svojim tijelom platiti tu njegovu "dobrotu". Time će biti pušten iz zatvora, ali nakon izlaska iz zatvora on postaje sumnjiv svojima, koji mu ne vjeruju da je iz Gestapa pušten "samo tako" [3]. Ni sudbina Sonje nije ništa bolja. Budući da se sve raspada, ima i onih unutar njemačke vlasti kojima je sumnjiv čin Ludwiga, pa se Ludwig mora nekako osigurati. On to čini tako da Sonju deportira u logor, a kako se bliži kraj rata, i on odluči pobjeći. Srećom, u toj svojoj nakani ne uspijeva, ali tu drama ne prestaje. U tu smrtnu igru bit će uvučeni i neki drugi akteri, sa svojim pričama, svojim nesretnim sudbinama….

RITAM TRAGEDIJA


Drago Jančar na majstorski način pokazuje ništavnost ljudskih sudbina u "teškim" vremenima, kada su svi sumnjivi, kada život ne vrijedi apsolutno ništa, kada se glava gubi zbog suludih ideoloških paranoja/histerija: " - Ne idi gore, rekao je Pintarič. Na Pohorju su (misli se na partizane, op. Z.K.) poludjeli" (str. 124). No Valentin ga nije poslušao, otišao je gore, na Pohorje, i poslije se toga vrlo često sjetio ovih upozoravajućih rečenica Pintariča: Mnogi su gore, kako se bližio kraj rata, jednostavno poludjeli.

I te "tamne strane mjeseca" Drago Jančar u većini svojih literarnih tekstova majstorski secira. Poslije toga, dragi moji čitatelji, svaka će vam se revolucija ogaditi. I tko zna koji put sam se uvjerio u ispravnost konstatacija onih francuskih pisaca [4] koji su u svojim tekstovima svjedočili o neviđenom teroru francuskih revolucionara poslije 1789. godine, poslije pada Bastille. Ništa bolja situacija nije bila ni poslije Oktobarske revolucije, a u milijunima se broje i žrtve kineske "kulturne revolucije". Samo se pitam, a koji bi broj žrtava bio da nije bila u pitanju "kulturna revolucija"? I mi smo poslije 1945. godine, poslije završetka Drugog svjetskog rata, za svaki slučaj, prošli još jednu "krvavu kupku", kao da nam nije bilo dosta krvi i tragedija u protekle četiri godine: "Ubijao je. To je misao kojoj je jedva dopustio da mu se približi, više bi volio reći da je pucao na neprijatelje svoje domovine. No kad se našao u Borbenovu (Borben je slučajno Srbin po nacionalnosti, ratuje sa slovenskim partizanima, ali ovdje ovaj stereotip da je "negativni lik" nužno "stranac" uopće ne funkcionira na taj način, op. Z. K.) alkoholnom drhtavom zagrljaju, otkad je čuo njegov smijeh pored trupla (radilo se o apsolutno nevinoj osobi, op. Z.K.) koje je ležalo na krevetu, znao je da je to ubijanje. Kod Milavca je ubijao, usmrćivao je. Tko ne može živjeti s tim, tko je omamljen od sjećanja i čežnje za domom, taj ne može izdržati smrtnu kušnju, taj će pobjeći, dezertirat će, drugovi s kojima je dijelio dobro i zlo, smatrat će ga kukavicom, podlacem, izdajicom. Izdajice strijeljaju i dobro je da je tako, dobro je" (str. 203).

I Drago Jančar podjednako je nemilosrdan i prema lijevim (boljševičkim, staljinističkim, titoističkim…) skretanjima, ali isto tako ne štedi ni desna (fašistička, nacistička…) skretanja. U tom kontekstu nemam razumijevanje za stavove inače mudre Svetlane Slapšak (početkom 90-ih morala je napustiti Beograd i preseliti se u Ljubljanu, jer je dovela u pitanje "očeve srpske nacije", jednog Dobricu Ćosića, Predraga Palavestru, velik dio članova srpske Akademije), glasovite teoretičarke feminizma, rodne ideologije (knjige su joj prevedene i na hrvatski jezik, npr. "Rod i Balkan", u suatorstvu s Marinom Matešić), kada u povodu proslave dana formiranja OF/Oslobodilne fronte [5] 26. travnja, s pravom zamjera historičarima desne provenijencije koji Drugi svjetski rat svode isključivo na zločine partizana, prije, za vrijeme i poslije rata, ali onda, najvjerojatnije, iz ideoloških razloga, pretjeranoj sklonosti YU-resentimanu, (o)lako relativizira upravo one zločine na koje se ovi historičari referiraju.

U tim aktivnostima dekonstrukcije SVIH zločina i SVIH žrtvi Drago Jančar kudikamo je korektniji. On tu, baš kao ni mi, ne pravi nikakve razlike: zločin je zločin, a žrtva je žrtva! Kod nas se često citira rečenica Miroslava Krleže da mu je bilo svejedno od kojeg će noža/metka poginuti, onog Didinog (E. Kvaternik) ili onog Đidinog (M. Đilasa)! I, to je, u pravilu, sve. A u toj rečenici Krleža je, zapravo, na strani "žrtve", kojoj je tako svejedno koja će ga ideologija ubiti. Ne bi bilo loše da Goldstein i njegovi trabanti/discipulosi razmisle o ovoj oporoj Krležinoj rečenici kada se (o)lako referiraju na "tuđe" žrtve, pa im je onda iz te sužene vizure Jasenovac jedno, a Bleiburg drugo!


Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Drago Jančar podjednako je nemilosrdan i prema lijevim (boljševičkim, staljinističkim, titoističkim…) skretanjima, ali isto tako ne štedi ni desna (fašistička, nacistička…) skretanja.

Drago Jančar na majstorski način pokazuje ništavnost ljudskih sudbina u “teškim” vremenima, kada su svi sumnjivi, kada se glava gubi zbog suludih ideoloških paranoja/histerija...

U ovom majstorski ispripovijedanu romanu pisac spaja intimne sudbine pojedinaca s važnim društvenim tokovima i povijesnim silnicama na uzavreloj pozornici Drugog svjetskog rata...

Refleksije i reference
[1] Taj delikatni odnos ovaj pisac propituje u, manje-više, svim svojim tekstovima, romanima, i u knjigama “Drvo bez imena”, “Noćas sam je vidio”, “Pa i ljubav”. Između ostalih njegovih djela, svi ovi romani prevedeni su i na hrvatski jezik! U svim se ovim romanima problematizira opozicija “ljubav” vs. “rat”, i koja je kao takva samo jedan od mogućih derivata opozicije “pojedinac” vs. “mnoštvo”, odnosno “privatno” vs. “javno”, između onih ljudi koji samo žele živjeti, i ljudi, koji pod utjecajem totalitarnih ideologija, razaraju/uništavaju sve oko sebe. Naravno, ne treba posebno reći da je Drago Jančar uvijek na strani onih slabijih, na strani pojedinca…

[2] Drago Jančar rođen je 1948. godine u Mariboru. Riječ je o jednom od najpoznatijih suvremenih slovenskih pisaca, koji je za svoje tekstove/romane primio mnoga slovenska i međunarodna priznanja. U ranoj mladosti bio je jedan od prvih slovenskih/jugoslavenskih disidenata. U 70-im i 80-im godinama aktivno sudjeluje u sustavnoj i argumentiranoj dekonstrukciji YU socijalističkog režima, ali u 90-im godinama odbio je ponudu da bude ministar kulture u prvoj demokratskoj vladi Slovenije.

[3] Sjetimo se samo kako su upravo u Sloveniji poslije Drugog svjetskog rata prošli oni koji su se uspjeli vratiti živi iz logora Dachau. Ta uistinu neugodna epizoda komunističke vladavine u Jugoslaviji/Sloveniji dobro je dokumentirana, pa nam je dostupna. I upravo ta “dostupnost” uvelike demantira one koji u “slovenskom oslobodilačkom pokretu” vide samo one njegove “svijetle” strane.

[4] Ovdje prije svega mislim na tekstove rodonačelnika francuskog romantizma Francois-Rene de Chateaubrianda, u kojima se ovaj književnik referira na nužne i ružne posljedice svake revolucije.

[5] Jedan od osnivača OF-a bio je i književnik Josip Vidmar, a radi se o slovenskoj političkoj organizaciji koja je nastala pod utjecajem slovenske Komunističke partije/KPS. Doduše, iz taktičkih razloga, u nju su ušli i drugi slovenski antifašisti, kršćanski socijalisti, sokolaši, studenti, Od tih nekomunista najznačajniji je svakako bio slovenski pisac Edvard Kocbek, koji će već 1949. godine u knjizi “Strah i hrabrost” opisati sve svoje zablude, svoju političku naivnost u odnosu spram političkih strategija slovenskih komunista, Vidmara, Kardelja, Ziherla, Kidriča…

O autoru...
Drago Jančar (Maribor, 1948) živi u Ljubljani. Studirao je pravo, radio kao novinar i filmski dramaturg, a duže vrijeme bio je i slobodni umjetnik. Godine 1975. bio je osuđen i zatvoren zbog “neprijateljske propagande”. U prijelomnim godinama 1987.-1991. bio je predsjednik Slovenskog centra PEN. Godine 1985. boravio je u SAD-u kao dobitnik Fulbrightove stipendije za umjetnike, a godine 1988. u Njemačkoj kao dobitnik Bavarske stipendije za pisce. Najprevođeniji je slovenski autor. Napisao je desetak drama Disident Arnož in njegovi, Veliki briljantni valček, Vsi tirani mameluki so hud konec vzeli…, Daedalus, Klementov padec, Zalezujoč Godota, Halštat, Severni sij, Lahka konjenica, Niha ura tiha; desetak kratkih proznih djela: Romanje gospoda Houžvičke, O bledem hudodelcu, Smrt pri Mariji Snežni, Pogled angela, Augsburg in druge resnične pripovedi, Ultima kreatura, Prikazen iz Rovenske, Človek, ki je pogledal v tolmun, Joycev učenec: deset izbranih novel, Dve sliki, Lucijine oči, Prerokba, Zalezovanje človeka, Zoževanje prostora; deset romana: Petintrideset stopinj, Galjot, Severni sij, Posmehljivo poželjenje, Zvenenje v glavi, Katarina, pav in jezuit, Graditelj, Drevo brez imena, To noč sem jo videl, Maj, november i desetak eseja: Sproti: eseji in članki, Terra incognita, Razbiti vrč, Na robu, Egiptovski lonci mesa, Upor bralcev, Privlačnost praznine, Brioni, Duša Evrope; Šala, ironija in globlji pomen, Jakobova lestev, Pisanja in znamenja. Hrvatskim čitateljima poznat je po književnim radovima objavljenima u časopisima, po romanima Polarna svjetlost, što ga je preveo Vlado Gotovac, Katarina, paun i jezuit, polemičkoj knjizi Izvješće iz devete zemlje te po dramama. Komad Veliki briljantni valcer uprizorilo je Dramsko kazalište Gavella. Dosad je na hrvatski prevedeno desetak njegovih djela. Osim izdanja “Pa i ljubav”, u izdanju Meandra/Meandarmedia objavljene su mu i knjige “Šala, ironija i dublje značenje” (eseji, prevela Jagna Pogačnik, naslovni esej prevela Neda Fanuko), “Lucijine oči” (pripovijetke, sa slovenskog prevela Mirjana Hećimović), “Drvo bez imena” (roman, prevela Neda Fanuko, 2011.) i “Noćas sam je vidio” (roman, sa slovenskoga prevela Neda Fanuko, 2012).

Možda ste propustili...

GORAN KRAJAČIĆ FAKULTET STROJARSTVA I BRODOGRADNJE

Možemo imati dovoljno energije iz obnovljivih izvora

DR. SC. IGOR DEKANIĆ UMIROVLJENI PROFESOR S RUDARSKO-GEOLOŠKO-NAFTNOG FAKULTETA

Cijena energije iz obnovljivih izvora bit će viša

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana