Magazin
TREĆE POLITIČKE OPCIJE (I)

Kratki rok trajanja i brzo izgaranje
Objavljeno 31. srpnja, 2021.
Pojave kao što su domovinski pokret, most, možemo... dugoročno ne ugrožavaju velike stranke...

Mislim da je ovo početak kraja Domovinskog pokreta. Koliko ih poznam, uskoro će uslijediti još svađa, a sljedeći sukob bi se mogao očekivati na više relacija. Brzo će se sve to raspetljati - komentirao je jedan član Domovinskog pokreta koji dobro poznaje odnose unutar stranke koju je osnovao Miroslav Škoro, i nedavno naglo podnio ostavku na mjesto predsjednika i ostale dužnosti. Ne zna zašto je Škoro baš sada podnio ostavku: "Tu su posrijedi različiti karakteri i različiti interesi. U Domovinskom pokretu od početka je svatko gledao svoje ciljeve", navodi izvor te dodaje da u stranci već dugo postoje nesuglasice i trzavice.



Što će sada uslijediti s Domovinskim pokretom to je manje važno od pitanja koje se ponovno otvara, a odnosi se na problem tzv. trećih opcija na hrvatskoj političkoj sceni. Jer, podsjetimo, kao i mnoge stranke do sada, i Domovinski pokret je naglo uzletio, ali i vrlo brzo sa 16 saborskih zastupnika pao na 10, a uskoro vjerojatno i manje. Svi su najavljivali velike promjene, a onda najednom krah. Ukratko, baš kao i svaki put od prvih višestranačkih izbora 1990., Hrvatsku vode HDZ ili SDP, a ostalima uslijedi potonuće, uz neke iznimke koje se duže zadrže, premda oslabljene i manje značajne s obzirom na početak. Zbog toga je Hrvatska, uz Albaniju, jedina demokratska postkomunistička država na prostoru od Baltika do Soče koja puna tri desetljeća izabire da je vode dvije suprotstavljene stranke. I u kojoj se nisu pojavile stranke koje bi razbile ustaljeni duopol. Bilo je pokušaja - od Laburista, ORaH-a, Živog zida do Mosta - ali sve spomenute alternative ili su se ugasile nedugo nakon početnog uspjeha ili ne uspijevaju, poput sadašnjeg Mosta, na nacionalnoj razini bitno ugroziti pozicije HDZ-a i SDP-a. Kako navode politički analitičari, Hrvati ne biraju promjene, za razliku od Čeha, Poljaka, Estonaca, Slovenaca ili Slovaka. Proizlazi da je Hrvatska zadovoljna sa stanjem ovakve političke (ne)ravnoteže odnosno demokracije, usporedive s Velikom Britanijom ili SAD-om, gdje se na vlasti smjenjuju torijevci i laburisti, odnosno konzervativci i demokrati.

Više je razloga za ovakvu situaciju, pojasnio je svojedobno sociolog Dragan Bagić. Stabilnost stranačkih sustava se obično u znanosti objašnjava teorijom društvenih rascjepa. Ona pretpostavlja da se stranke formiraju na temelju dubokih podjela u društvima, a do značajnije promjene strukture stranačkog sustava dolazi kada dođe do promjena u linijama društvenih rascjepa, odnosno kada se društva počnu dijeliti po nekim novim kriterijima, koji nisu bili važni do tada. "Dugoročna stabilnost stranačkog sustava, bar kada su u pitanju dva ključna aktera, onda bi se mogla objasniti stabilnošću pitanja po kojem je društvo podijeljeno. Razna sociološka i politološka istraživanja to upravo i potvrđuju. Hrvatsko društvo danas je podijeljeno po sličnim pitanjima po kakvim je bilo podijeljeno i 1990. Tome treba pridodati i činjenicu da je HDZ zapravo sidrišna stranka u Hrvatskoj. Sve se vrti oko HDZ-a. HDZ ima izrazito stabilnu bazu i podršku birača, što je dijelom posljedica duboke identifikacije s politikom stranke iz ranih 1990-ih... Stabilan HDZ drži stabilnim i ostatak političke sfere", navodi Bagić.

STABILAN SUSTAV


Pojedini analitičari navode i kako je to, u prvom redu, pokazatelj stabilnosti stranačkog sustava. Međutim, što je tako specifično za Hrvatsku da birači, za razliku od glasača u desetak ostalih postkomunističkih država, ovdje ne podržavaju dugoročno i šire neku treću opciju? Nitko još nije pronašao siguran odgovor na ova pitanja. Prema jednoj od teorija, hrvatski stranački sustav jako je povezan s ideološkim podjelama koje se vuku iz povijesti, a dvije najjače stranke su nastale tako što su vrlo rano svoje birače mobilizirale na tim pitanjima. Spomenuta mobilizacija je stvorila identitete tih stranaka, u prvom redu HDZ-a i SDP-a, koje ostaju sinonimi za jednu posebnu poziciju, ma koliko u međuvremenu mijenjali svoje predsjednike i političke programe. To pokazuje kako dandanas funkcioniraju ideološki identiteti koje su političke stranke preuzele još 90-ih. Birači, a da i ne čitaju stranačke programe, točno znaju što je SDP, a što HDZ, i to dovodi do toga da je stranački sustav razmjerno stabilan. U takvoj situaciji novim strankama je vrlo teško prodrijeti u prostor koji drže HDZ i SDP. Bez obzira na to što prema Ustavu svi imaju pravo osvojiti vlast, iskustvo pokazuje da to mogu jedino HDZ i SDP. Uostalom, svojevremeno se upravo i Miroslav Škoro bučno najavljivao kako će njegova lista osvojiti 76 mandata i formirati Vladu, no vjerojatno je i on shvaćao da je to nemoguće, i da može biti sretan bude li imao deset ili petnaest zastupnika. A onda je odstupio...

O prokletstvu trećih pisao je i politolog Boško Picula nakon raskola unutar Mosta nezavisnih lista, čime je nastavljen niz gubljenja utjecaja političkih opcija u Hrvatskoj koje su se u jednom trenutku uspjele nametnuti kao treće po snazi, ali su nakon toga postale politički nevažnima. Zašto? Mnoge od navedenih, bar one u startu najjače, spaja činjenica da su u jednom razdoblju od osamostaljenja zemlje, što prema rezultatima parlamentarnih i inih izbora, što prema ispitivanjima javnog mnijenja, bile treće političke opcije u Hrvatskoj. Neke od njih u jednom trenutku čak i druge. Kako Picula navodi, još je dramatičniji put najprije uvis, a zatim naniže imao Održivi razvoj Hrvatske (ORaH) Mirele Holy. Gotovo deset posto podrške birača na europskim izborima 2014. i uskoro druga pozicija u ispitivanjima javnog mnijenja ispred SDP-a zamijenio je sunovrat na parlamentarnim izborima 2015. nakon niza neshvatljivih strateških poteza ove nakratko perspektivne stranke. Gdje je danas ORaH? Ondje gdje bi uskoro mogli biti i Most nezavisnih lista i njegovi čelnici, tvrdi Picula. Raskoli u Mostu, možda najuspješnije treće opcije u suvremenom političkom životu Hrvatske u kratkom vremenu s dva uspjeha na parlamentarnim izborima 2015. i 2016. i dva sudjelovanja u vlasti na nacionalnoj razini, sve više potvrđuju da su ti izborni uspjesi bili slučajnost, a kasniji neuspjesi u obnašanju vlasti logična posljedica potpunog nedostatka političkog sadržaja, dara i dugoročnog planiranja Mostovih čelnih ljudi. Zašto? Zbog elementarnog nepoznavanja politike kao umijeća vladanja i upravljanja na temelju jasnog programa i ljudi koji ga provode.

POLITIČKI AMATERIZAM


Dovoljno se sjetiti javnobilježničkog obećanja Bože Petrova o nekoaliranju s HDZ-om i SDP-om. Uostalom, to mu se i ostvarilo. S Mostom više nitko ozbiljan ne želi koalirati, zaključuje Picula.

Jedan je razlog unutarnje prirode, a drugi vanjske, navodi Picula i također potvrđuje: "Potonji se odnosi na tvrdokornost hrvatskoga stranačkog sustava koji danas, baš kao i na početku demokratske tranzicije i na prvim demokratskim višestranačkim izborima 1990., ima iste dvije političke stranke. To su HDZ i SDP, koji su se u ova tri desetljeća uspjeli pozicionirati u svijesti svoga dijela biračkog tijela kao gotovo nezamjenjivi politički agenti, osobito HDZ, kojeg na desnici i u desnom centru nitko nikada nije ugrozio niti će uskoro. Ova zadanost hrvatskoga političkog miljea određena je temeljnim društvenim i svjetonazorskim rascjepom koji i utječe na političke preferencije. Usto, obje su stranke organizacijski divovi te kadrovski bazeni u odnosu prema konkurenciji, što pak nije kompliment nikomu", poentira Picula.

Razlog neuspjeha trećih opcija unutarnje prirode govori upravo o voluntarizmu kao osnovnoj karakteristici vođenja politike u tim opcijama. Pritom su neke stranke bile pragmatičnije (HNS, HSLS), a neke entuzijastičnije (Most nezavisnih lista, ORaH), ali na duži rok nisu se ni programski zaokružile ni kadrovski ekipirale, a da se o daru za politički marketing i komunikaciju kao neizbježnim sredstvima u radu s biračima i ne govori. Da bi se uspjelo čak i u hrvatskoj politici treba znati postaviti ciljeve stalno nalazeći sredstva njihove realizacije i pritom biti dosljedan. Što baš nije pošlo od ruke ni Domovinskom pokretu, iako se busao poduzetničkim duhom, budući da mu čelništvo navodno "krase" i poslovni uspjesi, pa su tako i svoj pokret postavili kao poduzetnički inkubator sa strogo zacrtanim zahtjevima i ciljevima pojedinaca. Dakle, slučaj Domovinskog pokreta u Hrvatskoj je već ponovljena priča pa stoga previše ne iznenađuje cijela sadašnja drama jer još se jednom potvrdilo da populističke i demagoške floskule naprosto ne prolaze. Na suprotnom polu, a sudeći prema eskalaciji problema u Zagrebu (pa i u Splitu, s nezavisnima na vlasti!), narušava se i stabilnost i vjerodostojnost platforme Možemo!, koje iz lokalne urbane priče ima ambicije osvojiti više pozicije i na nacionalnoj razini. Zasad Možemo! odlično stoji - nakon najnovijeg Crobarometra Nove TV, nakon HDZ-a druga su politička snaga u državi, ispred SDP-a! Ali takav slučaj je već viđen s ORaH-om i Živim zidom, no ni to im nije pomoglo jer je ubrzo slijedio "konačni pad".

Sve u svemu, tzv. treće političke opcije u Hrvatskoj i dalje imaju trećerazrednu ulogu u vječnoj "igri prijestolja" između HDZ-a i SDP- a. Neke smo primjere iz prošlosti naveli, a sudeći prema svemu što se zbiva, sad već povećoj skupini gubitnika i promašaja uskoro bi se mogao pridružiti i Domovinski pokret. A s obzirom na poprilično nesnalaženje u obnašanje vlasti stranke Možemo! na lokalnoj zagrebačkoj razini, baš kao i Centra u Splitu, dojam je kako su "treći putovi" u Hrvatskoj i dalje krcati zamkama i "slijepim ulicama". A u širem kontekstu birači uvijek igraju na sigurno, što je također faktor koji treba uzeti u obzir...



Damir Gregorović
Zla kob trećih
Trećim su nastojali postati, a neki postajali, i HSS, HSLS ili pak HNS, koji je u međuvremenu u nazivu dobio dodatak “liberalnih demokrata” i tri puta je na izborima za Hrvatski sabor potvrđivao status treće političke opcije u zemlji 2003., 2007. i 2011. te tako najduže zadržao ovu (zlo)sretnu poziciju nakon koje put najčešće vodi - nadolje. Stranka se dvaput raskolila, pri čemu je matica najprije bila dijelom vladajuće koalicije sa SDP-om, zatim dio oporbe, pa onda strateški partner u HDZ-ovoj koaliciji. HNS-ov je član bio i Dragutin Lesar, koji je uoči izbora 2011. osnovao Hrvatske laburiste - stranku rada i na tim izborima uspio doći do trećeg mjesta po broju glasova. Uspjeh je ponovio i na europskim izborima 2013., a onda je stranka po ustaljenom obrascu krenula u političku beznačajnost.

Kao i mnoge stranke do sada, i Domovinski pokret je naglo uzletio. Svi su najavljivali velike promjene, a onda najednom krah...

Od prvih višestranačkih izbora 1990., Hrvatsku vode HDZ ili SDP, a ostalima uslijedi potonuće, pa se nisu pojavile stranke koje bi razbile ustaljeni duopol...

Možda ste propustili...

IZV. PROF. DR. SC. ANITA PEŠA PROČELNICA ODJELA ZA EKONOMIJU SVEUCILISTA U ZADRU

Građani o financijama uče na vlastitim pogreškama

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

ČUDO S KRAJA 19. STOLJEĆA

Prvi biciklisti u Slavoniji: Velocipedisti poput izvanzemaljaca

2

TEMA TJEDNA: GOSPODARSKI OPORAVAK

Hrvatska je na dobrom putu, na redu su reforme

3

VRLI NOVI SVIJET: DISTOPIJSKA SATIRA PAULE REM

Posljednje skretanje u budućnost