Osijek
“GRAVER” 75 GODINA U ŽUPANIJSKOJ 6

Obrtnička obitelj gravira za pape i predsjednike, sportaše i zaljubljene...
Objavljeno 11. svibnja, 2021.
Graverski obrt, danas vlasnice Marije Volinek Štrekelj, nije s radom stao od davne 1946., kada ga je otvorio Rudolf Majnik

Obrt "Graver“ u Županijskoj 6 od davne 1946. godine nije promijenio svoju djelatnost, pa danas u spretnim rukama Marije Volinek-Štrekelj slavi 75 godina graverske djelatnosti na istoj lokaciji. Uz to, ova poznata osječka obrtnica u 2021. godini obilježava i 50 godina obiteljskog obrta te osobnih 40 godina radnog staža. Dovoljan razlog za posjet njezinoj graverskoj radnji kako bismo doznali nešto o povijesti ove zanimljive profesije koju, unatoč nekadašnjim lošim izgledima, vrijeme ipak nije pregazilo.

Mama, kći, unuci...
"Kontinuirano naša graverska radnja na istoj lokaciji posluje od 1946. godine, što znači da ove godine obilježavamo 75 godina neprekidnog rada. Do 1946. u ovom su se prostoru prodavale srećke, a onda je došao gospodin Rudofl Majnik, otvorio je radnju i tu se bavio ručnim graviranjem do 1971. godine, kada je moja majka, Ružica Vida, preuzela posao. Ona je po struci bila zlatar i graverstvom se isprva bavila samo kao hobijem. Potom se u svojim srednjim godinama odlučila doškolovati, u Novom Sadu, gdje je izučila graverski zanat kako bi se do kraja 1971. godine gospodinu Rudolfu pridružila u poslu. On je, nažalost, ubrzo nakon toga preminuo i ona je počela raditi sama. Ja sam u radnju počela dolaziti kao dijete od 14 godina, a nakon nekoliko godina graverstvo mi je postalo fokus interesa. Školovala sam se, obavila sam prekvalifikaciju, te nakon deset godina rada uz mamu, 1991. godine, preuzela radnju na svoje ime. Još deset godina poslije meni su se u poslu pridružila moja djeca, Ivan i Martina, i do danas radimo zajedno. Jako sam sretna što nastavljaju obiteljsku tradiciju. Veliki je privilegij kada ste svaki dan sa svojom djecom, posebno u okolnostima kada svaki dan slušate kako vam prijatelji i znanci čeznu za svojom djecom koja su u Njemačkoj, Irskoj... Moji su treća generacija gravera u našoj obitelji, a kako imam četvero unučadi, vjerujem da će netko od njih preuzeti posao“, priča Marija Volinek-Štrekelj, koja je danas jedan od rijetkih gravera na području istočne Hrvatske, gdje ovo zanimanje, kaže, nažalost postaje raritet.

Ističe, način se rada u graverstvu kroz protekla desetljeća znatno promijenio.

"Do 1971. godine još se sve radilo ručno, što je bio težak posao. Onda je moja majka kupila tzv. pantografe, koji su bili poluručni alat, ali u odnosu prema teškom fizičkom radu to je bilo veliko poboljšanje. Kada sam ja preuzela, uzela sam novu informatičku tehnologiju - CNC. Sjećam se da sam 1998. godine bila jedina s laserskom tehnologijom u Hrvatskoj, pa i šire. Nakon moga sljedeći se graverski laser mogao tek pronaći u Beču, na što sam bila jako ponosna, osjećala sam se kao pionir u svojoj struci. Zahvaljujući tome danas je proces uvelike informatiziran, iako još uvijek, da bi se zadovoljile želje kupca, zahtijeva poznavanje struke i tradicionalne vještine. Kako se razvijala tehnologija i mijenjale društvene prilike oko nas, mijenjao se i asortiman kojim smo radili. Mi smo kao svi obrtnici prije rata pratili industriju, radili smo za velike sustave poput Belja, Vupika i Elektroslavonije. Izrađivali smo pločice i natpise za obilježavanje strojeva. Također, u godinama prije rata radili smo i puno s nakitom, koji se znatno više kupovao i pružao nam priliku za izražavanje osobne kreativnosti kroz ručni rad. Danas je ručni rad rijetkost jer cijene to više ne mogu pratiti. Nakit je skup, a platna moć mala. Uz to, nakit se više ne radi od kvalitetnih materijala kao nekada, već od zamjenskih, koji nisu pogodni za ručnu obradu. Ručni je rad trenutačno primjenjiv tek na zlatu jer ono i dalje ima vrijednost. Osim toga ručno radimo još i ukrasne detalje na oružju. Postoje klijenti koji cijene oružje i žele ga ukrasiti“, priča graverka Marija te naglašava kako je danas naglasak u poslu posve u drugome smjeru.

Svaki dan izazov
"Trenutačno izrađujemo puno pečata, i to za područje cijele Hrvatske, a nema graviranja u metal, drvo, staklo ili plastiku koje ne možemo popratiti. Puno posla imamo i sa sportskim programom, graviranjem pehara, medalja i plaketa. Tu su uvijek, jasno, i pločice za ulazna vrata, kućni brojevi, razne sitnice poput lokota ljubavi na koje parovi graviraju svoja imena i ostavljaju na našem pješačkom mostu ili nose sa sobom na putovanja, na lokacije sa sličnom tradicijom. Svaki dan kod nas je izazov. Mi nismo specijalizirani za samo jedan tip klijenata. Nama dolaze svi profili ljudi, od djece do umirovljenika, muškarci i žene, svaka je stranka drukčija. Danas su ljudi puno informiraniji, žele izbor, žele ga jasno vidjeti, i u to ulažemo puno truda. Klijenti prije završne izrade proizvoda žele vidjeti kako će on izgledati, sugerirati promjene. Takav je način rada danas nužan, ali zahtijeva puno više vremena. Uvijek mi je izazov raditi na metalu, zanimljivo mi je raditi pečatni vosak koji je trenutačno jako atraktivan mladencima za pozivnice“, otkriva tajne zanata osječka graverka, koja se može pohvaliti da se njezinih ruku djelo nalazi u zbirkama velikih i slavnih ljudi:

"Mogu se pohvalili da sam radila za papu Franju, za papu Ivana Pavla Drugog, za predsjednika bivše države, za hrvatske predsjednike i predsjednicu, za gotovo sve naše biskupe. Uglavnom sam gravirala na poklonima koje su im poklanjali u protokolarnim prilikama. Posljednje što sam radila za poznate bio je jedan poklon za Severinu, no ne mogu reći ni o čemu je riječ ni tko je bio naručitelj, to je poslovna tajna.“

Kroz proteklih 13 mjeseci obilježenih koronavirusom dugovječni je osječki graverski obrt preživio uz pomoć naknade države u mjesecima lockdowna, a poslije prihvaćajući pad prometa kao nešto neizbježno zbog pandemije.

"Osjećamo, kao i svi, da više ništa nije isto. Najviše nam manjka prometa vezano uz sportski program s obzirom na to da su sva velika natjecanja minimalizirana. Trenutačno je, kao i svima, cilj održati se, nadamo se da ćemo u tome i uspjeti. No teško je. Nije lijepo subotom otvoriti radnju, a da nitko u nju do 11 sati i ne uđe jer nema žive duše, grad je opustio, ljudi su se pred koronom povukli u kuće, sve je "na čekanju". No nema odustajanja. Svašta smo proživjeli, ali danas, kada se osvrnem, sve bih ponovila. Samo treba ići naprijed. Meni je moj posao donio puno sreće i svakom bih mladom obrtniku koji danas počinje poručila kako sve s vremenom sjedne na svoje mjesto te da se, kada se na kraju sve zbroji i oduzme, posao, kada se voli, donosi više lijepog nego ružnog“, zaključuje Marija Volinek-Štrekelj.

Ivana Solar
PRIČA S OSMIJEHOM
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

CRAFT BEER FESTIVAL

Osijek je dobio ozbiljnu masovnu manifestaciju

2

MILENI I SVILENI OSTVARILI CILJ

Leptirićima zaradili 40-ak tisuća kuna

3

GRADONAČELNIK RADIĆ:

Nastavlja se borba protiv komaraca