Magazin
DR. SC. SREĆKO GOIĆ

Praznovanje praznika rada postalo je potpuno isprazno
Objavljeno 30. travnja, 2021.
REDOVNI PROFESOR EKONOMSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U SPLITU

O aktualnoj temi, s obzirom na sutrašnji 1. svibnja, Praznik rada, razgovarali smo s dr. sc. Srećkom Goićem, redovnim profesorom na Katedri za menadžment Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Splitu.

Gledajući širu sliku, prošlost i sadašnjost, koliko je Praznik rada na globalnoj razini izgubio svoj značaj i značenje. Nekad je u bivšim komunističkim i socijalističkim zemljama Praznik rada obilježavan masovnim "predstavama" za javnost, a onda se san rasplinuo, sve se svelo uglavnom na simboliku, a tako je i danas. Vaš komentar?

- Koliko ja znam i razumijem (a ponešto se i sjećam), kada je ustanovljen Praznik rada (u kapitalizmu), to je ponajprije bio i trebao biti dan isticanja borbe (radnika) za prava radnika. Usto je, naravno, išlo i razvijanje svijesti radnika o vrijednosti njihova rada i građenje ponosa (radnika) na vlastiti rad - dakle slavljenje rada. U vremenu do II. svjetskog rata 1. svibnja je bio ponajprije dan prosvjeda i borbe, a tek onda i dan slavljenja i praznik.

U socijalističkim zemljama (čiji je broj jako narastao nakon II. svjetskog rata) 1. svibnja pretvoren je u dan slavljenja rada, jer po definiciji radnici su imali sva prava (i vlast), pa se nisu trebali boriti i prosvjedovati. A onda se na to nadogradilo i propagandističko naglašavanje slavlja i slavljenja, a Praznik rada postupno se pretvorio u "Praznik nerada".

Ono što se s "Praznikom (ne)rada" dogodilo kod nas nakon što se (lijepo rečeno) "socijalistički društveni san rasplinuo" dijelom je posljedica kretanja i promjena na širem, pa i globalnoj razini, a dijelom je rezultat i iskaz specifičnih promjena koje su se događale u hrvatskoj državi i društvu.

Na globalnoj razini, naročito u razvijenim zemljama i zemljama "u tranziciji" (bivšim socijalističkim zemljama), došlo je do rapidnog slabljenja snage i uloge sindikalnog pokreta, pa i "radničkog pokreta" u političkom smislu - ponajprije slabljenjem, marginalizacijom, pa i nestankom komunističkih stranaka. Radnici, u klasičnoj i tradicionalnoj definiciji, izgubili su u najvećoj većini zemalja ulogu i snagu pokretača društvenih promjena. Tu su ulogu (donekle) preuzele druge i drukčije društvene snage. U svakom slučaju, Praznik rada na globalnoj je razini izgubio svoj značaj i značenje.

RAD BEZ VRIJEDNOSTI
Hrvatska je u tom "procesu" imala posebne specifičnosti...?

- U Hrvatskoj su se svi spomenuti procesi s globalne scene dogodili u još pojačanom opsegu: slabljenje pozicije radnika i "radničke klase" po svim aspektima i razinama. Destruktivna privatizacija i galopirajuća deindustrijalizacija poharale su klasičnu "radničku klasu", a preostale radnike dovele u toliko slabu poziciju da oni uglavnom nisu u stanju niti prosvjedovati zbog svog lošeg položaja. Oni koji bi trebali organizirati, voditi i predstavljati radnike također su oslabljeni i slabašni. Sindikati su slabi, fragmentirani, međusobno sukobljeni i, što je najvažnije, uglavnom bez baze, odnosno članstva. Političke stranke koje bi po svojoj definiciji trebale biti "radničke" ili su to prestale biti ili su potpuno marginalnog profila. Npr. SDP, kao socijaldemokratska stranka po nazivu i komunistička po svojem povijesnom razvoju, potpuno je deideologiziran (ne samo u pitanju rada i radništva), te se u njegovu političkom programu i djelovanju ne može prepoznati nikakav sistematičan stav koji bi promovirao i slavio rad kao društvenu vrijednost i izvor svih vrijednosti. Sve u svemu, 1. svibnja danas u Hrvatskoj nije ni "Praznik nerada", što je bio u socijalizmu. Niti se tog dana slavi, niti se prosvjeduje, niti se za nešto bori.

Koliko hrvatsko društvo danas uopće drži do Praznika rada, kao demokratske stečevine, ali i u kontekstu ekonomskih odnosa, radnici - poslodavci...?

- U današnjem hrvatskom društvu mislim da se Praznik rada ne bi mogao niti proglasiti "demokratskom stečevinom". Demokratska i kulturna stečevina on bi bio kada bi se njime doista SLAVIO rad kao bar jedna od glavnih vrijednosti u društvu. Međutim, u današnjem hrvatskom društvu rad ima vrlo nisko mjesto na ljestvici društvenih i privatnih vrijednosti, pa nije realno niti očekivati da ga se slavi. A za ono čemu se ne pridaje visoka vrijednost (ni privatno i društveno) nema se motiva ni boriti, pa Praznik rada više nije ni termin i simbol PROTESTA i BORBE za prava radnika. Tako ostaje jedino "borba" za porciju graha … Ali kako oni koji se bore za besplatne porcije graha uglavnom dolaze iz marginalnih i marginaliziranih kategorija (umirovljenici, nezaposleni i besposleni), oni nisu zanimljivi ni potencijalnim organizatorima prvomajskih okupljanja (sindikatima i/ili političkim strankama), pa je čak i takvih manifestacija sve manje (i sve manji su i kazani s grahom). Ako bih htio biti malo radikalan, Hrvatska bi možda jednostavno trebala ukinuti Praznik rada jer je njegovo praznovanje postalo potpuno isprazno.

TAJNA BROJA ČLANOVA
Praznik rada i sindikalna scena, kakvi su tu "odnosi" danas? Drugim riječima, kakva je budućnost sindikata, s obzirom na suvremena tržišta rada?

- U posljednjoj četvrtini XX. i početkom XXI. stoljeća došlo je do znatnog i kontinuiranog konstantnog pada sindikaliziranosti praktički u svim zemljama. Prema podacima iz 2015., u Francuskoj, gdje sustav radnog prava i kolektivnog pregovaranja daje sindikatima vrlo važno mjesto i veliku snagu, stopa sindikaliziranosti je izuzetno niska - 7,7 %. I u SAD-u je tek nešto više od 10 % zaposlenih učlanjeno u sindikate. Njemačka ima stopu sindikaliziranosti 18,1%, a Velika Britanija 25,1 %. Italija, u kojoj su sindikati tradicionalno vrlo jaki i aktivni, ima tek oko trećinu zaposlenih uključenih u sindikate. Prosjek za zemlje OECD-a tek je oko 17 %, što jasno pokazuje da sindikati nemaju ni blizu podršku većine zaposlenih. Jedino su skandinavske zemlje zadržale visoke stope sindikaliziranosti (više od 60 %), ali čak je i u njih vidljiv znatan pad.

U Hrvatskoj sindikalna scena je prilično šarena, ali podatke o članstvu (članovima koji su stvarno i formalno upisani i plaćaju članarinu) naši sindikati kriju kao zmija noge. Iako im i naš sustav daje značajnu ulogu u reguliranju odnosa između zaposlenih i poslodavaca (ponajprije kroz sustav kolektivnog ugovaranja i "socijalnog partnerstva"), aktivnosti sindikata uglavnom su se svele na medijske istupe sindikalne birokracije, nekonstruktivno sukobljavanje i jednako nekonstruktivno ulizivanje državnoj administraciji, te eventualno plasman pokojeg sindikalnog lidera u Sabor u svakom novom mandatu.

Očito, sistem industrijskih odnosa (odnosa poslodavaca i zaposlenika) mijenja se globalno, pa će se morati mijenjati i u Hrvatskoj. Klasični sindikati, po meni, nemaju budućnosti u tom smislu. U promjeni modela industrijskih odnosa po meni dva će faktora imati bitnu ulogu: s jedne strane, zbog demografskih kretanja, u najrazvijenijim zemljama bit će kroničan nedostatak radne snage (praktički svih profila). S obzirom na to da će mogućnosti da se taj nedostatak kompenzira "uvozom" biti ograničene, to će generalno dovoditi zaposlenike (radnike) u povoljniji položaj u odnosu prema poslodavcima. Sve veći dio rada ("radnika") odnosit će se na visokostručni rad i visokoobrazovane zaposlenike ("radnici znanja"). Oni su pogotovo u povoljnom položaju, a osim toga su i samouvjereni i uvjereni u svoju sposobnost da ostvare dobre radne uvjete individualno, bez oslanjanja na udruživanje i kolektivne akcije. U takvoj situaciji uloga i potreba za sindikatima očito postaje marginalna.

"RADNICI ZNANJA"
Vremena su se promijenila, pa je i Praznik rada u kontekstu 21. stoljeća poprimio neke nove značajke. Kako danas gledati na Praznik rada, na rad i radnike općenito u modernom digitaliziranom i globaliziranom društvu?

- Zaključno, ja bih postavio pitanje koje je možda trebalo biti postavljeno na početku: Što znači "rad" i "radnici" danas, u trećem desetljeću 21. stoljeća? Mislim da je to ključno pitanje na koje bi trebalo potražiti odgovor, ne samo u kontekstu Praznika rada nego i znatno šire - sustava vrijednosti u suvremenom i budućem društvu. Klasična definicija i slika radnika kao manualnog i industrijskog djelatnika davno je postala manjinska kategorija. S jedne strane, danas je većina zaposlenih koncentrirana u sektoru uslužnih djelatnosti, a s druge strane, suvremena proizvodnja temeljena je na znanju, informacijama i kreativnosti - "radnici znanja".

Današnji radnici rade od kuće, rade s druge strane svijeta kao ‘digitalni nomadi‘, rade kao "slobodnjaci", "samozaposleni", "po ugovoru", "na projektu", … bez jasnog poslodavca i radnog odnosa. Takav rad i takvi radnici nisu "materijal" za klasno organiziranje i klasnu borbu, pa ni modeli organiziranja (ali ni razmišljanja o ovoj temi) razvijeni u prethodnih 200 godina očito više nisu aktualni ni djelotvorni. U tom kontekstu ja bih gledao i Praznik rada (1. svibnja) i njegov tretman i perspektivu. Ako je takav praznik nekompatibilan s godinom 221. ili 1021., legitimno je razmišljati je li on više aktualan u 2021. (D.J.)

PREDRAG ZVIJERAC Ured Radija Slobodna Evropa u Sarajevu

Pandemija povećala interes za jačanje radničkih sindikata

 

Međunarodna organizacija rada (International Labour Organization - ILO) ocijenila je da radničke organizacije imaju presudnu ulogu u suzbijanju pandemije novog koronavirusa SARS-CoV-2 i COVID-19, bolesti koju izaziva. ILO navodi da je ova tekuća pandemija najteža kriza od Drugoga svjetskog rata s kojom se svijet suočava. "To nije samo pitanje javnog zdravstva, nego izaziva velike poremećaje u svijetu rada. Radničke organizacije imaju presudnu ulogu u suzbijanju pandemije", naglasili su iz ILO-a.

PANDEMIJA KAO MOTIVACIJA

Izvanredna situacija izazvana pandemijom COVID-19 poremetila je tržište rada. Multinacionalne kompanije diljem svijeta masovno otpuštaju radnike, dolazi do smanjenja plaća i radnog vremena, korištenja obveznih odmora, uključujući i neplaćeni ili se pregovara o novim uvjetima ugovora. Suočeni s ovim scenarijem, radnički sindikati kao tijela za kolektivno pregovaranje i slobodno udruživanje radnika te socijalni dijalog postali su demokratski minimum za društva suočena s krizom. Posebno je to slučaj s medicinskim radnicima.


Istraživanja u Sjedinjenim Američkim Državama pokazala su da zdravstvene ustanove u kojima su organizirani sindikati imaju bolji ishod za pacijente jer će vjerojatnije imati inspekcije koje mogu pronaći i ispraviti opasnosti na radnom mjestu.

Druga studija pokazala je da su i starački domovi u New Yorku čiji su radnici u sindikatima imali niže stope smrtnosti od COVID-19 kao i bolji pristup osobnoj zaštitnoj opremi te jače mjere kontrole infekcije od ustanova čiji uposlenici nisu u sindikatima.

Prepoznajući to, neki radnici osnivaju nove sindikate ili prvi put razmišljaju o organiziranju. Drugi, koji već pripadaju sindikatu, preuzimaju aktivnije vodeće uloge, glasaju za štrajk, pokreću kampanje javnog informiranja i podnose tužbe protiv poslodavaca, kao što su to napravili uposlenici HCA Healthcare and Riverside Community Hospital iz Južne Karoline, koji su tužili ovaj lanac bolnica za neadekvatnu zaštitu uposlenika, bolesnika i zajednice.

Najveći sindikat medicinskih sestara u New Yorku pokrenuo je u travnju slične tužbe protiv zdravstvenog odjela svoje države i dviju bolnica u New Yorku. U to je vrijeme regija New Yorka bila središte pandemije u zemlji.

PREŽIVLJAVANJE U KORONI

Studije pokazuju da je vjerojatnije da će se medicinski radnici zaraziti koronavirusom nego opća populacija, a stotine su umrle. Prema američkim Centrima za kontrolu i prevenciju bolesti, među zdravstvenim je radnicima zabilježeno najmanje 138.000 slučajeva zaraze koronavirusom, uključujući 637 smrtnih slučajeva, iako savezna agencija kaže da su te brojke premale, jer podaci koje prikupljaju ne sadrže uvijek profesiju ljudi.

"Razgovarali smo s radnicima koji su rekli: Bio sam protiv sindikata prije pet godina, ali COVID je to promijenio", kazala je Cass Gualvez, direktorica sindikalne organizacije International Union-United Health Workers West iz Kalifornije, a prenio National Public Radio (NPR).

Ne organiziraju se samo medicinske sestre i respiratorni terapeuti nego i radnici koji pripremaju hranu i osoblje za čišćenje, uključujući i one iz ruralnih dijelova SAD-a u kojima je sindikalna zastupljenost tradicionalno slaba.

Organiziranje u sindikate nije lijek, priznaju sindikalni dužnosnici. Njihovi su se članovi tokom pandemije suočavali s nedostatkom osobne zaštitne oprema i visokim stopama zaraze. No kolektivna akcija može pomoći radnicima da poguraju i postignu neke promjene, rekli su.

David Zonderman, stručnjak za povijest rada na Državnom univerzitetu Sjeverne Karoline, rekao je da su sigurnosni problemi poput požara u tvornici i urušavanja rudnika u prošlosti često potaknuli kolektivne akcije, budući da su radnici osjećali da su im životi ugroženi. No, zakoni o radu mogu otežati organizaciju, rekao je Zonderman, a mnogi napori za udruživanje u sindikate neuspješni su.

"Poznato je da su posebno poslodavci u zdravstvu pokretali agresivne i dobro financirane protusindikalne kampanje", rekla je Rebecca Givan, stručnjakinja za studije rada s Univerziteta Rutgers. "Ipak, radnike bi moglo motivirati ono što su svjedočili tokom pandemije", dodala je.

BBC navodi kako se od vrhunca udruživanja 1970-ih sindikati u industrijaliziranim zemljama muče kako zadržati starije članove i regrutirati mlađe.

MLADI I SINDIKATI

U Velikoj Britaniji i Francuskoj broj sindikata otprilike je polovina onog koji je bio u doba procvata sindikata iako je tada još uvijek bila manjina radnika koji su bili u sindikatima. Situacija je još lošija u SAD-u, gdje je članstvo u sindikatu opalo s oko 25 posto radne snage u 1970. na deset posto trenutačno.

Ukupni trend bio je da sindikat privlači zaposlenike srednje i starije dobi, obično one koji imaju stalne poslove ili stalne poslove u javnom sektoru ili u industrijama u kojima su sindikati u prošlosti bili važni. No, takve su se industrije suočavale sa stalnim padom, dok su sindikati imali tendenciju manjeg utjecaja na područja poput maloprodaje, ugostiteljstva i zdravstva. A upravo to su vrste poslova na kojima mnogi mladi započinju karijeru, često s niskim plaćama i ugovorima na određeno.

No 2019. godine osnovan je pokret Zaposlenici Amazona za klimatsku pravdu (Amazon Employees for Climate Justice). U početku se zauzimajući za snažnije akcije ove kompanije protiv klimatskih problema, njezino zagovaranje proširilo se na pitanja poput bolje zaštite od COVID-19 za zaposlenike Amazona i godišnje odmore.

Nezavisni radnički sindikat Velike Britanije (The Independent Workers’ Union of Great Britain), koji zastupa radnike koji se najčešće ne udružuju u sindikate, uključujući spremačice, recepcionare, radnike u dobrotvornim organizacijama i programere igara, također je u ožujku 2020. zabilježio porast broja novih članova koji su stariji od 35 godina. Iz sindikata kažu kako je, sve u svemu, porast broja članova bio skroman, ali važan i nastavlja se.

"Mladi nam se članovi pridružuju jer je COVID-19 jasno stavio do znanja da se čak ni naša osnovna prava, čak ni zdravlje i sigurnost, u ovoj krizi ne mogu uzeti zdravo za gotovo", kazao je predsjednik ovog sindikata Henry Chango Lopez.

Institut za ekonomske politike iz Washingtona navodi da kreatori politika moraju provesti reforme koje promiču kolektivnu moć radnika. Čelnici koji su zainteresirani da iskoriste svoju moć kako bi zaustavili i preokrenuli četiri desetljeća star trend porasta nejednakosti i gotovo stagnacije plaća za većinu radnika ne mogu si priuštiti čekanje, naveli su iz ovog instituta. (slobodnaevropa.org)

Možda ste propustili...

KRIZA OPAŽANJA STVARNOSTI (I)

Kad laž dominira percepcija degenerira

DR. SC. TENA ČAČIĆ DOKTORICA KOMUNIKOLOGIJE

Budilica nam zvoni sve jače i jače

DR. SC. ŽELJKO PAVIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET U OSIJEKU

Laž se i ne mora često ponavljati, dovoljno ju je dobro upakirati

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

DR. SC. ŽELJKO PAVIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET U OSIJEKU

Laž se i ne mora često ponavljati, dovoljno ju je dobro upakirati

2

TAJVAN: MALI OTOK U SJENI VELIKE KINE

Pacifička zona nervoze

3

DAVOR GJENERO, POLITIČKI ANALITIČAR S KRKA

Medijsku interpretaciju kaosa u državi stvara predsjednik Milanović