Magazin
PRAZNIK RADA U KORONI (I)

Odgovorni smo za ono što radimo, ali i za ono što i kako praznujemo
Objavljeno 30. travnja, 2021.
Prvi svibnja: Sindikati u mirovanju, preustroj i prilagodba rada i poslovanja neizbježni

Kao i prošle godine, Međunarodni praznik rada, poznatiji kao 1. maj, ove će se godine obilježiti skromno, zbog pandemije koronavirusa bez masovnijih okupljanja i proslava. I ništa se neće dogoditi ili promijeniti, kao ni prije epidemije, jer taj je dan već godinama sveden na prigodničarstvo s besplatnim grahom, roštiljanjem na izletima i sipanjem kojekakvih fraza o radničkim pravima, napose od sindikalnih čelnika, uz dužno poštovanje prema mnogim stvarnim problemima s kojima se rad i radnici danas suočavaju.

Stoga postavimo pitanje kakav nam Praznik rada danas treba, podsjetimo se zašto ga obilježavamo i ima li to uopće više smisla. Jer izostat će tradicionalno obilježavanje dana koji bi trebao služiti kao svojevrsno iskazivanje priznanja radnicima za njihov trud i napore. Ali i inače u Hrvatskoj Praznik rada već duže, umjesto da je bitan datum u borbi za radnička prava, služi samo za samopromociju sindikalnih šefova i jeftino prikupljanje političkih bodova. A upravo bi i ovaj Prvi svibnja zapravo bio idealan za ozbiljnije promišljanje o radu i ulozi radnika u društvu jer pandemija nas je natjerala da se bar nakratko prisjetimo koliko dugujemo dostavljačima, vozačima, trgovcima, medicinskim sestrama i svima onima koji se spominju zaslužnima u izvanrednoj situaciji u kojoj smo se našli.

BURNA POVIJEST
Inače, Praznik rada, koji bi prema nekim mišljenjima možda pravilnije bilo zvati Praznikom radnika, svoje korijene vuče iz nehumanih uvjeta u kojima su radnici bili prisiljeni crnčiti krajem 18. i tijekom 19. stoljeća. Podsjetimo, izravan povod za obilježavanje Prvoga svibnja kao praznika bili su radnički nemiri u Chicagu u subotu, 1. svibnja 1886., no njima su prethodila desetljeća borbe za bolje uvjete na radnim mjestima. Prve ideje o ograničavanju radnog tjedna na 40 sati pojavile su se početkom 19. stoljeća u Velikoj Britaniji. Središnja ideja o boljim uvjetima za radnike bila je iskazana u poruci kojom se pozivalo na "osam sati rada, osam sati rekreacije, osam sati odmora". Štrajkovi i pokreti za bolje uvjete bili su česti. Niz pokreta, političkih stranaka, sindikata, i nacionalnih i međunarodnih, zauzimao se za poboljšanje uvjeta. Pokušavalo se u mnogo navrata izboriti za bolje uvjete rada, no poslodavci su sprječavali sindikaliziranje na sve moguće načine - dijeljenjem otkaza, zabranama dolaska na posao, sastavljanjem crnih lista, angažiranjem štrajkolomaca, infiltriranjem špijuna među radnike... A onda se u sindikate (američke) infiltrirala mafija!

IZGUBLJENI SMISAO
Tijekom godina 1. svibnja polako je prerastao u Praznik rada i postupno su ga u svoje kalendare preuzele brojne države, a posebno se slavio u zemljama bivšeg socijalističkog bloka. No napredak u borbi za radnička prava išao je vrlo polako, a traje i danas. Jer nekako ostaje dojam da se ipak ni do današnjih dana u svojoj osnovi puno toga nije promijenilo. Vlasnici kompanija možda se ne koriste nasiljem kako bi spriječili organiziranje radnika, no ne nedostaje primjera zanemarivanja i antagonizma prema onima koji se usude zatražiti bolje uvjete, iako bez radnika ne bi bilo nikakvih kompanija. Pa ni ekonomije, koju se, navodno, pokušava spasiti.

Unatoč tome, sindikalni skupovi i u Hrvatskoj obično imaju slabu podršku građana, a nije da se nema zbog čega prosvjedovati, ali argumentirano, ne populistički i demagoški. No gledajući širu sliku, ipak je dojam da je Praznik rada izgubio svoj smisao. Jer i danas bismo, bez obzira na novu paradigmu rada, trebali razmišljati o pravima radnika i o borbi za ljudska prava, a to se zanemaruje. Ljudi se vesele Prazniku rada samo kao još jednom neradnom danu koji će provesti u krugu obitelji i prijatelja. To, naravno, nije loše, ali to nije smisao. Sindikati bi se pak trebali boriti za prava radnika u pregovorima i tamo iskazati snagu, a ne samo prigodničarski, na proslavi Prvog svibnja. Oni i inače premalo rade na poboljšanju položaja radnika. U društvu je zavladao i virus apatije, a ljudi sve manje vjeruju kako će se situacija popraviti njihovim izlaskom na ulice i izvikivanjem parola.

Konačno, kakav nam onda Međunarodni praznik rada danas treba? Naše radno zakonodavstvo je isto ili gore negoli prije, a svijet se u posljednjih 70 godina bitno promijenio. Doduše, radno vrijeme je ograničeno, postoji godišnji odmor, bolovanje i mirovina. I to je to. U isto to vrijeme radna mjesta, primjerice, u zemljama istočne i južne Europe nose najveći rizik od automatizacije, stoji u nedavno objavljenoj studiji koju su napravili stručnjaci Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD, Organisation for Economic Co-operation and Development). Istraživanje se temeljilo na anketi provedenoj u 32 zemlje članice OECD-a i rezultati općenito pokazuju da su "poslovi u anglosaskim ili nordijskim zemljama manje podložni automatizaciji od poslova u istočnoeuropskim i južnoeuropskim zemljama, Njemačkoj, Čileu i Japanu". Kako je primijećeno, automatizacija poslova i potencijalni problemi koji se javljaju uz nju već se godinama kroz javni, a posebno politički život provlače kao tiha i rastuća prijetnja za koju se svi nekako nadaju da će nestati ako na nju ne budu obraćali pozornost. Razloga za to ima sasvim dovoljno. Automatizacija poslova nije nova pojava i povijest nam pokazuje da smo se posljednjih stoljeće i pol sasvim solidno nosili s razvojem strojeva i robota te kako još uvijek nismo u situaciji da besposličarimo sedam dana u tjednu. Temelj je takvog razmišljanja u stavu da se, koliko god strojevi zamjenjivali ljudsku radnu snagu, razvojem društva i ekonomije uvijek javljaju neki novi, drukčiji, poslovi, koji dopunjuju nestanak starih - robotiziranih - radnih mjesta. I to je točno, kao što su i nove posljedice novih radnih mjesta, o čemu sindikalni čelnici možda samo čitaju u stručnim studijama.

Međutim, prema kritičkim (nekad i pretjeranim!) navodima to slikovito izgleda ovako: radnik 21. stoljeća, u vremenima digitalizacije ili rada na daljinu, pati od psihološke premorenosti, izgaranja na poslu, mobinga, zlostavljanja poslodavaca, ponižavanja, uznemiravanja nakon radnog vremena, manjka slobode i privatnosti.

On nosi svoj posao kući, unosi ga u svoje slobodno vrijeme, razmišlja o poslu i nakon posla. Poslodavci imaju pravo, a to pravo jako često masovno iskorištavaju, da svoje radnike preopterete poslom i tako ih natjeraju da rade i od kuće. Radnike zovu u slobodno vrijeme, prate ih na društvenim mrežama, zovu ih u vrijeme godišnjeg odmora... Preko mobitela, Vibera, Facebooka, radnik je dostupan stalno. Za posao više nisu potrebni strojevi, nego razmišljanje. I tu ne pomaže odlazak s posla, ako se i dalje misli o poslu zato što se stalno očekuje e-mail, poruka ili poziv poslodavca. Intelektualni poslovi zahtijevaju novu vrstu zaštite. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji sindrom izgaranja izazvan je kroničnim stresom na poslu. Izaziva osjećaj bespomoćnosti, probleme sa snom, osjećaj manjka energije i iscrpljenost, povećanu mentalnu odvojenost od posla, osjećaj negativnosti i cinizma prema poslu i kolegama, kao i smanjenje efikasnosti na radnom mjestu. Radnik danas više ne propada fizički, nego psihički. U ovom slučaju stara radnička borba ne pomaže.

SINDIKATI I KORONA
Novi uvjeti rada, nova vrsta poslova i novi odnosi s poslodavcem traže i novu radničku borbu, na koju sindikati očito još nisu spremni. Prema nekim inozemnim primjerima i prijedlozima, da bi se suvremeni radnik zaštitio, danas su potrebna 32 radna sata u četiri dana rada i tri dana odmora tjedno, 40 dana godišnjeg odmora, zabrana poslodavcima da im se javljaju nakon radnog vremena i pravo na rad od kuće uz uređene uvjete. Upravo zato je i dalje potreban Međunarodni praznik rada i nova radnička borba, navode mnogi sociolozi. Nije to više ona stara radnička borba s transparentima u ruci na ulici. Nova radnička borba je intelektualna borba za osvješćivanje radnika o suvremenim problemima, zaključuju brojni analitičari radničke i sindikalne scene.

Za kraj, sukladno ne samo s Praznikom rada i sindikatima nego i s aktualnom pandemijom koronavirusa, navedimo i istraživanje u SAD-u koje je pokazalo da zdravstvene ustanove u kojima su organizirani sindikati imaju bolji ishod za pacijente jer će vjerojatnije imati inspekcije koje mogu pronaći i ispraviti opasnosti na radnom mjestu. Druga studija je pokazala da su i starački domovi u New Yorku, primjerice, čiji su radnici u sindikatima, imali niže stope smrtnosti od COVID-19, kao i bolji pristup osobnoj zaštitnoj opremi te jače mjere kontrole infekcije od ustanova čiji uposlenici nisu u sindikatima. Prepoznajući to, neki radnici osnivaju nove sindikate ili prvi put razmišljaju o organiziranju. Drugi, koji već pripadaju sindikatu, preuzimaju aktivnije vodeće uloge, glasaju za štrajk, pokreću kampanje javnog informiranja i podnose tužbe protiv poslodavaca, kao što su to napravili uposlenici HCA Healthcare and Riverside Community Hospital iz Južne Karoline, koji su tužili taj lanac bolnica za neadekvatnu zaštitu uposlenika, bolesnika i zajednice.

Sve u svemu, sutrašnji Međunarodni praznik rada drugi je koji obilježavamo u pandemiji i u širem kontekstu koronakrize i tzv. novog normalnog. Gledajući pak što je Praznik rada značio nekad i što znači danas, umjesto graha i ispraznih govora, sindikati bi trebali bar pokušati iznova se izboriti za osmosatno (ili skraćeno) radno vrijeme i pristojan život svih zaposlenih. Naravno, i sindikati i poslodavci moraju povesti računa da u modernom digitaliziranom društvu stare norme više ne vrijede i da novi zakoni rada i poslovanja moraju biti humano prilagođeni za novo doba!

Piše: Damir GREGOROVIĆ
Slavit će roboti
Automatizacija i robotizacija poslova je, čini se, usprkos nekim recentnim događajima koji možda upućuju na suprotno, neizbježna i nezaustavljiva. No u kojem će se ritmu odvijati i što će sve biti njome obuhvaćeno, u ovom trenutku samo je puko nagađanje. Ono što je sigurno jest da ćemo bar još neko vrijeme s razlogom slaviti Praznik rada kao privremeni odmak i odmor od svakodnevne poslovne groznice. Koliko će vremena proći i hoće li ikad doći trenutak kad će takvo obilježavanje postati izlišno, nitko ne zna. No to ne znači da jednog dana nećemo moći simbolično isključiti robote 1. svibnja. Kažu, da ih se bar podmaže.
Sindikalni skupovi i u Hrvatskoj obično imaju slabu podršku građana. Zato su zaposlenici složni u jednome, a to je da je Praznik rada izgubio svoj smisao...
I ovaj Prvi svibnja je za promišljanje o radu i ulozi radnika u društvu, jer pandemija nas je natjerala da se bar nakratko prisjetimo koliko dugujemo svima onima koji se spominju zaslužnima u ovoj izvanrednoj situaciji...

DOC. DR. SC. MAJA KLINDŽIĆ
Ekonomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Nove uloge u novim vremenima

U SAD-u se Praznik rada (Labor Day) obilježava prvog ponedjeljka u rujnu, što ujedno označava i kraj ljeta za većinu federalnih država. Prvi svibnja je krajem 19. stoljeća tijekom Druge socijalističke konferencije u Parizu izabran kao Međunarodni praznik rada (International Labour Day) kako bi se obilježili višednevni masovni prosvjedi radnika u Chicagu (poznatiji kao "Incident u Haymarketu") koji su doista i započeli 1. svibnja 1886. godine u sklopu pokreta "8-satnog radnog vremena", a završili su nasilnim sukobom između radnika i policije - podsjeća doc. dr. sc. Maja Klindžić s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Zanimljivo je da su u SAD-u definirali prvi ponedjeljak u rujnu kao praznik upravo kako bi taj dan za radnike bio neradni dan, odnosno dodatni dan odmora nakon vikenda. Inače, tu proslavu tradicionalno karakteriziraju parade, atletski događaji, piknici i zabava općenito. Taj dan se u suvremeno doba doista i obilježava uglavnom samo simbolički, no ja tu ne vidim poseban problem. Ovaj jedan dan koristi za podsjećanje na važnost borbe za radnička prava, ali sindikati bi trebali biti aktivno angažirani tijekom cijele kalendarske godine.

Kad smo kod sindikata, dojam je da nisu baš aktivni, osobito sad u vrijeme koronakrize...?

- Na tragu prethodne priče treba svakako reći da su sindikati bili najjači i najaktivniji u vrijeme kada je bilo potrebno izboriti se za temeljna prava radnika. Radno vrijeme je bilo 12 i više sati, radilo se 7 dana u tjednu, u nemogućim uvjetima, radili su ljudi svih dobi. Upravo su sindikati omogućili da se definiraju neki standardi, pa se radno vrijeme smanjilo s 12 na 10 sati, potom na 8 sati, što je današnji standard.

Na tragu novih trendova u poslovnim organizacijama diljem svijeta, od kojih je jedan "Rezultatima orijentirano radno okruženje" u okviru kojeg nije važno kada i koliko dugo se radi nego je li posao doista obavljen, ne vidim razloga zašto sindikati i dalje ne bi participirali u borbi za radno mjesto koje karakterizira fleksibilnost. Kao što se nekada radno vrijeme smanjivalo s 12 na 10 pa na 8 sati, ima smisla razmišljati o sljedećim koracima. Zemlje kao Njemačka, Švedska ili Norveška dokazuju da ne morate raditi 8 sati da biste bili produktivni (baš naprotiv, međunacionalna istraživanja uglavnom upozoravaju na negativnu vezu između više sati rada, uključujući prekovremene sate, i produktivnosti). Osim fleksibilnosti u vremenu, postoji prostor u zalaganju za fleksibilnost u prostoru obavljanja posla. Premda kontraintuitivno (jer bi sindikatima vjerojatno više odgovaralo imati članove fizički prisutne u poduzeću), također se pokazuje da najrazvijenije, ali i najsretnije nacije na svijetu imaju veći postotak poduzeća koja svojim zaposlenicima omogućuju fleksibilne radne aranžmane. Jasno, neke od ovih opcija je gotovo nemoguće osigurati za radnike u proizvodnji, ali ovdje postoje druga područja na koja se sindikati mogu fokusirati.

Kakvo je stanje sa sindikatima u svijetu, u razvijenim zemljama Zapada...?

- Kada govorimo o svijetu, negdje su sindikati i dalje doista značajni faktori ekonomskih i društvenih promjena. Primjerice, kada god naši mediji izvještavaju o sindikalnim akcijama u svijetu, uglavnom se radi o vijestima iz Francuske. Premda je u sindikate u Francuskoj uključen relativno mali broj aktivne radne snage, riječ je o nevjerojatno snažnim organizacijama koje se aktivno bore za prava radnika i sposobne su pokrenuti masovne proteste diljem zemlje. Kako mi na engleskom programu Master Degree in Management često imamo Erasmus studente iz Francuske, a u okviru kolegija o plaćama i nagrađivanju zaposlenika često komentiramo upravo ulogu sindikata, oni konzistentno navode kako su sindikati pozitivni akteri u društvu koji svojim djelovanjem ponekad mogu i paralizirati veći dio države, ali imaju veliku potporu u zemlji jer se bore za bolje uvjete rada kao i za zadržavanje postojećih dobrih uvjeta.

No da se vratimo u Hrvatsku - ne čini se da su svi sindikati "uspavani" niti da ih nema dovoljno u medijima. Baš naprotiv, posljednje dvije do tri godine neke su sindikalne organizacije bile doista aktivne. Inicijativa "I tebe se tiče" znatno je pridonijela imidžu sindikata tijekom koje su oni imali gotovo unisonu potporu javnosti. Štrajk nastavnika 2019. godine nije imao u toj mjeri nepodijeljenu potporu, ali i ona je uglavnom dočekana s pozitivnim konotacijama. Čini se da su nekako najaktivniji sindikati povezani s javnim sektorom, dok bi zapravo očekivali više čuti sindikate u privatnom sektoru.

Je li Praznik rada izgubio svoj smisao? I mogu li se sindikati prilagoditi digitalnom dubu...?

- Ne bih rekla da je izgubio smisao. Sindikatima treba priznati njihovu važnu povijesnu ulogu u osiguravanju pristojnih uvjeta rada te plaća i beneficija odnosno različitih pogodnosti na koje danas imamo pravo u okviru njihove borbe za socijalnu sigurnost. Vjerojatno velika većina zaposlenika neka prava uzima zdravo za gotovo ne razmišljajući uopće o povijesnoj borbi koju su sindikati desetljećima prije morali proći, posebno u industrijsko doba. U tom smislu za sindikate je važno kontinuirano naglašavati koje sve koristi imamo danas zbog borbe sindikata, ali i koje potencijalne koristi mogu imati novi članovi.

No nalazimo se u digitalnom dobu, a nije novost da u novim okolnostima opstaju najprilagodljiviji. Stoga, očekuje se i da se sindikati u većoj mjeri digitaliziraju te svoje poruke i ciljeve aktivnije komuniciraju i putem suvremenih medija. Neke sindikalne organizacije doista već jesu neko vrijeme prisutne na različitim društvenim mrežama gdje gotovo svakodnevno objavljuju informacije o svojim aktivnostima. Dodatno, ono što je posebno korisno, počeli su nuditi i mogućnost sudjelovanja u programima obrazovanja u smislu kraćih radionica ili webinara u kojima stručnjaci govore o važnim temama poput nošenja s mobingom, očuvanja mentalnog zdravlja u doba koronakrize i slično. Osim činjenice da je potrebno postati prilagodljiv novom dobu, rekla bih i da je važno povezivanje sindikata preko granica i veća suradnja "preko granica".

Zaključno, na temelju višegodišnjih diskusija sa studentima Ekonomskog fakulteta u Zagrebu koji o sindikatima slušaju na svim kolegijima na kojima držim nastavu (povezanima s menadžmentom, plaćama i nagrađivanjem zaposlenika, menadžerskim vještinama i organizacijskim razvojem) mogu sa sigurnošću reći da se percepcija sindikata znatno promijenila, i to u pozitivnom tonu. Prosječan student generacije Z na sindikate danas gleda kao na nezaobilazne sudionike tržišta rada kojima je (u pravilu) cilj izboriti se za očuvanje postojećih prava i pregovarati o novim pravima zaposlenika. Rad je važan dio našeg života, a sindikati bi trebali biti tu da svojom snagom osiguraju da je taj rad dostojan čovjeka. (D.J.)

RATKO MARTINOVIĆ
Pisac, predavač, voditelj i aktivist, autor knjiga “Društveni inženjering” i “Subliminalne poruke”

Ideologija, korist i simbolika idu ruku pod ruku

Famozni Prvi maj na Istoku je socijalistička, a na Zapadu sindikalna parada. Neki bi rekli da dođe na isto, no američkim su sindikatima iz pozadine dirigirale gangsterske i mafijaške skupine, pa postoji određena razlika. U početku je, naravno, sve proisteklo iz aktivističkog duha, jer su se australski klesari još od 1856. zauzimali za univerzalno osmosatno radno vrijeme, što je kulminiralo trideset godina poslije u Chicagu, kada je četvrti dan štrajka započetog 1. svibnja završio kobno i u krvi - na bombu bačenu na policiju uzvraćeno je pucnjavom, a konačni epilog bio je sedam mrtvih policijskih službenika i 38 ubijenih civila, s još većim brojem ranjenih i ozlijeđenih.

Kolovođe su javno vješani i krug nasilja širio se SAD-om s još većim brojem žrtava. Kao i uvijek, situacijom su se okoristili politički oportunisti - Međunarodni kongres marksista i socijalista u Parizu već je 1889. godine preuzeo datum i pretvorio ga u današnju manifestaciju, a proglasom su obuhvatili i socijaldemokrate, kao i sindikate.

GRAH I OKULTISTI

Zanimljiv moment je što je 1. svibnja odgovarao i načelima slobodnih zidara u Internacionali, a među njima jedini iskren bio je Raymond Lavigne, koji je bar naveo da na isti dan pada simbolični festivus - Valpurgina noć, ali i Beltane, Bona Dea, osnivanje bavarskih Illuminata i LaVeyevih sotonista. Kako su se na istoj sjednici našli socijalisti, marksisti, feministička liga, sindikalisti i masoni, retoričko je pitanje.

Komunizam i socijalizam propali su projekti, što ne znači da ne postoje reanimatori. I to najčešće upravo oni koji su i skrivili propast tih utopističkih ideologija.

Taj oportunistički pristup guraju takvi politikanti koji dijele loš grah i jeftine kobasice, vjerojatno u zamjenu za glasove. Kažu "besplatni" iako ga uvijek i iznova vi plaćate. Kada su se australski prosvjednici borili za radnička prava, sumnjam da su relativizirali totalitarne režime ili željeli zastupništvo od sindikalnih čelnika. To je puni simbolični krug - radnički glavešine postali su kao oni protiv kojih su se nekoć bučno borili, odnosno persone koje žive od radnika, ne za radnike. Simbolično, noć prijelaza iz travnja u svibanj jedna je od najvažnijih u godini.

Valpurgina noć službeno se slavi u skandinavskim, germanskim i baltičkim tradicijama. Suvremeni naziv dobila je po sv. Walburgi (710. - 779.), svetici i časnoj sestri, te njezinu postu i nemrsu. Za stare tradicije, kolokvijalno nazvane poganskima, ta noć označava proslavu plodnosti i manifestira se paljenjem krijesova, konzumacijom delirijanta (alkohol, Amanita muscaria), a zbog svog izuzetno snažnog energetskog potencijala crnomagijske skupine koriste je kao noć prijelaza za invokaciju demona ili "Moonchild" rituale kao onaj Aleistera Crowleya. Prema legendi, na tu su se noć okupljale vještice, i to na planini Brocken (Njemačka), gdje su izravno komunicirale s bogovima, održavale rituale krvne žrtve i s vremena na vrijeme žrtvovale djecu - to je bila i inspiracija Goetheovu "Faustu". Danas se takve predaje smatraju propagandom iz vremena inkvizicije.

BAL VAMPIRA

Kultni američki klub "Bohemian Grove" također vodi manifestacije u kojima bogataši žrtvuju nepoznate objekte golemoj statui sove i boga Moloka. Beltane, iliti najvažniji Crni sabat, smješten je na isti dan u rokovniku pokreta Wicca, a Anton LaVey je zbog svega navedenog na taj dan osnovao neosotonističku crkvu. Kako je ta institucija ipak prilično trivijalna, noć im služi za drogiranje i orgije. I da to ne bude kraj, na današnji dan osnovani su i bavarski Illuminati - 1. svibnja 1776., kada je i njihov osnivač Adam Weishaupt slavio rođendan.

Mjesec maj naziv je dobio po grčkoj božici Maia, božici plodnosti blisko povezanoj s rimskom božicom Bona Dea. Čija svetkovina se naravno slavi upravo na prvi peti. Samo na taj dan u Rimskom je Carstvu bila dekriminalizirana krvna žrtva, simbolizirala ju je zmija, a slavili su najčešće robovi. Šarolika simbolika...

Zlobnici bi zaključili da ni okupljanje uz kazan graha nije ništa drugo doli bal vampira, a naknadno je glasanje još jedan oblik pakta s đavlom. Bilo kako bilo, Prvi maj je od proslave radničkih prava pretvoren u iskorištavanje radnika za najniže strasti. Što je s ovim vremenskim odmakom možda i bila početna namjera onih koji su proslavu i osmislili. Ionako ideologija, korist i simbolika idu ruku pod ruku.

Možda ste propustili...

PROF. DR. SC. ANČI LEBURIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U SPLITU

Društvena uloga sindikata drastično je opala, kao i njihov društveni značaj

TAJVAN: MALI OTOK U SJENI VELIKE KINE

Pacifička zona nervoze

ROBERT HORN, BIVŠI DIREKTOR FRANCUSKOG INSTITUTA U ZAGREBU

Vratiti dignitet francuskom jeziku

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

OSJEČKA SPORTSKA POVJESNICA

Čerkezi u Parku kulture

2

TJEDNI OSVRT

“Reper” i političar Škoro niže gaf do gafa

3

KORONA I DRUŠTVO: GLOBALNE I LOKALNE POSLJEDICE

Odgovornost za spas planeta
pada na pandemijalce