Magazin
OSJEČKA SPORTSKA POVJESNICA

Čerkezi u Parku kulture
Objavljeno 30. travnja, 2021.
Ekstravagantni hakleri: Majstori malonogometnog loptanja iz sedamdesetih

O golemom zanimanju osječkih ljubitelja sporta za ljetni malonogometni turnir bogate tradicije, začete još 1959., pisao sam u više navrata (i) na sportskim stranicama Glasa Slavonije. I to s mnogo razloga, jer, za današnje pojmove, neki su temeljni podatci današnjim klincima gotovo - nevjerojatni.

Nastupalo je i više od dvije stotine momčadi, koje su u Park kulture, sadašnji Perivoj kralja Tomislava, nakon natjecanja prema kup-sustavu (na ispadanje), završnih večeri privlačile i više od dvije tisuće gledatelja. Osječani su tih desetljeća, zaista, na taj način svaki srpanj (na)dograđivali sve bogatiju tradiciju. Sjetih se opet svega, i kao povremeni aktivni sudionik omiljenog turnira "Tri kornera - penal", prije nekoliko dana, kad mi je u ruke dospjela još neviđena crno-bijela fotografija na čijoj poleđini piše da ju je tada naš mladi fotoreporter (i danas je aktivan!) Željko Šepić snimio 1972. godine…

HIPIJEVSKA MODA
Dakle, na fotografiji je sedam Osječana koje je godinama povezivalo čvrsto prijateljstvo iskovano na zajedničkim interesima mladeži tog doba, a ‘72. su se odlučili prijaviti za taj turnir i nestrpljivo očekivali raspored, izložen početkom srpnja u izlogu nekad kultne brijačnice na Korzu. Iako su samo neki od njih osjetili talent za nogomet, željeli su se predstaviti sugrađanima, kojima tih večeri baš nisu posebno smetali ni dosadni komarci. "Krivac" za ime Čerkezi bio je jedan od lidera klape, Nediljko Marinović, kojem je baš taj nadimak nadjenuo Jovica Martinović, brat Esekerima i danas poznatog iako umirovljenog liječnika Krpe.

- Samo sam se ja kao klinac, u pionirima NK Osijek, bavio nogometom, ali smo baš željeli igrati u Parku - prisjeća se danas Čerkez Marinović i brzo niže imena, prezimena i nadimke preostalih članova tog sastava, koji je sugrađanima želio pokazati (i) pripadnost u to vrijeme popularnom globalnom hipi-pokretu.

I JEDAN JEBAC
Zasigurno će vam pozornost privući fotografija na kojoj je naš sugovornik, u sredini srednjeg reda, sa znakovitim pokrivalom - tada modernim šeširom. U gornjem su redu, slijeva, Ivan Vuletić - Vule, Drago Maguš - Crv i Branko Popović - Jebac, u sredini je, uz Čerkeza, još Željko Erkapić - Ero, a čuče Stjepan Mijatović - Štele i Slobodan Čaušić - Čava. Kako se moglo i očekivati, rezultati su im bili zanemarivi, pa je dvogodišnje sudjelovanje hipijevaca imalo samo simbolično značenje. Ako su vas zaintrigirali njihovi nadimci, neki su izvedenice prezimena, neki dočaravaju njihov osobni izgled, s tim što nam ni lider Čerkez nije znao, ili nije želio, razotkriti Popovićev nadimak…

Bilo kako bilo, nakon dva izlaska iz anonimnosti, treći pokušaj brutalno je onemogućen:

- Nisu nam dopustili prijavljivanje, a objašnjenje je bilo da nam je "ime neprimjereno", kako bi se danas reklo, "nepoćudno" - kazat će Nediljko, kojeg nisam uspio isprovocirati pitanjem nije li razlog tog bojkota zapravo bilo njihovo odijevanje, sasvim, nama i danas, ekstravagantno, kao i cjelokupni izgled. Dugih kosa i brada, gotovo neprepoznatljivi…

- Nosili smo, ustvari, nekad poznate špilhozne (spielhosen), skrojene od vreća za krumpir, s tregerima (naramenicama), a ispod svega bijele gaćice, donje rublje - prisjeća se Ero.

POZNATI I U INOZEMSTVU
Prohujale su godine, iza nas su i desetljeća, a čerkezi su u međuvremenu izrasli u ugledne osobe, od kojih su u Osijeku i danas još samo Vule, Čerkez i Ero. S tim što je Vuletić obnašao i dužnost direktora Sportskih objekata, Čaušić je bio direktor Hotela Central, a godinama je na istoj odgovornoj dužnosti i Erkapić u osječkom Klasteru poljomehanizacije d.o.o. Građevinari su postali Popović i Mijatović, doktoratom oceanografije ponosi se Maguš, a Marinović je dugogodišnji osječki bankar.

- Siguran sam da bismo se svi prepoznali na ovoj fotografiji, ali za niz sugrađana nisam u to siguran - poluozbiljno će bankar Marinović. "Viđam i danas u gradu Eru i Vuleta, u Šibeniku živi Crv, u Švedskoj je odavno Čava, a među živima, nažalost, više nisu Jebac (koji je živio u Njemačkoj) i Štele, kojeg je smiraj ovozemaljskog života zatekao u Zagrebu."

S raznim redovitim zanimanjima, diljem Europe, pa ipak svi s lijepim uspomenama na čerkeze. Kad su se zabavljali kročivši (i) Parkom kulture kao (ne)prepoznatljivi esekerski hipiji…

Piše: Dragutin KERŽE
Donjogradski sljedbenik
Turnir “Tri kornera - penal” prvo se održavao na igralištu rukometaša Slavije u središtu grada (Blok-centar), potom na šljakastom, onda i na asfaltiranom terenu Parka kulture (danas Perivoj kralja Tomislava), a u dvorištu Sokola (prije Partizana) s vremenom je prerastao u “Ljetko”. Nažalost, 2012. okončana je tradicija utemeljena još 1959., a četiri godine poslije zamrla i ligaška malonogometna natjecanja na gradskoj i županijskoj razini. Zauvijek će ostati zagonetka zbog čega, iako je sasvim prihvatljiva tvrdnja o “novom dobu”, garniranom naglašenom zaokupljenošću mladih (i ne samo njih!) globalnim tehnološkim progresom svih vrsta. Koje su mnoge doslovce prikovale uz računala, mobitele, laptope…, a potreba za svakodnevnim tjelesnim aktivnostima preseljena je u zaborav. Lijepa je stoga činjenica što “Tri kornera - penal” još uvijek traje, sada na rukometnom terenu Olimpije, na Zelenom polju. Naime, još je 2004. UHDDR-ov ogranak vremešnog donjogradskog nogometnog kluba prvi put organizirao ljetni malonogometni turnir, s razvidnom nakanom da ne iščezne ime nekadašnjeg gradskog turnira na koji su svako ljeto hrlili brojni Osječani iz svih dijelova grada. Štoviše, igralo se i lani, a u inat pandemiji, koja nam je itekako poremetila svakodnevicu i način življenja, planira se - održati i nastupajućeg ljeta.
Neponovljiva Roma
Uvodnu tvrdnju o značenju "Tri kornera - penal" za ukupnu osječku sportsku povijest najlakše je dokazati spominjanjem brojki. Naime, turnir koji je počeo 4. srpnja 1959. na crnoj šljaci Slavijina igrališta, s 32 momčadi, dosegnuo je rekord dva desetljeća poslije. Tada je sudjelovalo danas teško shvatljivih 258 sastava, a završnu večer u Parku pratilo je oko 2000 gledatelja. Prilika je i za ponavljanje nedostignutog rekorda sastava Rome, koji je u četiri navrata osvajao naslov(e) prvaka (‘68., ‘78., ‘82. i ‘84.) i čije je nastupe pratilo po nekoliko stotina bučnih navijača iz Tvrđe, čije je predstavljanje publici (pod vodstvom Miška Lazarevića) u pravilu značilo i crveni tepih kao uvertiru. U sva četiri trijumfa igrali su samo Mirko Perković i Žarko Peruza, a znatan su doprinos davali i Branko Babić, braća Antun i Ivica Grnja, Antun Batinić, Tihomir Šimenić i Jerko Lukenda te Ivica Čepčik. Nekad istinski junaci drevne Tvrđe, kojima su u čast tiskane i značke i posebna publikacija!
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

OSJEČKA SPORTSKA POVJESNICA

Čerkezi u Parku kulture

2

TJEDNI OSVRT

“Reper” i političar Škoro niže gaf do gafa

3

KORONA I DRUŠTVO: GLOBALNE I LOKALNE POSLJEDICE

Odgovornost za spas planeta
pada na pandemijalce