TvObzor
O ŽIVOTU SONNYJA SIMMONSA MOGAO BI SE SNIMITI I FILM

Stanka od dva desetljeća
Objavljeno 30. travnja, 2021.
Piše: Draško CELING

Za američkog saksofonista i hornista Sonnyja Simmonsa moglo bi se reći da se naživio. Netko tko se rodio daleke 1933. u jeku Velike depresije u nedođiji Lousiane i uspio ostvariti zavidnu karijeru u jazzu živeći i radeći u New Yorku te umro u visokoj dobi odaje dojam uspješnog i ostvarenog čovjeka.

No, u njegovom slučaju nije sve bilo tako ružičasto. Rodio se doslovce u selendri Sicily Island na američkom "dubokom jugu" u kojoj čak i danas živi samo 526 ljudi. Krajem 19. stoljeća, tu su živjeli doseljenici iz današnje Ukrajine, riječ je o Židovima iz tadašnjeg Jelisavetgrada (danas Kropivnickij) koji su prebjegli pred pogromima što su u to vrijeme bjesnjeli Ruskim Carstvom. Osnovali su poljodjelsku koloniju, ali je sav njihov trud kao i sve što su sagradili uništila poplava Mississippija, nakon čega su pobjegli glavom bez obzira. Je li Simmons imao poneku kap židovske krvi, mi to sa sigurnošću ne možemo znati, ali činjenica da je preminuo u bolnici Mount Sinai Beth Israel na Manhattanu u New Yorku. Sonny Simmons rodio se kao Huey Simmons. Ono Sonny ili "sinko" u hrvatskom prijevodu je nadimak, inače vrlo popularan među ljudima iz okruženja jazza. Dovoljno je sjetiti se saksofonista Sonnyja Rollinsa, Sonnyja Crissa, Sonnyja Fortunea i Sonnyja Stitta ili pijanista Sonnyja Clarka koji su svi rođeni pod drugim imenima, ali im se svidio baš ovaj nadimak. Junak naše priče Sonny Simmons odrastao je u Kaliforniji gdje je počeo svirati engleski rog. Ubrzo se oduševljava altovskim saksofonom. U vrijeme kada je stasao kao glazbenik na Zapadnoj obali gdje je živio svirao se avangardni jazz. Simmons postaje jedan od najzanimljivijih glazbenika iz te stilske ladice. Nije tajna da mu se sviđao i free jazz. Sa saksofonistom, flautistom i klarinetistom neobičnog imena Princeom Lashom snimio je dva izvrsna albuma "The Cry!" iz 1962. i "Firebirds" iz 1967., oba objavljena za etiketu Contemporary koja je u to vrijeme bila utočište velikih imena jazza sa Zapadne obale. Topla preporuka svakome tko želi čuti kako zvuči izvrstan jazz! Na prvom albumu kontrabas svira tada mladi Gary Peacock, a na drugome posebna atrakcija je vibrafonist Bobby Hutcherson, kojega možemo čuti u njegovu najboljem izdanju. Naravno, glavnu riječ imaju Sonny Simmons (altovski saksofon, engleski rog) i Prince Lasha (altovski saksofon, altovski klarinet i flauta). Ovdje navodimo instrumente koje možemo čuti na albumu "Firebirds". Osim s Princeom Lashom, Simmons se pojavljuje i na dva važna albuma iz diskografije Erica Dolphyja, "Conversation" i "Iron Man", oba iz 1963. Simmonsov život obilježio je brak s Barbarom Donald, u to vrijeme cijenjenom trubačicom. No, ta veza nije dugo trajala. Dogodio se neočekivani lom u životu Sonnyja Simmonsa, koji se ubrzo našao kao skitnica na ulicama San Francisca. Tu rupu u njegovu životu od gotovo dvadeset godina nemoguće je opisati. Neke njegove biografije koje se mogu naći na internetu spominju čak i sudjelovanje u tučnjavama sa suparnicima u goloj borbi za preživljavanje. Zasigurno bi se o njegovu životu mogao snimiti i film. Simmons se vraća "među žive" tek devedesetih. Počinje nastupati i snimati albume kao da se ništa nije dogodilo. Godine 1994. objavljuje "Ancient Ritual", a 1997. "American Jungle", dva zapažena uratka iz svoje druge životne faze. Iz njegove karijere valja spomenuti suradnju s Michaelom Marcusom i njegovim fantastičnim kvartetom The Cosmosamatics te psihodeličnom skupinom Moksha Samnyasin. Simmons je zacijelo jedno od velikih imena jazza.

Njegov se neobjašnjivi odlazak na životni rub poklapa s padom zanimanja publike za jazzom. S usponom rocka, popa i disca, zvuči to danas nevjerojatno, jazz je gotovo nestao iz javnosti. Naročito kada je riječ o Sjedinjenim Državama. Mnogi glasoviti klubovi u kojima se svirao jazz su bili zatvoreni. Tek s medijskom slavom Wyntona Marsalisa i njegovih vršnjaka kao i objavljivanjem klasičnih albuma jazza na CD-u tijekom devedesetih obnavlja se zanimanje za jazz. U tom svom bijegu iz, uvjetno rečeno slave, u okrutnu stvarnost nije bio jedini. New York Times je prije nekog vremena podsjetio na sudbinu kontrabasista Henryja Grimesa i altovskog saksofonista Giuseppija Logana koji su umrli od posljedica koronavirusa. Obojica su bljesnuli sredinom šezdesetih kao vrlo cijenjeni protagonisti avangardnog i free jazza, ali su također nestali iz glazbenog života, izbivajući nekoliko desetljeća.

Grimes nas je zadužio svojim albumom "The Call" iz 1965. No, njegova opčinjenost free jazzom koji nije nikada imao neku komercijalnu perspektivu odvela ga je na potpuni životni rub. U nekim priručnicima jazza pojavio se neprovjereni podatak da on više nije među živima. Pronašao ga je 2002. socijalni radnik Marshall Marotte u potpunoj besparici kako jedva preživljava pišući poeziju. Kako nije imao čak ni svog instrumenta, darovao mu je svoj kontrabas njegov kolega William Parker. Grimes se vratio na pozornice nakon trideset i dvije godine stanke. NYT piše da je bolovao od shizofrenije. I njegov zemljak Giuseppi Logan (obojica su rođeni u Philadelphiji, ali nisu nikada zajedno svirali) je svoju životnu stanku od nekoliko desetljeća ispunio beskućništvom i životom po duševnim bolnicama. Vratio se tek 2010. snimivši album "The Giuseppi Logan Quintet". Ugledni hrvatski psihijatar Robert Torre nedavno je spomenuo siromaštvo kao jedan od čimbenika koji ozbiljno ugrožavaju duševno zdravlje. Simmons, Grimes i Logan dio svog života proveli su na margini, ali su se ipak uspjeli podići.
Najčitanije iz rubrike