Magazin
INTERVJU: ANTE BEKAVAC, O DOMOLJUBLJU I VJERI

Pomirba pretpostavlja oprost i preuzimanje krivnje
Objavljeno 24. travnja, 2021.

Da prokomentira temu domoljublja, u širem društvenom i religijskom kontekstu, zamolili smo prof. dr. sc. Antu Bekavca sa Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Što za Vas, kao teologa i moralista, znači biti domoljub, kad taj pojam -odrednicu stavimo u kontekst današnjega vremena u kojemu se svako malo poziva na taj pojam?


- Zasigurno odgovor na vaše pitanje o domoljublju i mom osobnom odnosu prema tom pojmu proizlazi iz osobnog iskustva i doživljaja koje se prije svega razumijeva iz konteksta pripadnosti dijelu naroda (hrvatskog u ovom slučaju), što ujedno znači biti i osjećati se dijelom identiteta koji je satkan od religioznih, društvenih i kulturnih veza koje se tkaju tijekom čitavog čovjekovog života. U tom kontekstu domoljublje je gledajući ga iz njegova korijenskog značenja posve jednostavan i razumljiv pojam i odrednica koja je sastavljena od dvije riječi imenice dom i glagola ljubiti = domoljublje. To je ono što čovjek osjeća bliskim, dragim, gdje se osjeća prihvaćenim i gdje može rasti i razvijati se prema potpunoj cjelovitosti kao osoba. Potrebno nam je to iskustvo i osjećaj pripadnosti jer današnji čovjek se osjeća iskorijenjeno, on ne razumije duboke korijene iz kojih izvire njegov identitet. Svijet ne počima s nama, nego postoji netko prije nas, tko nam prethodi i na čijem smo dobru, ljubavi, žrtvi došli u konkretne povijesne, društvene okolnosti. Treba ovdje reći da je potrebno ovaj pojam očistiti od ideološkog značenja koje može voditi u isključivost i prijezir prema drugima i drugačijima. Za mene kao vjernika, kršćanina i franjevca domoljublje podrazumijeva dug i mukotrpan odgoj, proces rasta i razvoja kako bi svjetlo vjere dublje rasvijetlilo život i životne odnose i kako bi se vjera pretvorila u konkretnu praksu koja izgrađuje novoga čovjeka, po mjeri dara Kristova preuzimajući odgovornost za vršenje onoga što je svojstveno nama kršćanima ‘‘sol zemlje i svjetlo svijeta‘‘ dajući svjedočanstvo da je Bog Otac svih ljudi i da on ljubi sve ljude jednako, što pokazuje Kristov život, smrt i uskrsnuće i čemu nas uči evanđelje. Tako se može ukratko reći da je to za mene osobno vrjednota koja u sebi sažima identitet vjere, kulture, duhovnosti, etike koja životu daje boju, okus, miris. U tom smislu također nam je nužno pojam domoljublja, bogoljublja, čovjekoljublja osloboditi svake ideološke ostrašćenosti i manihejske teologije, etike i metafizike. U kontekstu odnosa razumijevanja ovog pojma potrebno je reći da je svaki čovjek, žena i muškarac, osoba koja je stvorena na sliku i priliku Božju (usp. Post, 1, 26-27), otkupljeno na sliku Isusa Krista te je istovremeno obdareno nepovredivim i apsolutnim dostojanstvom i da, kako nas podsjeća Drugi vatikanski koncil (usp. GS, 29, i 32), cijelo čovječanstvo tvori jednu veliku Božju obitelj. Ljubav kao temeljna kategorija kršćanske vjere koja se nalazi u samom srcu evanđelja i kršćanske objave potiče nas da nastojimo oko izgradnje svijeta i društva koje je primjereno čovjekovom dostojanstvu. Domoljublje koje stoji u službi istinskog općeg dobra i koje poštuje svakog čovjeka, uvijek štiteći njegovu slobodu, dostojanstvo i pravo na život iz čega proizlaze sva druga ljudska prava. Zamišljam domoljublje kao kulturu života i odnosa koje daje istinsko svjedočanstvo da je ovaj život dar i poziv da činimo dobro, da budemo milosrdni, da stvaramo civilizaciju ljubavi, mira, pomirenja svjesni da nas zlo vrlo brzo može zavesti i rastrgati te nam zamračiti pogled da smo ljubljena djeca Božja. Za mene je domoljublje kao mjesto u kojemu ima prostora za sve ljude i u kojemu nitko nije isključen, marginaliziran zbog bilo kojeg razloga.

OSJEĆAJ PRIPADNOSTI


S tim u vezi - domoljublje i vjera, koje su poveznice, a koje razdjelnice, da se tako izrazim?


- Znamo da je narod jedna zakonita povijesna/kulturna/politička tvorevina. Znamo također da u narodu postoje duboke povezanosti koje ga pokreću, drže na okupu u ovom slučaju recimo jedan geografski prostor, zajedničke vrijednosti, povijest, kultura, jezik, tradicija, običaji i druge značajke koje uvelike određuju pripadnost jednom narodu, ali također i koji nastanjuje i koji zove i osjeća domom i koji ljubi jer je, kao što sam već rekao, postao sastavnim dijelom njegova identiteta. Osjećaj domoljublja proizlazi iz osjećaja pripadnosti jednom narodu, zajednici, kulturi, jeziku, vrijednostima koje su opće dobro svih koji se na identitetskoj razini osjećaju dijelom cjeline koja tvori zajednički identitet. To je poveznica na identitetskoj razini u kontekstu domoljublja i vjere jer su vjernici u isto vrijeme i pripadnici toga istog naroda s kojim dijele iste univerzalne vrijednosti. Koncil nas je podsjetio da ‘‘između poruke spasenja i ljudske kulture postoje mnogostruke veze‘‘ (GS, 58). Znamo nadalje da je Crkva poslana svim narodima donijeti radosnu vijest spasenja i da ta vijest spasenja stalno obnavlja kulturu i život (domoljublje). Također mi se čini važnim skrenuti pozornost na početak Pastoralne konstitucije Gaudium et spes u broju 1 u kojemu se govori da sve ono što osjećaju ljudi (radost, nada, žalost i tjeskoba) također se nalazi u srcima i Kristovih vjernika te smo međusobno povezani dubokim nitima života te smo svi zajedno pozvani otvoriti se poruci spasenja. Kad govorimo o odnosu između domoljublja i vjere, onda možemo reći da znači biti dijelom naroda, kulture, tradicije, jezika, odnosno dijelom identiteta koji nismo unaprijed birali, već nam prethodi, dok biti dijelom Crkve – mističnog Tijela Kristova traži osobni pristanak slobode. Vjera se razumijeva kao besplatni dar Božji, te ona traži hrabrost, otvorenost, poniznost kako bi čovjek vjerovao, nadao se. Vjera se rađa iz milosnog Božjeg zahvata i priopćenja u Kristu u kojemu se činom krštenja kao temeljnim sakramentom (i drugim sakramentima) ljudi ucjepljuju u novi božanski život, oslobođen grijeha, raspadljivosti i smrti. Tim činom ne prestaje naš napor, trud, zalaganje oko izgradnje novoga života (usp. GS, 12-13). Naprotiv, čovjek je pozvan da surađuje s Božjom milošću kako bi prispio konačnom cilju i svrsi ljudskog života, a to je blaženstvo u život s Kristom u Bogu Ocu po Duhu Svetom. U vjeri otkrivamo onaj temelj života na kojemu možemo graditi svoj život, kulturu i odnose u jednoj ispravnoj dimenziji prema ovozemaljskim stvarima. Papa Franjo podsjetio nas je da se nitko od nas ne spašava sam od sebe, kao izolirani pojedinac i oslonjen na vlastite snage, već nas Bog privlači k sebi vodeći računa o tom složenom spletu naših međusobnih odnosa što, dakako, uključuje život u određenoj zajednici (usp. EG, 113). Ovdje vidim tu poveznicu između domoljublja i vjere. Razdjelnica bi bila jedan manihejski pristup stvarnosti, idololatrija, ideologizacija, fanatizam, antropocentrizam, isključivost, kultura odbacivanja i ponižavanja ljudskog dostojanstva, slobode, lažna autonomija u kojoj nema mjesta za Boga. Dovoljno je malo se okrenuti oko sebe ili se zagledati u vlastito srce i pred Bogom i savješću promisliti koliko smo mi osobno doprinijeli da svjetlo vjere ne obasja ili obasja svu stvorenu stvarnost.

ZLOĆUDNA PROŠLOST?


Što se RH tiče, gledajući širu sliku, od Tuđmanove ideje pomirenja, jesmo li i u kojoj mjeri osvijestili domoljublje/patriotizam i poimali ga na ispravan način ili po tom pitanju i dalje lutamo. Gotovo polovina Hrvata smatra se velikim domoljubima, a više od tri četvrtine svoje domoljublje veže uz vjeru, napose katolicizam... Vaš komentar na sve to?


- Ne bih htio sebi dopustiti luksuz da dociram bilo kome. Promišljam kao kršćanin, vjernik, teolog i franjevac. Znamo u kakvim se prilikama nalazila naša domovina usred nametnute agresije, zlosilja, zatiranja svega što se moglo i htjelo. Nametnuti agresorski rat nije ostavljao prostor za dublje promišljanje o ideji pomirenja. Rušila se jedna ideologija i nepovratno nestajala s pozornice. U tom kontekstu danas vidimo dublje i razumijemo nakon iskustva tolikih godina da postoje stvari o kojima se šutjelo, koje su potiskivane, prešućivane i dovele su do toga da smo danas dramatično svjesni toga koliko smo ranjivi i krhki, koliko nam je potrebno izgraditi zdrav i ispravan odnos prema zbilji koja nas okružuje. Čini se da prvotna ideja pomirenja nije imala izoštrenu svijest o transcendenciji i smislu za Boga. Čemu pomirenje bez suočavanja sa zloćudnim licem prošlosti? Pomirba u sebi nosi zahtjev i pretpostavlja oprost. To znači preuzimanje krivnje za počinjeno zlo, pogaženo dostojanstvo, slobodu, istinu i pravdu. Mislim da se u ideji pomirenja nalazi jasan stav koji čovjek ima pred tajnom Boga. Gdje nema te svijesti, nužno se razara ljudskost, osobni i moralni život.


Naime, naš narod još uvijek na sebi nosi tragove i rane traumatične prošlosti, neizliječene, nepomirene koje nas uvelike na dnevnoj razini kad o tome razgovaramo dijele ili nas pretvaraju u ostrašćene suparnike, ideološke neprijatelje sve do razine isključivosti i mržnje. I drugi narodi nose traume i neizliječenu prošlost i zarobljenost ideologijama. Jasno nam je da se ideologije ne mogu pomiriti i da čovjek zasužnjen, sputan okovima ideologije bilo kojeg predznaka postaje isključiv, netrpeljiv. Ideologije desubjektiviziraju pojedinca, slobodu, zasužnjuju um. To vidimo na dnevnoj razini. Ne postoji istina, postoje samo interpretacije, kako bi rekao otac nihilizma F. Nietzsche. Znamo da ideja pomirenja ne uključuje zaborav, nego oprost koji znači suočavanje za zlom, krivnjom i moralnom odgovornošću. Nadalje, znamo da svako ljudsko djelovanje ima svoje dalekosežne posljedice i da je u tom smislu potrebno voditi se načelom razbora. Znamo da dominantna ideologija jugokomunizma na ovim prostorima i cijelom istočnom Europom ne može preko noći izbrisati zlo, traume, tolika poniženja i gaženja temeljnih ljudskih prava i sloboda i dostojanstva koja je prouzročila. Ona nije nestala, nego se kamuflirala u novu ideologiju, koja i dalje drži u neredu, pomračenju savjesti, svijesti i duha te priječi istinsko ozdravljenje čovjeka i čitave zajednice. Htijući osloboditi čovjeka od Boga Stvoritelja, brišući iz svijesti, memorije, tradiciju, kulturu, etos, duhovnost dovela je do smrti, rasula, rata, nasilja. Kršćanska objava nam govori da je čovjek stvoren slobodan i da u sebi nosi ranu grijeha. Ljudska narav je ranjena grijehom i trajno je sklona zlu i bez Božje milosti i milosrđa ne može se oduprijeti nasrtajima zla. Vjera nije neka odjeća čarobnjaka koju ćemo navući na sebe i stvari će se same od sebe riješiti.
IDEJA LUSTRACIJE

Mislim da imamo poteškoća s razumijevanjem vjere, ali i njezinim navještajem. Mi kao vjernici, kao Kristove učenice i učenici, znamo da nam je potreban put čišćenja pamćenja, suočavanje sa zlom i grijehom, oslobođenje od ideologija laži, traženjem istinskog pomirenja i oprosta, što je zahtjevan, mukotrpan i složen put i proces. U tom smislu je potrebna strpljivost sa samima sobom, s ljudima i s Bogom. Ideja pomirenja u sebi nosi i uključuje ideju lustracije, što znači odricanje od zla i nositelja ideologije laži i nasilja koje je proizvela, kao i javnu osudu bez obzira na to u čije ime i s kojeg razloga je počinjena. Ni jedna ideologija nije i ne može niti smije biti iznad čovjeka. Ali su sve ideologije koje povijesno poznamo gazile ljudsko dostojanstvo i čovjeka u odnosu na njegovu vjeru, rasu, nacionalnost i etničku pripadnost. Danas to jasno vidimo. I s gnušanjem odbacujemo zlo i zlodjela koja su učinjena protiv čovjeka. Ne može se gaziti čovjeka, a da se u isto vrijeme ne gazi i Boga jer čovjek je nositelj najuzvišenije oznake slike Božje po daru slobode i razuma. Ideja pomirenja u sebi treba uključivati distanciranost od svih oblika ideologijskih zastranjenja i zlopamćenja. Osobito mi kao Crkva možemo dati dragocjen doprinos u suočavanju sa zloćudnim licem ideologija jer je duša hrvatskog naroda duboko prožeta duhom i kulturom evanđelja Kristova. Crkva je pozvana da promiče ideju pomirenja, oprosta, milosrđa kako bismo se oslobodili razornih sila, ali i ujedno priznanja vlastitih grijeha i propusta. To je put za istinsko pomirenje i čišćenje od zla i nasilja u ljudskom srcu i pamćenju. Problemi čišćenja spomena, pomirenja, priznavanja krivnje i nepravde koja je dovela do tolikih patnji ljudi uvjet je zdravog domoljublja. Svatko od nas treba biti svjestan da smo odgovorni za svoje bližnje i da se naša vjera i odnos prema Bogu mjeri upravo odnosom prema bližnjemu (usp. Mt 25, 31-46). Na tom tragu čini mi se važnim spomenuti dragocjeno teološko djelo Tužaljke kamenja hrvatske pustinje prof. Tončija Matulića koje nam na puno dublji i sveobuhvatniji način može pomoći oko ove teme o kojoj smo razgovarali i koja je meni osobno izvorom i nadahnućem za razumijevanje složene zbilje hrvatskog društva.

Također bih htio ukazati i spomenuti encikliku pape Franje Fratelli tutti (o socijalnom prijateljstvu) koja nam može pomoći da započnemo graditi jednu novu kulturu i paradigmu naših međuljudskih odnosa, dakako uvijek vjerni vlastitom identitetu i onom bogatstvu pologa istine koju smo primili od Isusa Krista kako bismo se suočavali s novim izazovima u jednom plodnom dijalogu (usp. LS, 121) koje će uvijek imati pred očima nepovrjedivost i dragocjenost apsolutne vrijednosti ljudskog dostojanstva, njegove slobode i neotuđivih prava. (D.J.) n


O AUTORU: Dr. sc. Ante Bekavac rođen je 12. studenog 1973. godine u Tomislavgradu, BiH. Član je Hercegovačke franjevačke provincije sa sjedištem u Mostaru. Na službi je u franjevačkom samostanu u Zagrebu - Dubrava gdje također ima službu vikara samostana. Od 2012. godine zaposlen je kao asistent pri Katedri moralne teologije. Magistrirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2016. godine, a doktorirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2018. godine. Od 2019. godine radi kao poslijedoktorand na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu, drži kolegije iz fundamentalne moralne teologije. Član je Društva bivših studenata (DBS) KBF-a i Europskog društva za katoličku teologiju - Hrvatska sekcija (ESCT - HS).
Darko Jerković
Možda ste propustili...

DR. SC. ŽELJKO PAVIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET U OSIJEKU

Laž se i ne mora često ponavljati, dovoljno ju je dobro upakirati

RAZGOVOR: KATE ELIZABETH RUSSELL

Sjeme priče bačeno je kad sam pročitala Lolitu

EUROPSKA SIGURNOST: VRIJEME NOVIH IZAZOVA

Zadržati temeljne vrijednosti, sinergiju i solidarnost

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

DR. SC. ŽELJKO PAVIĆ, FILOZOFSKI FAKULTET U OSIJEKU

Laž se i ne mora često ponavljati, dovoljno ju je dobro upakirati

2

DAVOR GJENERO, POLITIČKI ANALITIČAR S KRKA

Medijsku interpretaciju kaosa u državi stvara predsjednik Milanović

3

TAJVAN: MALI OTOK U SJENI VELIKE KINE

Pacifička zona nervoze