TvObzor
POGLEDALI SMO FILMOVE NOMINIRANE ZA NAJPRESTIŽNIJU FILMSKU NAGRADU

Vrijeme za promjene ili još jedno ziheraško odrađivanje posla?
Objavljeno 23. travnja, 2021.

Jedne, ne sad baš toliko davne ožujske noći, s nedjelje na ponedjeljak, troje “luđaka”, svatko u svojem stanu, sjedilo je i gledalo dodjelu Oscara. Korespondencija među nama bila je urnebesna jer, kada čovjek pokušava ostati budan u vrijeme “kada je noć u zavadi s jutrom” (netko će me spaliti jer skrnavim Shakespearea), onda mozak počne odašiljati neobične signale zbog čega se sve čini - ajde da sad ostanem pristojan jer ipak smo još uvijek u rečenici u kojoj se spominje veliki bard - smješnijim. Uglavnom, viša neuroznanost. S obzirom na to da internet “pamti” sve što ste ikada napisali i tražili na njemu, pa uz malo tehničkoj znanja, ne mojeg, nego kolege informatičara, pronašao sam našu prepisku staru nekoliko godina i shvatio kako je to bila najzabavnija dodjela Oscara koju sam pratio. Jer nisam bio sam. Gledanje iste, u samoći doma, bez prijatelja koji bi dobacivali sarkastične komentare, pa makar i preko poruka, žalosna je rabota. Besmislena rabota zapravo, jer već ujutro, prije negoli krenete na posao, znate sve dobitnike, a dan poslije ionako puste snimku, no fanaticima poput nas troje to jednostavno nije to. U međuvremenu ja sam odustao od praćenja Oscara uživo, no preostali duo još uvijek pije hektolitre kave, jede ostatke nedjeljnog ručka i nada se kako će njihovi favoriti osvojiti zlatnog kipića.

Hrvatska televizija i ove će godine izravno prenositi svečanu ceremoniju dodjele Oscara, najprestižnije američke i svjetske filmske nagrade. Dodjela će se 93. put održati u Hollywoodu u Los Angelesu u noći s nedjelje, 25. travnja na ponedjeljak, 26. travnja. Prijenos počinje u 00.30, a gledatelji će moći pratiti na HRT-u 1. Stoga, ako imate strahovitu želju pratiti dodjelu uživo, kao moji nekdašnji suborci ili partneri u zločinu, sretno vam bilo. Ako vas zanima recept kako ostati budan cijelu noć, dok budete pokušavali odgonetnuti kakve je zapravo boje haljina neke glumice koja sjedi u vlastitom domu i javlja se preko Zooma s osvjetljenjem koje je katastrofalno, kao da ništa nisu naučili od kolega s filmskih setova, javite se redakciji. Moje zanimanje za Oscara posljednjih godina završi onoga trenutka kada pogledam posljednji nominirani film s liste. Tako je bilo i ove godine. Stoga evo kratkog pregleda nominiranih.

ZEMLJA NOMADA (Chloé Zhao)
Posljednje slobodno mjesto u Americi je parkirno mjesto, jedan je od citata Jessice Bruder, autorice knjige “Nomadland: Surviving America in the Twenty-First Century” prema kojoj je Chloé Zhao snimila divan film. Na trenutke distopijska elegija o slobodi, ali uglavnom tužna i nježna priča, koja ni jednom ne želi prijeći granicu i postati politički traktat o nejednakosti, nego gledatelja uvlači u svijet nomada, koji su to željeli postati ili ih je život na to natjerao, stoički se noseći s vlastitim životnim odlukama, nudeći nadu i nama gledateljima, koji sjedimo u toplini svojeg doma, dok pratimo teške životne priče unikatnih likova, ne tražeći pritom naše sažaljenje. Upravo suprotno. “Nomadland” ruši temeljne postavke konformizma i zbog toga, kao rijetko koji naslov posljednjih godina, postaje monolit oko kojega bi se trebali okupljati svi budući nezavisni filmaši.

ČIKAŠKA SEDMORKA (Aaron Sorkin)
Film koji je svoju “ulogu” odigrao u pravo vrijeme, uoči američkih predsjedničkih izbora. Jer ne treba smetnuti s uma kako Netflix u Sjedinjenim Državama ima oko 74 milijuna pretplatnika, pa svaka poruka koju eventualno želite poslati svojim gledateljima preko ove platforma, u ovom slučaju glasačima, može odjeknuti bolje od bilo koje rečenice koju kandidati izgovaraju u kampanji ili debatama. Jer postoji ta jedna scena u kojoj Sacha Baron Cohen aka Ali G aka Borat aka Brüno na optuženičkoj klupi citira Abrahama Lincolna, koja kaže: “Kada se ljudi umore od svog ustavnog prava da mijenjaju vlast, tad će iskoristiti svoje pravo na revoluciju kako bi razmontirali i svrgnuli svoju vlast. A znate kako svrgnuti vlast na miran način? To radimo svake četiri godine.” Cohen, odnosno Abbie Hoffman, kojeg isti glumi, i Lincoln pritom misle na izbore.

​JUDA I CRNI MESIJA (Shaka King)
Priču o aktivistu Fredu Hamptonu poznavao sam iz prijašnjih filmova, igranih i dokumentarnih o Crnim panterama, no ono čime se pozabavio redatelj Shaka King, priča je o izdaji, uvjerenjima i grijesima američke administracije, u kojemu pratimo dva sjajna glumca, kako su dobila prostora pokazati svu raskoš svog glumačkog talenta. Prvi u nizu je Daniel Kaluuya, koji glumi Hamptona, imao je “lakši” posao jer tumačiti uloge mučenika uvijek je prilika pokazati se u najboljem izdanju. No Lakeith Stanfield, koji glumi Billa O’Neala, svojem je liku pristupio s toliko pažnje i ljubavi, neprestano plešući između uloga izdajice i borca za pravicu, da sam, ponekad, dok je njegovo lice bilo u kadru, imao nervozu u želucu. Jer kada tijekom filma počinješ propitkivati ulogu čovjeka, na trenutke čak i navijati za njega, kojega su već u nazivu nazvali Juda, znate kako je i Stanfield svoju ulogu odradio maestralno.

OTAC (Florian Zeller)
Uvijek ga je milina gledati, Anthonyja Hopkinsa, mislim, tu njegovu gracioznost kojom pristupa svakoj ulozi. Promatrati ga, kao uostalom i sve glumce u ovom filmu, upijati svu tu mimiku kojom odnosi svoj lik na jedan potpuno viši nivo, u adaptaciji hvaljene i nagrađivane kazališne drame “The Father” Floriana Zellera, koji je napisao scenarij i sam ga režirao, vrlo je često bolno i uznemirujuće iskustvo, što gledatelje ne ostavlja ravnodušnima. Intrigantan pogled na starenje i demenciju psihološka je komorna drama koja povremeno izgleda kao kazališna predstava prenesena na film, no to je samo besmislena crtica koja ne može umanjiti činjenicu da je “The Father” moćan i srceparajući film, koji puno toga duguje svojim glumcima, od kojih su Hopkins i Colmanova s razlogom nominirani za Oscara.

DJEVOJKA KOJA OBEĆAVA (Emerald Fennell)
I tako je Camilla Parker Bowles, pardon, glumica koja ju tumači u Netflixovoj “Kruni” Emerald Fennell, u svojem debitantskom izletu kao redateljica nominirana za Oscara. Film je to, nažalost, prepun propuštenih prilika koji je mogao, ali i trebao biti udarac u međunožje, da budem precizniji, muško međunožje, ali negdje na pola svojeg putovanja pretvorio se u šarenu priču o osobnim traumama, s daškom osvete koja se uvijek servira hladna, no u slučaju “Djevojke koja obećava”, nažalost, nije otišao do kraja, jer tada sigurno ne bi ušao u društvo ovih osam odabranih. Jer da je Fennell bila uistinu odvažna, onda bi Carey Mulligan bila više nalik glavnom liku iz Chan-wook Parkove “Simpatije za gospođu Osvetu”, ali ne treba zaboraviti kako je Akademija prepuna predatora koji si žele oprati ruke od svih gadosti koje su radili njihovi drugovi iz ceha.

MINARI (Lee Isaac Chung)
Muški ponos pomiješan s neprestanom željom za samodokazivanjem, onim malim osobnim pobjedama zbog kojih mislimo kako će nas naši najmiliji gledati drukčije, doveden je u pitanje svaki put kada naiđemo na prepreke koje pred nas stavi pakao zvan život, a pridodate li tome i (ne)razumijevanje onih do kojih nam je najviše stalo, često dovodi do nesporazuma, svađa, a u konačnici i do razlaza s osobama kojima smo obećali ono “dok nas smrt ne rastavi”. Razlozi zbog kojih je “Minari” oduševio kritičare i publiku diljem svijeta, osim što je redatelj Leeja Isaaca Chunga svoj film ogrnuo nepodnošljivom empatijom, upravo su njegovi likovi, prepuni mana koje isplivaju svaki put kada život postane surova borba za preživljavanje. Naime, iza svakog divnog djetinjstva stoje priče koje smo možda potisnuli u svojim sjećanjima, o gorkim borbama koje su naši roditelji vodili.

MANK (David Fincher)
Priča o “Građaninu Kaneu”, jednom od najboljih filmova svih vremena, omiljena je bajka u koju nas Hollywood uvjerava već 80 godina. Jer kako drukčije objasniti film u kojemu pratimo lik i djelo Hermana J. Mankiewicza, autora scenarija za taj film, u kojemu oskarovac Gary Oldman pokušava skupiti dovoljno simpatija Akademije za još jednog Oscara, u posveti starom Hollywoodu, čak je i film crno-bijeli, koje se dohvatio David Fincher, prema scenariju njegova pokojnog oca Jacka. Scenarij je dosjetljiv, vrckast, zajedljiv, kao uostalom i većina naslova iz tog vremena, no totalno odsuće likova u filmu umanjuje njegov ukupni dojam. Naime, iako Oldman povremeno zabljesne, što bi i trebalo oduševiti glasače Akademije, njegov lik vrlo često ne izgleda kao čovjek od krvi i mesa, nego nekakav mit u koji ne vjeruje gotovo nitko, pa čak ni na filmskom setu “Manka”.

ZVUK METALA (Darius Marder)
”Zvuk metala” redatelja Dariusa Mardera moj je osobni, ali nažalost uzaludni, favorit za Oscara, o kojemu ne mogu prestati razmišljati već mjesecima, a da mi se pritom srce ne stegne i misli ne odlutaju prema očima Riza Ahmeda, jedan je od najpotresnijih, ali i najdivnijih filmova koje sam imao prilike pogledati u posljednje vrijeme. Teška komorna drama o gubitku sluha, koja je istovremeno i poetična priča o ovisnosti, ljubavi, prijateljstvu, traženju nade i njezinu pronalaženju, (ne)prihvaćanju hendikepa koji vam do srži promijeni smisao postojanja, bijesu i pomirenju sa sudbinom. Ovaj “mali”, ali impresivni film kompleksno je djelo sedme umjetnosti koje gledatelja vodi na jedno doista teško, ali ispunjavajuće putovanje zbog kojega ćete se osjećati ushićeno danima nakon što ga odgledate.
 
Piše: Nikola KUČAR
Najčitanije iz rubrike