TvObzor
SPORNI RASIZAM

Cenzurirana nova kompilacija folka iz 20-tih i 30-tih prošloga stoljeća
Objavljeno 23. listopada, 2020.

Cenzura koja je popratila izdavanje kompilacije “The Harry Smith B-Sides”, nastale na tragu glasovitog šesterostrukog albuma “Anthology of American Folk Music”, koji je 1952. za Folkways Records priredio poznati istraživač Harry Smith, izazvala je kulturni skandal.

Naime, u ozračju naglašene osjetljivosti na pitanja koja se tiču rasizma nakon policijskog gušenja Georgea Floyda otkriveno je kako neke pjesme s nove kompilacije, snimljene davnih 20-tih i 30-tih godina prošlog stoljeća, sadrže rasističke izraze. Kako bi spriječila komercijalnu i političku katastrofu u situaciji velike napetosti u Sjedinjenim Državama, diskografska kuća je zaustavila pošiljku već gotovih CD-ova iz Kine te naredila uklanjanje triju spornih pjesama.

Harry Everett Smith (1923. – 1991.) bio je čudak koji se bavio slikarstvom, eksperimentalnim filmom, okultizmom na tragu Aleistera Crowleja, ali i skupljanjem svega i svačega. Poput Vladimira Dodiga Trokuta u njegovoj zbirci mjesto su našli papirnati zrakoplovi, oslikane indijanske tkanine i ukrajinske uskršnje pisanice te tko zna što još. Smith je bio važan sudionik Beat generacije koji je 50-tih cvao u umjetničkim krugovima Greenwich Villagea u New Yorku, San Franciscu i Oregonu odakle je Harry Smith bio rodom. U povijesti vizualnih umjetnosti Smith će biti upamćen kao redatelj avangardnog animiranog filma “Heaven and Earth Magic” iz 1962. Njegova velika ljubav bio je i jazz. Proveo je brojne besane noći u četvrti Fillmore u San Fransiscu, pasionirano slušajući sviranje Dizzyja Gillespieja i Charlieja Birda Parkera. Revolucionarni, enigmatični i zavodljivi bebop bio je vrlo popularan među protagonistima i sljedbenicima Generacije beata. Zahvaljujući Guggenheimovoj stipendiji našao se 1950. u New Yorku, u pravo vrijeme i na pravome mjestu. Ondje se druži s pjesnicima beata Allenom Ginsbergom, Gregoryjem Corsom i Peterom Orlovskyjem. Kasnije je govorio da je ondje došao kako bi proučavao kabalu i slušao Theloniousa Monka kako svira glasovir. Njegova baza početkom 70-tih bio je opjevani hotel Chelsea.

Harry Smith, ako izuzmemo njegove brojne zanimacije uključujući i proučavanje antropologije prema vlastitom programu mimo sveučilišnog kurikula, bio je tipično dijete svoga vremena. Bio je boem i neženja, ekscentrik i mistik, nije se trijeznio danima.

Njegova zbirka vinilnih singlica na 78 okretaja u minuti s ranim snimkama bluesa, jazza, folka, countryja, cajuna i gospela sadržavala je više tisuća primjeraka. Kada je zapao u novčane poteškoće obratio se Mosesu Aschu, vlasniku diskografske kuće Folkways Records, kako bi mu prodao svoju zbirku vinila. Javio se na pravu adresu jer Asch nije bio samo inženjer zvuka i okretni poduzetnik, nego i zaljubljenik u folk. Iz te njihove suradnje nastao je spomenuti album koji je objavljen 1952. na šest vinilnih ploča. “Anthology of American Folk Music” je zacijelo jedan od najvažnijih diskografskih dokumenata iz američke kulturne povijesti. Objavljivanjem zaboravljenih dragulja ovoga žanra Harry Smith i Moses Asch kanonizirali su folk kao jedan od ključnih kulturnih simbola američke glazbene tradicije. Vrijednost spomenute antologije je pojavljivanje autohtonih izvođača bez obzira na rasnu pripadnost. Kompilacija je prozvana “biblijom folka”. Imala je veliki utjecaj na preporod bluesa i folka 50-tih i 60-tih godina približavajući ostavštinu Blinda Lemona Jeffersona, Mississippija Johna Hurta i Dicka Justicea pripadnicima mladog naraštaja poput Boba Dylana i Joan Baez.

Sve do policijskog ubojstva Afroamerikanca Georgea Floyda u Minneapolisu koje je probudilo svijest u Sjedinjenim Državama o potrebi uklanjanja rasističkih izričaja iz javnog prostora nitko nije ni primijetio kako neke od slavnih pjesama iz prošlosti sadrže rasističke izraze poput poziva na linč. Sada se dignula moralna panika jer se svi boje pokreta Black Lives Matters. Iako diskografska kuća svoju odluku o cenzuri objašnjava željom da se izbjegne vrijeđanje Afroamerikanaca, više je nego vjerojatno da iza nje stoji strah od bojkota ovog izdanja u javnosti. Pojavili su se i komentari kako je riječ o još jednoj potvrdi kulture otkazivanja (“cancel culture”) i retuširanju povijesti s revizionističkim nakanama.

Zanimljivo da ništa manje kontroverzan nije bio ni izvorni album iz 1952. Primjerice, poznata balada “Old Lady & Devil”, koju je kasnije izvodio i Pete Seeger, ponekada se pjeva i uz melodiju stare engleske pjesme “Lillibullero” čiji je tekst izrazito protukatolički. Dakle, agresivnih poruka ne nedostaje kada je riječ o tradicionalnom folku. Nazdravlje.

Piše: Draško CELING
Možda ste propustili...

TALIJANSKI BEND NIBIRU IZ TORINA: ALBUM "PANSPERMIA"

Sjeme života i smrti

DOKUMENTARNI FILM

Golda

Najčitanije iz rubrike