Isus je uvijek bio vjeran istini. Bez okolišanja je upozoravao na prijetvornost ondašnjih autoriteta: pismoznanaca, farizeja i svećenika, pa i po cijenu toga da bude obilježen kao neprijatelj vjere i nacije, što je na kraju rezultiralo time da ga je upravo veliki svećenik osudio na smrt i predao Pilatu da tu presudu potvrdi. I onda, kao da se sljedeća zgoda ne uklapa u ovakav Isusov stav. U židovskom zakonu svećenici su imali vjersku i društvenu vlast. Kad bi netko obolio od gube, teške zarazne bolesti, bio je isključen iz društva. Ako bi taj bolesnik ozdravio, bilo je propisano da ode svećeniku, koji bi službeno utvrdio ozdravljenje, a ozdravljenik bi tada trebao prinijeti zahvalnu žrtvu i vratiti se normalnom životu. I tako, jednom zgodom, Isus je ozdravio jednoga gubavca i onda mu rekao: “Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.” Isus je potpuno poštovao ondašnje uredbe i ondašnje vjerske propise, kao i ulogu koju su u tome imali ondašnji svećenici, iako se on s njima nije slagao u nekim njihovim stavovima. Isus je bio podložan. Podložan Mariji i Josipu. Podložan svim ondašnjim uredbama, bez obzira na to koliko su one mogle biti formalne. Slično govori i četvrta zapovijed: “Poštuj oca i majku…” Apsolutno. Bez obzira na to koliko oni to zaslužili po mišljenju njihova sina ili kćeri, bez obzira na to kakvi su ti roditelji bili prema svojim roditeljima. Oni zaslužuju poštovanje jednostavno zato što su roditelji. Biblija slično naučava da valja poštovati građanske vlasti. Koliko god je ondašnje društveno uređenje bilo u mnogim segmentima nepravedno, apostoli nisu zazivali oružanu revoluciju, nego su pozivali na poštovanje društvenih normi i propisa, dokle god se oni ne protive moralnom i Božjem zakonu. Tako će Pavao kazati da valja moliti “za kraljeve i one koji su na vlasti”. On pozva robove da budu poslušni svojim gospodarima, a gospodare potiče da se prema svojim robovima odnose s poštovanjem jer i jedni i drugim imaju jednoga gospodara - Boga. Je li to u redu? Je li to normalno?

Rekao bih da je to nužno. Jer, ako bismo iskazivali poštovanje samo prema onima koje mi držimo dostojnima, ako bismo poštovali samo one zakone koje mi smatramo pravednima, onda bismo vjerojatno vrlo malo toga poštovali. Tko je taj čovjek koji je u svemu vjerodostojan? Koje je društveno uređenje u svim svojim segmentima pošteno i pravedno? Podložnost i poniznost je Isusov put. On želi promijeniti čovjeka iznutra. A kada se to dogodi, i društvo će nužno biti pravednije.