Datum objave: 24. prosinca, 2020.
Nakon Isusova rođenja Josip i Marija nose dijete Isusa u hram, gdje o njemu
čuju prekrasno proroštvo o njegovom budućem poslanju. I, nakon svih tih posebnih
i slavnih događaja, kaže Luka, vraćaju se u Nazaret, vraćaju se redovnom životu:
"Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad
Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja
bila na njemu."
Ništa spektakularno. Živjeli su u Nazaretu, nezamjetljivo
i nenametljivo kao svaka druga obitelj. Bez pompe, bez društvenih mreža i bez
paparazza. I Sin Božji rastao je u tome okruženju, u podložnosti roditeljima, u
svakodnevnim obvezama, u molitvi i radu, u dobrosusjedskim odnosima, u
prijateljstvima, u žalostima i radostima. Normalno. Redovito. U obitelji.
Antropolozi bi rekli da je čovjekova evolucijska prednost da dijete raste uz oba
roditelja, da ima djeda i baku, da bude okruženo ljubavlju, ali i odgovornošću.
Kakve god bile današnje prilike, "struka" ipak veli da su "prve tri (godine)
najvažnije", tj. da dijete treba rasti uz majku i oca, te da nikakve društvene
ustanove ne mogu dovoljno dobro zamijeniti majčin zagrljaj i očevu ruku. Iako je
u Isusovo vrijeme postojao dobar obrazovni sustav (bar za dječake) od
djetinjstva pa do mladosti, ipak je onaj temeljni ljudski odgoj dijete dobivalo
u kući, u vlastitoj (široj i užoj) obitelji. Zato je, blago rečeno, čudno, kada
neki sumnjičavo gledaju Crkvu koja naglašava obitelj i kućni odgoj. Mati, koja
za neke živi "s metlom i kuhačom", radi najvažniji i najplemenitiji posao na
zemlji. Stvara i odgaja čovjeka! Može li se usporediti živ čovjek s povećanom
proizvodnjom ovoga i onoga. Nije to mračni srednji vijek. To je ljudska narav,
to je odgoj mladoga čovjeka u čemu se slaže svaka ozbiljna odgojna znanost.
Možemo samo poželjeti da ove lijepe božićne blagdane provedete u svojoj obitelji
sretno, bez jurnjave i grozničavog kupovanja.