Prva kršćanska zajednica kojoj je Pavao uopće pisao, bila je ona u Solunu. Pun ljubavi i nježnosti on ih na samom početku pisma pohvaljuje: "Sve u nevolji mnogoj prigrliste Riječ s radošću Duha Svetoga tako da postadoste uzorom svim vjernicima u Makedoniji i Ahaji", Veli Pavao u nevolji mnogoj. Upravo tako. U toj su zajednici bili pretežito oni neugledni, s ruba društva: lučki radnici, udovice, robovi, pridošlice, neškolovani, obespravljeni, siromašni, na rubu dostojanstvenoga života… Ali gle čuda! Upravo ti koji su bili u velikoj nevolji prihvatili su Pavlovo propovijedanje s radošću Duha Svetoga, tako da su postali uzorom kršćanskim zajednicama drugih krajeva. Kako netko, tko je izložen velikim nevoljama, može biti toliko radostan da njegova radost postane zarazna? Je li to moguće? Naravno da je moguće, uvijek je tako bilo, pa i danas. Evo, jeste li u televizijskim reportažama vidjeli lica afričke djece dok se igraju priručnim igračkama koje bi se jedva i mogle zvati igračkama… Sve pršti od sreće. S druge strane, je li neki američki milijunaš nužno sretniji od nekog našeg običnog čovjeka koji u kotliću kuha čobanac za svoju obitelj i za svoje kumove?

Gdje je izvor radosti? U srcu. Tamo gdje je vjera, nada, tamo gdje je ljubav, gdje je dobrota, gdje je iskrenost, susretljivost, praštanje, jednostavnost. Radost je u sposobnosti da čovjek blagoslivlja Boga za ono što ima, ne opterećujući se onim što drugi imaju, ili što bi on sam još mogao ili trebao steći. Jer, dok bi čovjek čeznuo za nečim što je veće, brže i bolje od onoga što posjeduje, proći će ispred njega neopaženo ono lijepo i plemenito što već ima. A ima ljepote i radosti u nama i oko nas! Valja samo bolje pogledati.
Zato dragi čitatelji, zahvalite Bogu za ono što imate. Veselite se i radujte se svakome danu, svakome jutru. Uza sve muke, strahove, nevolje i bolesti, toliko je toga lijepoga u našem životu i u našem okruženju. K tomu, ako smo vjernici, tu je i sigurnost da je Bog s nama, da nas voli, da nas blagoslivlja i da nam otvara vrata neba. U toj je vjeri onda Pavao, koji je i sam bio siromah, mogao naviještati evanđelje, a evanđelje je naravno – radosna vijest.