Poznato vam je ono iskreno divljenje mladom uspješnom čovjeku: "Pogledaj, isti otac!" I onda pucaju od ponosa i otac i sin. Jednako je tako kada se za lijepu i pametnu djevojku kaže: "Ma ista majka!" Onda roditelji znaju da se nisu uzalud trudili i da njihova ljubav prema djeci nije bila uzaludna.

Tako na prvim stranicama Biblije čitamo što Bog govori prigodom stvaranja čovjeka: "Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji." Mi smo Bogu slični, na Božju smo sliku stvoreni! Naravno, naizvan i ne možemo biti Bogu slični. U čemu je onda sličnost i priličnost? Katolički će katekizam tumačiti da je naša sličnost Bogu u tome što imamo razum i što smo kadri voljeti i biti voljeni, a ponajviše po tome što je Božji Sin postao čovjekom i što nas uzima u svoju božansku obitelj.
U tome smislu Pavao pri kraju svoga djelovanja i svoga životnog puta piše: "Krist će se uzveličati u mome tijelu, bilo životom, bilo smrću." To je ono čudesno u kršćanskoj duhovnosti: čovjek je pozvan ali i kadar utjeloviti Božju dobrotu i Božju ljubav među ljudima. Štoviše, Bog svoju dobrotu redovito ne želi iskazivati nekim silnim nebeskim znakovima i čudesima, nego jednostavno preko ljudi. Nisu li ljudi mogli doživjeti Božju dobrotu, sućut i ljubav kroz djelovanje Majke Terezije? Nismo li i mi mogli doživjeti Božju nježnost kroz majčinu ljubav, koja sve prašta i sve pokriva? Nije li se više puta na našem životnom put pojavio čovjek za kojega smo pomislili: "Sâm Bog ga je poslao!"
Mi smo božanska bića. Itekako smo kadri činiti božanska djela. Ne po iznašašćima tehnike ni po svemirskim putovanjima. Ona božanska iskra u nama jest ljubav, jest dobrota, jest spremnost praštati i pomagati ne očekujući ništa zauzvrat. Veli Pismo da smo mi i Božja djeca i Božji baštinici, da smo dionici božanske naravi Isusa Krista. Kada po tome živimo, živimo u skladu sa svojom najdubljom – božanskom – naravi, sebi na radost, a drugima na blagoslov.