Jasmin Novljaković, redatelj i glumac, danas je izvanredni profesor na Odsjeku za kazališnu umjetnost na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku gdje predaje glumu. U početcima je svog kazališnog djelovanja vezan uz kazalište DASKA iz Siska, jedno od značajnih amaterskih i alternativnih kazališta 80-ih godina na ovim prostorima. Od 1988. godine glumac je u Poljskoj gdje studira režiju na Kazališnoj akademiji u Varšavi. Nakon povratka u Hrvatsku režira više od 50 predstava igranih u brojnim kazalištima, među ostalima i u HNK-u Osijek, HNK-u Split, HNK-u Rijeka, "Gavelli", IT&D-u, Kazalištu Virovitica...

Plodonosne su godine iza Vas, brojne predstave i uloge, odglumljene i režirane.

- Doista, puno je vrlo različitih iskustava u glumačkom i redateljskom radu. Moje je djelovanje u kazalištu DASKA prepuno predivnih uspomena, to je vrijeme entuzijazma i mladenačkog poleta, otkrivanja nekih novih svjetova i upoznavanja kazališta. DASKA je imala vrlo značajno mjesto na prostorima bivše države, predstave su bile vrlo često igrane na europskim festivalima, od Poljske do Edinburgha. Zahvaljujući tome našao sam se na desetogodišnjem boravku u Poljskoj u kojoj sam studirao kazališnu režiju i formirao se kao čovjek i kazališni umjetnik. Ravnatelj Doma kulture u rodnom Sisku postao sam 2006., potom sam pokrenuo Gradsko kazalište Sisak, kao jedno od prvih profesionalnih regionalnih kazališta. To razdoblje pamtim kao vrlo uspješno i dinamično vrijeme u stvaranju nečega što do danas uspješno postoji. Godina 2014. za mene je vrlo značajna jer počinje moja suradnja s Akademijom, gdje se ubrzo i zapošljavam kao profesor glume.

Kakva je situacija na kazališnoj sceni danas? Bolja nego prije?

- S ovim godinama i iskustvom koje danas imam mogu samo reći da situacija nije ni bolja ni gora nego u bilo kojem drugom vremenu. Kazalište je u različitim vremenima imalo različit položaj u društvu, pojava filma trebala je imati za posljedicu nestanak kazališta, isto je bilo s dolaskom televizije. Kazalište je uvijek uspijevalo zadržati važnu ulogu u društvu. Danas su novi izazovi vezani uz internet, društvene mreže i golemu količinu informacija kojima smo izloženi, a koje su vrlo površne i banaliziraju umnogome probleme i teme o kojima govore. Nažalost, kazalište na te izazove pokušava odgovoriti lakim sadržajima i upitnim humorom, što još više udaljava gledatelja koji u kazalištu želi doživjeti nešto više od zabave.

Koliko je postaviti predstavu u stranoj zemlji izazovno?

- Imao sam sreću da sam već vrlo mlad puno putovao po europskim kazališnim festivalima i svaki je put to mogućnost da se suočite s određenom kazališnom klimom u svakoj zemlji u koju dođete i ostvarite određeni dijalog u stranoj sredini. Kazališni je jezik univerzalan i vrlo često nema velikih razlika u prihvaćanju predstava, i upravo je to najveće zadovoljstvo kad su teme kojima se bavimo u predstavama bliske i ljudima u drugim zemljama. Imao sam prilike nekoliko puta i režirati izvan Hrvatske, i to je dodatni izazov jer stvaramo predstavu za drugo okružje i ostajući vjerni sebi moramo prihvatiti i drukčiji odnos prema određenim stvarima kod izvođača iz druge kazališne estetike. Udovice Slawomira Mrožeka koje sam radio u HNK-u u Osijeku imale su vrlo uspješnu turneju u Poljskoj i bilo je veliko zadovoljstvo čuti od kazališnih stručnjaka kako je pronađen novi ključ za iščitavanje ovog teksta jednog od najznačajnijih poljskih autora XX. stoljeća.      

Među nedavnim predstavama koje ste režirali je i Naš razred, predstava koja je ovjenčana brojnim nagradama. Kako su tekle pripreme?

- Naš razred Tadeusza Słobodzianeka jedan je od najznačajnijih dramskih tekstova XXI. stoljeća koji je svoju praizvedbu doživio u National theater u Londonu. Izvođen je vrlo uspješno u cijelom svijetu i vrlo sam sretan što je Dramsko kazalište Gavella vidjelo ovaj tekst u svom repertoaru. Unatoč velikim nevoljama koje prate Gavellu zbog posljedica potresa i nemogućnosti da igraju u svom matičnom kazalištu, predstavu smo pripremali u Centru za kulturu Trešnjevka. Naravno da to nisu bili idealni uvjeti za rad, ali zahvaljujući velikom angažmanu glumaca i svih djelatnika Gavelle uspjeli smo vrlo produktivno iskoristiti dva mjeseca koja smo imali na raspolaganju za pripremu predstave.

O čemu je riječ u predstavi?

- Naš razred raslojava i dramski izlaže priču o skupini školaraca - Poljaka katolika i Židova - iz malog poljskog mjesta, koje je doživjelo sovjetsku i njemačku okupaciju čija represija u "posve običnim ljudima" budi demone okrutnosti i nasilja. Djetinji snovi i mladenačke zanesenosti rasplinjavaju se, a dojučerašnji prijatelji postaju jedni drugima vukovi, spremni učiniti si nešto za što ni sami nisu pomišljali da su sposobni... Słobodzianek svoj istodobno poetičan i dokumentaran prikaz sredine koju nacionalizam i nacizam rastaču do neprepoznatljivosti počinje 1925. te je, nošenu povijesnim ubrzanjem, gura prema kasnijoj katastrofi prouzročenoj staljinističkom i nacističkom indoktrinacijom. Naš razred zapitan je nad "banalnošću zla", ali i kolektivne krivnje: može li vrijeme ono što smo jednom počinili utopiti u zaboravu, ili tako duboke rane ne mogu zacijeliti bez priznanja i pokajanja? Ova drama, s uspjehom izvođena na mnogim scenama u Europi, temeljena je na istinitom događaju.

Pripremate li nešto novo?

- Trenutno sam posvećen svojim studentima s kojima sam počeo pripremati Voltairea i veselim se što ćemo taj ispit moći pokazati osječkoj publici početkom srpnja. Uz to, počinjem pripreme za Testosteron, crnu komediju poljskog autora Andrzeja Saramanowicza za Ludens teatar u kojem će igrati poznati glumci iz zagrebačkih kazališta, priču u muškom macho stavu i svoj tuzi opterećenja da moramo biti uspješni u poslovnom i seksualnom svijetu. Drago mi je što će koproducent ove predstave biti i Kulturni centar u Osijeku, tako da će predstava zaživjeti i za osječku publiku. I ovu predstavu, kao i sve što radim, pripremam u suradnji s mojom stalnom suradnicom Jasminkom Petek Krapljan, kostimografkinjom i koreografkinjom.



Dotaknimo se malo i rada na Akademiji, kakvu literaturu koristite u prenošenju znanja?

- Kako je Candide ispitna produkcija, studenti moraju upoznati period, povijesne činjenice, filozofiju XVIII. st. jer se roman umnogome naslanja na aktualne filozofske trendove i tako svaka predstava i svaki tekst koji postavljam određuje i određenu literaturu koja obogaćuje informacije o kontekstu dramskog teksta koji se postavlja na pozornici. Što se tiče stručne literature na kolegijima glume, naša se Akademija u osnovi bazira na Sistemu Stanislavskog, čije je glumačka metoda i dalje najpotpunija i najbolje razrađena osnova glumačke umjetnosti. Naravno, danas je to upotpunjeno i kasnijim iskustvima raznih metoda baziranih na Stanislavskom, od Mihaila Čehova do Actors studia i Grotowskog. Uz to same nastavne jedinice najviše oslanjamo na knjige Borislava Stjepanovića Gluma I-III.

Završit ćemo knjigama, što privatno čitate, uz što se opuštate?

- Kako mi čitanje određuje ono čime se trenutno bavim i u čemu isto tako nalazim veliko zadovoljstvo, teško mi je nabrojiti što sam sve pročitao posljednjih godina. Nedavno sam se nagradio i kupio si najnovije izdanje Jansonove Povijesti umjetnosti, što me je vratilo u davna vremena kad sam studirao Povijest umjetnosti i s istinskim posvećenjem listao stranice. Volim čitati poeziju koja je gotovo nestala iz kruga interesa širokog čitateljstva i trudim se približiti je i našim studentima, a naročito uživam u poeziji velikih poljskih pjesnika Czesława Miłosza i Zbigniewa Herberta. Od domaćih autora uživao sam u romanu Ivane Šojat Štajga ili put u maglu prema kojem sam (njegovoj radnoj verziji) i radio predstavu Štajga u GK Joza Ivakić u Vinkovcima.