Datum objave: 4. prosinca, 2021.
Ako ste mali sreće, mogli ste ga čuti kako magijom saksofona puni osječke
parkove smooth blues i jazz zvukovima. Saksofonist Benjamin Lamza nastavnik je
povijesti, vanjski suradnik Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, član
nekoliko osječkih autorskih bendova i zagrebačkog gypsy jazz sastava. Zbog čega
je saksofon "zvuk" o kojemu se toliko priča, o osječkoj jazz sceni, planovima i
angažmanima razgovaramo s mladim glazbenikom kojeg inspiriraju ljudi koji se
glazbom bave iz ljubavi.
Kriv je Tribuson
Kako ste se i kada
zaljubili u saksofon, jazz, blues? Kako je sve krenulo, kada ste se počeli
baviti glazbom? - Sve je krenulo, naravno - s knjigom. Negdje u
trećem ili četvrtom razredu osnovne škole posudio sam upravo u GISKO-u Legiju
stranaca Gorana Tribusona. Stariji je brat protagonista knjige otkačeni bitnik
koji svira srebrni tenor-sax i ima mnoštvo jazz ploča, te nakon što nešto
zglajza u svom malom provincijskom gradu, silom prilika bježi u Legiju stranaca,
a bratu ostavlja u nasljeđe sax i ploče. Meni se to strašno dopalo i već od
petog razreda (2001.) pušem prve note u osječkoj Glazbenoj školi kod nedavno
preminulog prof. Mirka Hrženjaka.
Nisu
vam strani ni seminari svjetski renomiranih jazz edukatora i virtuoza. Koliko je
vama osobno važno cjeloživotno se obrazovati i koliko često uspijevate odvojiti
vrijeme za to? - Mislim da je kontinuirani rad na određenoj
vještini ili zanatu, što god to bilo - jako važan. Daje nam osjećaj svrhe i
osobnog zadovoljstva. Svi mi imamo talent za nešto. Važno je obrazovati se kako
bismo izbrusili taj talent. Improvizirana, tzv. jazz glazba jedna je od najtežih
glazbenih formi jer u njoj su sva tri elementa glazbe (melodija, harmonija i
ritam) razvijena do visokog nivoa te postoji i element konverzacije između
instrumenata, tj. glazbenika, u realnom vremenu. Dok u klasičnoj glazbi
instrumentalisti bruse određenu kompoziciju do savršenstva služeći se notnim
zapisom, mi improvizatori brusimo svoje uši, svoju tehniku, povećavamo vokabular
i kontinuirano radimo na svom umijeću muziciranja kao što vrhunski sportaš
marljivo trenira za Olimpijadu. Svaki dan trudim se odvojiti vrijeme i naučiti
nešto novo. Danas su uz internet informacije dostupnije nego ikad prije. No
ljudsko je iskustvo ono što je nezamjenjivo, pa tako, kada sam u prilici,
pohađam seminare stručnjaka kako bih dobio novu perspektivu i savjete.
Imate li glazbene uzore? - Da! Previše ih ima
da ih sve nabrajam, ali istaknuo bih američkog alt-saksofonista i pedagoga Dicka
Oattsa, apsolutnog majstora zanata spontane kompozicije ili, kako bismo laički
rekli - improvizacije, od kojeg sam imao priliku nakratko učiti. Trenutno mi je
glavni uzor, čiju glazbu stalno slušam, proučavam i vježbam, najveća živuća
legenda tenor-saksofona - Sonny Rollins, koji je, srećom, još s nama na planetu
i sada puni 92 godine.
Koliko su danas mladi Osječani
zainteresirani za sviranje saksofona?
- Mislim da su
zainteresirani više nego prije nekoliko desetljeća. Znam da djeca nekoliko mojih
starijih glazbenih kolega i kolegica pohađaju glazbenu školu i sviraju saksofon.
Osobno, trenutno imam samo jednog učenika na privatnim instrukcijama. Doduše,
relativno često mi se ljudi javljaju, i to ne samo mladi nego i odrasli, te
traže savjet za kupnju saxa za sebe, tako da mi je vrlo drago što raste broj
ljudi koji vole taj prekrasan ali zahtjevan instrument.
Trenutno
djelujete u nekoliko bendova, kao solist, ali i kao dio orkestra. Predstavite
nam svoju drugu obitelj, točnije, druge obitelji. - Bendovi se
sastaju i rastaju isto kao i ljudi. Jako sam zahvalan na svakom iskustvu koje
steknem prilikom muziciranja s drugima. Trenutno sviram originalnu autorsku
glazbu u osječkom (blues/jazz/latin) sekstetu The Morenos te u fusion
(jazz/rock) kvartetu Human Buldozer. Sviram kao solist ili kao dio orkestra u
osječkom HNK-u, ovisno o repertoaru za određeni koncert/predstavu. Moja je
najdraža glazbena obitelj izvan Osijeka, u kojoj sam se udomaćio u proteklih pet
godina, Big Band Požega, nevjerojatna skupina talentiranih i kreativnih ljudi
koji zaista žive za glazbu. Povremeno nastupam i surađujem sa zagrebačkim gypsy
jazz sastavom Gungula i riječkim bendom Stephany Stephan. Najnovija glazbena
obitelj čiji sam član jest novoosnovani Big Band Osijek, koji nastavlja
tradiciju započetu s gosp. Zlatkom Baračem i Big Bandom Art Club Osijek, koji je
djelovao od 2009. do 2011.
Kako pronalazite vrijeme za sve? Kako
izgleda vaš radni dan? - Glazba je najvažnija stvar u mom
životu pa stoga svaki dan izdvojim vrijeme za slušanje glazbe i vježbanje
instrumenta. Ponekad mi se dogodi da mi prođe dan ili dva da ne sviram i to me
onda čini nervoznim. Jedan bi ispunjen dan izgledao otprilike ovako: ujutro bih
uz čaj uhvatio malo vremena i vježbao akorde na klavijaturi te bih zatim otišao
u obavljanje svakodnevnih stvari, kupnju namirnica na tržnici i slično. Slijedi
vježbanje saksofona, a potom kuhanje ručka i odlazak na posao. Nakon škole, tj.
povratka s posla, večera te zatim odlazak na probu s jednim od bendova ili
orkestara. Nekada je više, a nekada manje hektično, ali, u svakom slučaju,
nikada mi nije dosadno. Da imam tri života, ne bih stigao poslušati svu glazbu i
navježbati sve pjesme koje želim.
Po vašim nastupima vidi se da
se dobro osjećate pred auditorijem, imate li ikada tremu? Kakav je osjećaj
komunicirati glazbom? - Kvaliteta i vibra međuljudskih odnosa
unutar benda projicira se van preko glazbe prilikom nastupa. To je pogotovo
očito prilikom izvođenja improvizirane glazbe, gdje, osim harmonijskog
okvira/podloge, nema previše zadanih elemenata unutar pjesme. Tu se svatko može
u realnom vremenu kreativno i vrlo osobno izraziti. Kad se sve posloži u bendu,
tj. orkestru, i svatko daje svoj maksimum energije i koncentracije - osjećaj
komuniciranja glazbom je nezamjenjiv. Pogotovo kad je riječ o improvizaciji.
Najbolje su solaže kao san. Uroniš u zvuk, a poslije se sjećaš samo nekoliko
slika, sve ostalo je kao u magli. Velik problem je ego i potreba za kontrolom.
Ako se (a vrlo često se to dogodi) potreba za kontrolom uplete u trenutak
kreacije, magija nestaje, a počinje forsiranje tehnike, ljestvica i drugih
mehaničkih glazbenih obrazaca, koji zapravo nisu prava kreacija. Publika možda
neće primijetiti razliku između nadahnute kreacije ili navježbane fraze na
svjesnoj razini, ali iskusni muzičar istrenirana uha hoće. Ali zato se uvijek
osjeti energija koju solist daje, kakva god ona bila. Vezano uz tremu, kao
dijete u glazbenoj školi imao sam golemu tremu prije svakog nastupa, ali su ju
godine i iskustvo malo-pomalo izbrisale. Danas imam malu tremu samo ako nisam
dobro pripremio glazbeni materijal, jer u glazbi priprema nije pola, nego čini
90 % posla.
Prilika za svirku
Spominjete
improvizaciju, koju mlađe generacije najčešće upoznaju na partyjima elektronske
glazbe. Nastupate li na njima, možda na privatnim tulumima i sličnim
događajima? - Improvizacija je ono čime se zapravo stalno i
bavim. Glazba je jezik, a glazbeni su stilovi kao različita narječja. Pokušavam
ih što više upoznati i svladati. Tako sam svirao po electro partyjima i svadbama
s DJ-evima, momačkim zabavama, kao solo sax prilikom sklapanja braka kod
matičara, gost iznenađenja na rođendanskim zabavama, u duetu ili triju na ulici,
na pool partijima u resortu kao dio animacijskog tima itd. Trudim se iskoristiti
svaku priliku za svirku.
Za kraj, recite nam kakvu glazbu
privatno volite slušati, a kakve knjige čitati?
- Privatno
volim slušati jazz i klasičnu glazbu. Primjera radi: jazz - Sonny Rollins live
in Stockholm - There will never be another you, klasika - Richter: On the Nature
of Daylight (Transc. for Saxophone Quartet and Cello) u izvedbi Signum Saxophone
Quarteta. Od knjiga bih izdvojio Joea Dispenzu - Ostvari svoje neograničene
sposobnosti te knjigu koju baš trenutno čitam na posudbi iz GISKO-a Alana W.
Wattsa - Mudrost nesigurnosti (Poruke za doba tjeskobe).