Jasmina Gorjanski diplomirana je pravnica koja se ozbiljno bavi i fotografijom. Nositeljica je zvanja EFIAP, koje se stječe na temelju ostvarenih rezultata na međunarodnim izložbama, 2019. stekla je i počasno zvanje Majstor fotografije trećeg reda – (MF3 HFS). Kroz godine rada prepoznali su ju mnogi žiriji na domaćim i inozemnim natječajima, pa je teško nabrojiti sve njezine nagrade i priznanja. O svemu navedenom, ali i drugim sjajnim rezultatima, razgovaramo sa suptilnom fotokroničarkom osječkih zbivanja.

Kada ste se ozbiljnije počeli baviti fotografijom? Što vas je privuklo?

- Moj se interes za fotografiju javio jako rano. Kao djevojčica uvijek sam imala neki mali "idiot" fotoaparat i bilježila sam sva obiteljska događanja. U osnovnoj se školi sjećam tečaja fotografije u okviru predmeta Tehnički odgoj, koji me je oduševio. I dalje sam, i nakon osnovne, srednje škole i faksa, pomalo škljocala. Tek nekako nakon pojave prvih digitalnih fotoaparata moja se ljubav za fotografiju počinje snažno razvijati. Kako sam kao tajnica Karate kluba Osijek bila zadužena, uz ostale poslove, zabilježiti važne trenutke i nastupe naših natjecatelja, a kako je danas nemoguće zamisliti komunikaciju s medijima bez fotografija, odlučila sam kupiti prvi fotoaparat, koji mi je u početku najviše služio u poslu. Uzevši tada moj prvi digitalni fotoaparat Olympus 5060 wz, fotoaparat više ne ispuštam iz ruku. Bili su to početci, uz sportsku sam fotografiju počela fotkati i uživati i u drugim motivima, za koje je s vremenom bilo potrebno promijeniti fotoopremu, te sam ju dopunjavala savršenijim objektivima i fotoaparatima. Godine 2006. učlanila sam se u Fotoklub Osijek te od tada zajedno sa svojim kolegama fotografima uživam u razmjeni iskustava.

Vaš je fotografski interes širok, od arhitekture, ulične fotografije, fotografija ugođaja, godišnjih doba do sportske, portretne i modne fotografije. Ipak, možete li nešto izdvojiti?

- Da, upravo tako. Često gledam radove drugih fotografa, koji se uglavnom specijaliziraju za jednu vrstu fotografije, a kod mene to nije slučaj. Često sanjam sebe s fotoaparatom, i to, naravno, u boji, u predivnim šarenim okruženjima, iako, ako gledate većinu mojih nagrađenih fotografija, te boje i nisu toliko izražene, valjda zato i sanjam boju. Mogu reći da su mi fotografije ugođaja najmilije, osobito volim zimski ugođaj našega grada i spremna sam i po nekoliko sati provesti na snijegu i hladnoći kako bih zabilježila sve što me obuzima i dočekati onaj pravi trenutak, kada već pri pritisku okidača znam da je to fotografija koju sam čekala! Jednostavno me obuzme atmosfera grada i ljudi zimi, osobito u vrijeme kada baš sniježi ili je pak mećava. Što su gori vremenski uvjeti, ja više uživam! Također često bilježim zanimljiva događanja u gradu, već godinama posjećujem Sajam antikviteta, gdje fotoaparatom bilježim zanimljive detalje, posjetitelje i cijeli šušur koji se događa u divnoj Tvrđi.

Primjetno je da na fotografijama lovite trenutak i emociju. Koliki je to izazov?

- Da, naravno, to mi je najvažnije, uhvatiti trenutak koji sam predvidjela da će se dogoditi iz određene situacije ili događaja. To je onda veliko zadovoljstvo, osobito kod ulične fotografije ili pri fotografiranju portreta kada trebate uhvatiti željenu emociju. U sportskoj je fotografiji bitno predvidjeti zanimljivi trenutak koji najbolje prezentira sport koji se fotografira, u mom je slučaju to najčešće bio karate.

Sudjelovali ste na više od 200 međunarodnih izložbi u 43 države s ukupno 1078 fotografija prihvaćenih za izlaganje i osvojili 117 nagrada, medalja i priznanja. Kako funkcionira cijeli proces prijave?

- Uglavnom sudjelujem na međunarodnim natječajnim izložbama u zemlji i svijetu. Obično su to izložbe pod pokroviteljstvom FIAP-a ili, možemo reći, Međunarodne federacije fotografske umjetnosti. Sve zemlje članice FIAP-a svake godine organiziraju svoje međunarodne izložbe te pozivaju fotografe diljem svijeta na sudjelovanje. Ništa nije besplatno, kao i za sva natjecanja, npr. u sportu, plaća se taksa koja ovisi o zemlji koja organizira natjecanje, vrsti izložbe, dosadašnjem renomeu izložbe i zadanim temama. Fotografi sami biraju izložbe, uglavnom prema temama koje im odgovaraju i kojima su skloni, ide se za tim da se šalju kvalitetne fotografije, koje tada imaju šansu biti izabrane za izlaganje na tim izložbama i/ili čak i nagrađene. Fotografije se uglavnom šalju u digitalnoj formi, osim na izložbe koje imaju isključivo print-fotografije kao zadane.

Dobitnica ste brojnih nagrada, koje je teško nabrojiti, možete li nam izdvojiti neke vama najdraže? Za koje ste ih motive na fotografijama dobili?

- Najdraža su mi bila priznanja kada sam u Francuskoj, Omanu i Srbiji proglašena najuspješnijim autorom salona, jer biti izabran na tako velikim izložbama s velikim brojem fotografa iz cijelog svijeta nije mala stvar. Osobito mi je bilo drago što sam bila pozvana u Oman i Francusku da osobno preuzmem nagrade, ali to, nažalost, nisam mogla. Inače mi je vrlo teško izdvojiti neku od nagrada jer sve su mi drage i vrijedne. Najčešći su moji nagrađivani motivi oni našeg grada, uglavnom zime, magle, mosta, željezničkog kolodvora, ulica, snijega, kiše…

Što u Hrvatskoj znači biti nositeljica zvanja EFIAP i Majstor fotografije trećeg reda?

- Kako bi odala priznanje uspješnim fotografima, Međunarodna federacija fotografske umjetnosti (FIAP) ustanovila je počasna zvanja, za fotografske umjetnike poznate po njihovu umjetničkom radu. Prva su dva zvanja Umjetnik FIAP-a (Artist FIAP, AFIAP), koje sam stekla 2012. godine, i zvanje Odličnik FIAP-a (Excellence FIAP, EFIAP), koje sam stekla 2020. Počasno zvanje Odličnik FIAP-a dodjeljuje se fotografskim umjetnicima čiji je znatan broj radova, uz to što imaju izvrsnu tehniku i znatnu produkciju, često bivao prihvaćan na mnogim međunarodnim izložbama s pokroviteljstvom FIAP-a. Kako sam dugo godina bila lijena složiti popis velikog broja nagrada i priznanja za zvanje EFIAP, popunjavati silne formulare, odlučila sam prvo to napraviti u Hrvatskoj te sam 2019. godine sažela sav svoj rad i na temelju nagrada i priznanja u Hrvatskoj i svijetu stekla počasno zvanje Majstor fotografije Hrvatskog fotosaveza trećeg reda – MF HFS 3.

Uključeni ste i u zanimljivi projekt naziva POST. Rezultati su, čujemo, dojmljivi. O čemu se radi?

- Riječ je o potpuno novom konceptu mršavljenja koji su osmislili osječki liječnici, doc. dr. sc. Mario Ćurković i Dražen Gorjanski, obojica specijalisti obiteljske medicine, a provodi se u suradnji s Gimnastičkim društvom Osijek. Koncept se temelji na jedenju u vremensko ograničenom okviru, medicinskoj edukaciji, autogenom treningu, nadzoru i promjeni unutarnjeg monologa te osnovama meditacije. Važna je i stalna potpora polaznicima, koja se u akutnoj fazi programa pruža tjednim sastancima, a poslije mjesečnim. Za sada su rezultati iznenađujuće dobri, završavamo već treći ciklus obuke, a sljedeći je ciklus početkom rujna.

Pronalazite li inspiraciju u knjigama, što čitate kad se opuštate? Nosite li knjige na svoja putovanja?

- Najveći mi je izazov kada dobijem neki zadatak, npr. za ilustraciju određenog teksta ili naslovnice knjige. Jedan od većih poslova po obujmu bio je kada sam bila pozvana ilustrirati tekstove hrvatskih čitanki u izdanju Školske knjige od 5. do 8 razreda. Također sam ilustrirala naslovnicu knjige Oporuka Stjepana Tomaša, a posljednja ali najslađa bila je romana mog supruga Dražena Gorjanskog, Slučaj Laure D. Kao što većina nas radi, nosimo (suprug i ja) knjige na godišnji odmor jer tada najviše volimo čitati, u opuštenoj atmosferi. Obično nam se dogodi da ostanemo bez literature u nekoliko dana pa obilazimo lokalne knjižare i kioske po našim malim primorskim mjestima u potrazi za novim sadržajem. Često je to i lakša literatura iako se uvijek nekako uz nas, gotovo na svakom putovanju, nađe poneki Murakami, koji nas uvijek iznenadi nekim novim djelom.