Završila je Filozofski fakultet u Osijeku i stekla zvanje diplomiranog psihologa profesora. U odgojno-obrazovnom sustavu počela je karijeru te kao stručni suradnik psiholog u školi provela devet godina. Trenutačno radi na mjestu kliničkog psihologa u Poliklinici SUVAG. Udrugu Klikeraj, čija je i danas predsjednica, osnovala je 2014. godine. Do danas je na stručnim edukacijama koje provodi u Udruzi nazočilo više od 1500 odgojno-obrazovnih djelatnika. Upravo o potonjem danas razgovaramo s Josipom Mamužić, kreativkom koja sve stigne, može i hoće.

Udrugu Klikeraj čini tim psihologa i nastavnika koji su okupljeni oko ideje poticanja dječjeg kognitivnog razvoja. Možete li nam približiti vaš rad?

- Od prvih koraka u 2014., naš rad vezao se uz poticanje kreativnosti i izradu didaktičkih sredstava za poticanje razvoja. Danas naš rad uključuje radionice za djecu i mlade, savjetovalište za roditelje, edukacije, rad na različitim projektima te publikacije i znanstveno-istraživački rad. Možemo reći da su naši korisnici djeca, mladi i roditelji koji pokazuju potencijale te im je potreban poticaj, savjet ili, jednostavno, društvo sličnih vršnjaka. S druge strane imamo istu populaciju, ali i onih koji zbog različitih razloga ne mogu doći i ostvariti svoje potencijale te su njihove potrebe drukčije. Rad s potencijalno darovitom djecom vrlo je izazovan, a ono što smo naučili tijekom posljednjih godina jest da je to vrlo heterogena skupina te je fleksibilnost nešto što je potrebno razvijati u pristupima, metodama..., svemu.

Autorica ste didaktičkih sredstava za poticanje kreativnog mišljenja te suautorica priručnika Kako mala djeca postaju velika. Koliko je za kvalitetno obavljanje vašeg posla važan spoj edukacija, igračaka, stručnih seminara i istraživanja?
- Mislim da ne mogu dovoljno naglasiti koliko je važno biti informiran, polje psihologije konstantno evoluira i vjerujem kako znanstveni dijalog u području darovitosti nikada neće prestati, jer će se i područja u kojima se darovitost pokazuje mijenjati. Pri svakom poslu, pa tako i ovom, nužno je imati adekvatne alate, u ovom slučaju igre, jer je to djeci najpoznatije područje. Mislim kako u psihologiji ima mnogo teorijskih saznanja koje još nemaju praktičan oblik. Mnogo se teoretizira i istražuje, ali je prijenos tih znanja koja su neprocjenjiva u praksu vrlo spor. Edukacije su iznimno važan dio napredovanja, i zbog znanja i zbog razmjene iskustava s drugim stručnjacima te stvaranja mreža buduće suradnje.

Posebno su zanimljive vaših ruku djela, igračke i didaktička sredstva koja koristite u radu s djecom. Možete li ih opisati, koja je njihova uloga?
- Igre su nastale kao odgovor na prazan prostor u području kreativnosti i rada s djecom koja mogu i žele više. U igrama i aktivnostima koje ih prate sažeta su znanja iz psihologije kreativnosti i teorija igre. Svaka igra ima koncept otvorenosti s obzirom na teme koje se uvode u igru i stupanj težine. Podučavati vještine kreativnog mišljenja izvan domene znanja nema velikog smisla, posebice za djecu, stoga na edukacijama podučavamo edukatore kako svaku igru primijeniti u njihovom području rada na temi koja ih zanima, ili djeca pokazuju interes za njom. Logika igre ostaje ista, a djeca učeći o onome što ih zanima, vježbaju vještine kreativnog mišljenja, što je zapravo krajnji cilj i ideja u pozadini igara. Tako znanja iz psihologije dolaze do krajnjih korisnika, naše djece i mladih. U tome vidim nekakvu ljepotu i zadovoljstvo.

Autorica i suautorica ste nekoliko vrlo traženih edukacija i programa za rad s darovitom djecom. Možete li ih ukratko predstaviti?
- Edukacije koje kreiramo imaju za cilj osnažiti učitelje i roditelje kroz informiranje i stjecanje određenih vještina. Prva edukacija koju smo osmislili jest Zarolaj klikere i nastala je kao potreba uz igre za poticanje kreativnog mišljenja. Naime, kao i u mnogim drugim područjima, nije dovoljno ljudima staviti u ruke određene alate, nego ih moramo naučiti kako iz njih dobiti maksimum. U edukaciji Identifikacija darovitosti bavimo se prepoznavanjem potencijala naših učenika koji su nerijetko maskirani drugim gorućim potrebama. Iz navedene je edukacije proizišla potreba za novom edukacijom o socioemocionalnom razvoju darovite djece. Edukacija Projektno učenje podučava kako postaviti proces učenja u razredu za one koji su svladali postojeći kurikulum. Sve o čemu nastojimo educirati druge povezano je s onim što radimo i mi sami unutar udruge i na našim primarnim poslovima, tako da kada govorimo o nečem imamo određeni kredibilitet.

Jesu li danas darovita i kreativna djeca uspješno navođena u svom razvoju?
- I jesu i nisu. Mislim da je odgovor na ovo pitanje zapravo jedan od najveći problema u cijeloj tematici bavljenja darovitosti. Ja bih rekla da ovisi o entuzijazmu njihovih roditelja, odgojitelja i učitelja. To baš i nije u redu, jer nemamo svi priliku u istom omjeru i s potrebnim znanjima baviti se darovitošću. U posljednjih nekoliko godina stvari se mijenjaju, ali još uvijek je to daleko od onoga što bi se sve moglo. Recimo to ovako, u kontekstu intelektualnog, darovito dijete u vrtićkoj dobi treba poticanje u raznovrsnosti, treba istraživati, isprobavati, uvježbavati različite vještine i eksperimentirati njima, susretati se s različitim iskustvenim prilikama za učenje. U osnovnoj školi intenzivno se usvajaju znanja o svijetu koji nas okružuje i ta su znanja izvrstan poligon za vježbe mišljenja, kreativnog i kritičkog, svega što se navodi pod krilaticom "vještine 21. stoljeća". Kako djeca bivaju starija, potrebno im je omogućiti i poligon gdje će pokazati ono što znaju te polako povezivati znanja i vještine s realnim svijetom. U srednjim školama i fakultetima potreban je mentorski rad i rad na ekspertnosti te ovladavanje stručnijim znanjima kako bi se to na kraju sve povezalo u priču o pojedincima koji su kompetentni i pridonose razvoju čitave zajednice. Da ne spominjemo i gospodarski razvoj koji bi trebao ležati upravo na ovim pojedincima. Tako poticanje od vrtićke dobi dobiva puni smisao.

Kontinuirano se usavršavate u radu s djecom i mladima. Trenutačno ste na završnom stupnju edukacije za kognitivno-bihevioralnog terapeuta. Svoja znanja prenosite i drugima. Interes, vidimo, postoji, no jesu li uvjeti adekvatni? Gdje vidite prostor za poboljšanja?
- Briga o mentalnom zdravlju nešto je što je u našoj kulturi marginalizirano i zanemareno područje. Ljudi će si radije kupiti novu majicu kako bi se osjećali bolje, a ne tražiti stručnu pomoć. Rekla bih da funkcioniramo po principu "gašenja požara". U mnogim kontaktima s ljudima koji traže savjetovanje i pomoć provuče se rečenica o "sramoti". Mislim da Osijek dobro napreduje u tom području zahvaljujući mnogim kolegama koji su se odvažili i pokrenuli pružanje skrbi o mentalnom zdravlju izvan institucija. Naš zdravstveni sustav još ne prepoznaje mentalno zdravlje kao nešto u što se trenutačno ulaže. Smatram vrlo važnim osigurati ovakvu vrstu pomoći djeci. Nerijetko smo u situaciji da i nakon adekvatne procjene ne postoji prostor za kontinuirani rad.

Što kreativka poput vas čita u slobodno vrijeme? Imate li možda i neku preporuku za naslove koji mogu potaknuti kreativnost?

- Nepopravljivi sam fan fantasy žanra, ali u posljednje sam vrijeme u prilici istraživati stručne publikacije, s jedne strane, a zbog svoje djece razne slikovnice i priče, s druge strane. Zadnja knjiga koju se pročitala, a koja mi je napregnula moždane vijuge, bila je Murakamijeva Kafka na žalu, svakako preporučujem. Ujedno preporučujem i Pastele u štrajku, Gregov dnevnik te Hrkalo i kamilica. Čitanje možda nije kreativna aktivnost, ali ono što naš mozak radi dok čitamo svakako je kreativno. Naučila sam mnogo i čitajući biografije ljudi čija su djela na neki način zadužila čovječanstvo. Nađite nekoga tko vam je zanimljiv i saznajte kako su nastale neke njegove ideje, možda vas inspirira za nešto.