Stanislav Davidović, mnogim građanima i posjetiteljima Osijeka poznat kao vodeničar David, izvrsni je tesar, majstor starih vještina, brodar, mlinar, inovator i pomorac za kojeg se vežu brojne zanimljive priče i doživljaji. Možda će neke od njih podijeliti s nama, možda nam otkrije i poneku tajnu, ali jedno je sigurno, poziv za posjet vodenici sigurno neće izostati, osobito sada u božićno vrijeme, kada je ljepša nego ikad.

Osijek je prije pet godina dobio novu turističku atrakciju, najveću vodenicu u Hrvatskoj, mlin-brod na Dravi u blizini samog središta grada. Je li turistički potencijal u cijelosti iskorišten? Kakvi su daljnji planovi?


- Turistički potencijali još nisu potpuno iskorišteni, tako da uvijek ima mjesta za napredak. Što se tiče daljnjih planova, oni se prije svega naslanjaju na dosadašnju praksu, a to je educiranje djece iz škola i vrtića te sličnih socijalnih skupina, s tim da očekujemo još veći priljev grupa i pojedinaca s obzirom na to da je od ove godine i novo plovilo u neposrednoj blizini vodenice. Riječ je o pristaništu za plovne objekte koje bi u budućnosti u Osijek trebalo dovoziti brojne goste. Osim što ispunjava svoju edukativno-turističku svrhu, vodenica je i kulturna baština, a samim tim i dodana vrijednost gradu na Dravi.

Koja je primarna namjena vodenice? Kakve programe nudite, kolika je posjećenost?


- Od samog početka projekt vodenica bio je prije svega edukativno-turistička priča. Od edukativnih radionica, školskih i vrtićkih posjeta pa sve do kederijada (djeca s roditeljima uče pecati, a nakon toga slijedi i pečeni upecani obrok), književnih večeri, izložbi, koncerata i brojnih drugih sadržaja, vodenica pruža širok spektar mogućnosti. Što se tiče posjećenosti, vodenica prati ritam grada, što znači da tijekom ljetnih mjeseci, odnosno tijekom praznika, blagdana i vikendima vodenicom zna proći i do 1000 ljudi, a za zimskih mjeseci taj broj pada jer na vodenicu dolaze samo istinski zaljubljenici u Dravu i povratnici u Osijek.

Idejni ste začetnik i projektant ove "nove" vodenice. Sredinom 19. stoljeća, u zlatno doba mlinova, na Dravi u Osijeku bilo je više od 60 takvih vodenica. Možemo li ih očekivati još? Kako gledate na ideju vodenica kao prepoznatljivog simbola grada?


- Budući da je dovoljan jedan spomenik zlatnom dobu mlinova, mišljenja sam da više vodenica ovakvog tipa nije potrebno. Gledajući kroz povijest, one su bile okosnicom gospodarstva jer su mljele panonsku žitaricu i kao takva vodenica zaslužuje imati mjesto na Dravi. Građani su to prepoznali, pa često imamo slučajeve da pojedinci dolaze samljeti nešto žita ili kukuruza koje su negdje nabavili. To im vraća uspomene i poneke rituale iz djetinjstva.

Osim vodenice napravili ste i dva katamarana. Recite nam više o tome? Ima li danas dovoljno dobih tesara, kako zanimanje učiniti atraktivnijim današnjim generacijama učenika?


- Katamarani su imali misiju buđenja života na Dravi i u tome su djelomice uspjeli. U pripremi je izlazak i osmometarskog katamarana koji bi zadovoljio potražnju i za takvim oblikom zabave na Dravi. Pogotovo u zimskom razdoblju. Vatru na -10 stupnjeva ništa ne može zamijeniti. I slannninnnnice! Prije bih rekao da nedostaje tesara. I nema ih dovoljno dobrih. Tehnologije se mijenjaju i moramo pratiti trendove, ali nikada ne smijemo otići predaleko od osnovnih i temeljnih priča vezanih uz tesarstvo, jer tehnologija neće popraviti krovište roterdamske crkve. Vrijeme će samo donijeti potrebu za kvalitetnim ručnim radom i zakon ponude i potražnje prirodnim će putem vratiti stare zanate na stare staze. No prije im to trebao netko pokazati ili ih ponovno naučiti. Na atraktivan ili neatraktivan način, svejedno je. Atraktivnost je ovog zanata u tome što je sve češća potreba za raznim rekonstrukcijama, obnovama i zadiranjima u staru gradnju gdje se javlja upravo potreba za starim zanatima ili starim znanjima koja danas koštaju. Škole (praksa) bi trebale iznjedriti kadar koji je iole sposoban pratiti projekte. Domaće i svjetske.

Sudjelovali i na poznatom Red Bull natjecanju u izradi "sprava" za letenje. Dva ste puta odnijeli pobjedu, a onda su vas zamolili da pružite priliku i drugima. Što vam je to natjecanje donijelo?


- Igrajući se kao dijete u prirodi ili u tehničkoj sekciji, a isto tako i na krovovima ili katamaranima kao odrasla osoba, bitno je sačuvati dijete u sebi. Isto smo napravili i prilikom tih natjecanja. U svemu je tome tesarstvo odigralo bitnu ulogu. Samo natjecanje, manje nagrade, donijelo mi je novo iskustvo, ali i potvrdu da timski rad nadmašuje svakog pojedinca, tako da iza projekta vodenica ne stoji Stanislav Davidović, već ekipa okupljena u udruzi Vodenica kojoj pripada David. I vodeničari stari.

Poslije pjesme, radionica i mljevenja žita, čita li se što na vodenici? Možete li nas podsjetiti na neka predstavljanja knjiga na njoj? Što vi osobno čitate?


- Uz mornarske, mlinarske i druge poslove koje vodenica iziskuje osobno stignem prelistati knjige koje nam naši građani poklone, a koje se tiču vodenica, povijesti grada Osijeka, o starim tradicijskim sviralima o kojima mi već tradicionalno imamo i radionice koje vode vrhunski hrvatski stručnjaci Stjepan Večković, Adam Svirčević i Dane Peršić... Moram se pohvaliti da već postoje i priče vezane uz našu vodenicu i moju malenkost naših osječkih autora. To su Zlata Živaković Kerže (Svaštice iz starog Osijeka), Edgar F. Smith (S koje strane ući u Osijek, u priči Mlinski putovi). No to ne znači da se na vodenici ne čita, čita se itekako. Od književnih večeri našeg dragog osječkog, rekao bih pučkog autora, Zorislava Vidakovića koji napravi "darmar". Čovjek ima svoju publiku koja ga vjerno prati, rekao bih grupije kao u vrijeme Beatlesa. Pa sve do pojedinaca koji si u vrijeme ljetnih žega donesu knjigu te uz žubor kola i naše Drave uživaju u čitanju. Osobno, više sam čitao dok sam plovio na prekooceanskim brodovima, bilo je više vremena za čitanje, a iz tog su mi razdoblja ostale u dubokom sjećanju knjige CA.Blues Milana Oklopdžića, Galeb Jonathan Livingston Richarda Bacha, Churchillov vitez Briana Garfielda, a iz novije su povijesti tu knjige o povijesti grada Osijeka, vodenicama i, naravno, Celestinska proročanstva Jamesa Redfielda koju uvijek preporučim pročitati i starima i mladima.

Rijeka Drava ljepotica je koja skriva mnoge zanimljivosti, legende i tajne. Vile, nemani, Svečari? Srećete li u sitnim satima neke od njih?


- Postoji jedna novokomponirana legenda o kojoj ne smijemo puno pričati. Radi se o Zmaju iz Šajzike!!! On izlazi tijekom nevremena i velikih pljuskova i pokaže svoju moć koja se čuje i uhom i njuhom, a bome i okom. Smiriti ga može samo vodeničarska pjesma i pokoja čašica dezinficijensa. Zmaj se tako smiri, kao i vrijeme. A što ostane, ostane. Češća pojava na Dravi je Zumbulić i njegov vjerni pratitelj, osječki punk-pjesnik Brmba koji i danas ispisuju suvremene legende. Samo ih treba doći vidjeti.

Božić nam je pred vratima. Otkud bor na Dravi, tko je idejni začetnik?


- Htjeli smo čaroliju Božića, povezati Božić s Dravom, pa smo joj poklonili božićno drvce. Kako smo mi unutar obitelj, a takvi su nam i prijatelji, skloni akciji, nečemu drukčijem, rekli bi ljudi luđem - to se ostvarilo. Naš je dragi prijatelj Igor Miklavčić imao bor za izvaditi, ja motorku, slijedilo je malo posla i nastala je tradicija. Već iduće godine, zahvaljujući našoj dragoj Sanji Račić, priključila se LC GEA, naše lavice kako ih mi zovemo, i evo ga - već petu godinu imamo božićnu čaroliju. Ove je godine bor zbog svoje raskoši i veličine pokraj vodenice, ali i to ima svoju čar, jer građani ga sa svojom dječicom i unučadi još uvijek ukrašavaju donoseći od kuće neku njima dragu kuglicu, te tako dio sebe utkaju u naš i njihov bor, a to zapravo i jest čarolija Božića, zar ne? Neka nam je svima zdrav, radostan i veseo… Čestit Božić i sretna nova godina!