Bivša novinarka Hrvatske radiotelevizije i Radija Osijek svoj je profesionalnu put do mirovine vidjela u novinarstvu i radu u medijima. Sveprisutna bolest današnjice, karcinom, pokvario joj je planove. No, danas je često u medijima, ali zbog potpuno drugog razloga. Naime, vlasnica je obrta za izradu nakita Allunga, u kojem je, uz egzistencijalna pitanja, pronašla zadovoljstvo i svojevrsni oblik terapije. O radosti života i važnosti trenutka govori nam Sanja Račić, žena koja je mnogima inspiracija.

Bolest vam je nepovratno promijenila tijek života. Kako ste danas? Kako se obitelj nosi s vašom bolešću?

- Iako sam nakon četiri i pol godine ponovno na kemoterapiji, dobro sam, hvala. Kada nakon nekoliko teških dana zvuci prestanu boljeti, mirisi smetati, kad koraci više nisu teški, a hrana ponovno počne imati mljac okus, u svemu uživam još više. Nisam sretna što mi se "dogodila" teška bolest, ali sada znam koliko je dragocjen svaki trenutak. Na kemoterapiji sam od ožujka i sve sam umornija. Postoje dani kada malo toga mogu i zato, kada to mogu, radim samo sretne stvari. Najvažnije mi je isplanirati kada ću u višekilometarsku šetnju. Kako se moji nose s mojom bolešću? Uz mene su i pomažu mi u svemu. Muž ne pita zašto nego kada idemo na "kraj svijeta" po travku za koju sam čula da bi mi mogla pomoći. Bolest mi je nepovratno promijenila život, ali za mnoge životne promjene koje me raduju, da nije bolesti, ne bih imala hrabrosti.

Za mnoge ste inspiracija, dive vam se kao osobi koja unatoč bolesti i terapijama ne skida osmijeh s lica, hrabro korača ulicama našeg grada i uzima najbolje od dana. Kako uspijevate u tome? Imate li kakvu motivacijsku poruku?

- Ha, ha, inspiracija. Ma ne osjećam se tako. Meni su brojni, poznati i nepoznati, pomogli kada sam se razboljela. Na sve moguće i nemoguće načine. Sjećam se koliko mi je značio bilo kakav savjet kad sam svoju dijagnozu smatrala prestrašnom. Sad tu dobrotu i potporu pokušavam svojim iskustvom "vratiti" drugima koji se suočavaju s bolešću, ili povratkom bolesti. Jedna mi je mlada žena rekla: "Lako vama, vama ni kosa nije otpala". Skinula sam periku i priznala da bez "pomagala" izgledam kao Gollum iz Gospodara prstenova: bez kose, bez obrva, bez trepavica, jedno vrijeme i bez noktiju, i da, razumijem kako joj se sada čini važnim imati kosu, ali da je najvažnije imati vjeru u izlječenje ili zalječenje. I ne odustati od sebe, bez obzira na dijagnozu.

Prije točno osam godina imao sam čast gostovati u vašoj emisiji "Špica", kada ste me pitali o važnosti knjige i čitanja. Danas isto pitanje postavljam ja vama. Ima li knjiga za vas terapijsku svrhu? Što čitate i koje biste naslove preporučili našim čitateljima?

- Uz knjige učim, putujem, liječim se. Toliko je sjajnih autora i njihovih nevjerojatnih radova da one knjige koje me ne oduševe na prvih nekoliko desetaka stranica, ako mi zasmeta stil, jezik, ili prijevod, vratim u GISKO nepročitane. Najdraža mi je knjiga o "mojoj" bolesti Kintsugi tijela Senke Marić. Njezina borba s karcinomom borba je za dostojanstvo, intimnih, neuljepšanih opisa onoga što se događa s tijelom i umom za vrijeme iscrpljujućeg liječenja. Čitajući je pitala sam se kako netko može jednako osjećati, imati jednake dopuštene i zabranjene misli, čak dnevno prehodati jednak broj kilometra poput mene. Moja je preporuka i Rak na duši liječnice Nele Sršen. Uz farmakološke i kirurške, ona govori o alternativnim načinima liječenja, tijelo naziva memorijom prošlosti, ističe važnost pozitivnih misli i partnerstva liječnika i bolesnika u izboru terapije. Volim osječke autore i autore koje pišu o Osijeku i zato su mi posebno dragi intimistički zapisi Nebo nad Osijekom, priređivačice Helene Sablić Tomić. Između korica Osijek je viđen očima Dragutina Tadijanovića, Nedjeljka Fabrija, Josipa Cvenića, Branka Čegeca, Ante Gardaša, Jasne Horvat, Julijane Matanović, Jagne Pogačnik, Gorana i Vladimira Rema, Delimira Rešickog, Ivane Šojat, Davora Špišića, Stjepana Tomaša… Najdraži mi je autor nagrađivani japanski pisac Haruki Murakami. Volim njegove rečenice, atmosferu, težinu koju daje naizgled nevažnim događajima, njegove nesavršene likove i glazbu koju slušaju, filozofske i umjetničke teme, lakoću kojom stvara zaplete i postavlja teška pitanja, a na njih najčešće ne daje odgovore. "Svatko od nas gubi nešto što mu je dragocjeno. Izgubljene prilike, izgubljene mogućnosti, osjećaje koje nikada ne možemo dobiti natrag. To je dio onoga što znači biti živ", piše Murakami u Kafki na žalu.

Odluka o napuštanju Radija Osijek nije bila laka, vjerujemo, nije donesena naprečac. Kakav je život bez medija? Kakav je bio život "u mediju"?

- Nalaz je napredovanje bolesti, metastaze (na kostima, a kasnije i na jetri), potvrdio prije tri godine oko Božića, a do kraja te godine već sam predala "papir namjere" sporazumnog raskida gotovo trideset godina duge veze s HRT-om. Tada mi je bilo važno imati vremena i mira za liječenje, o drugome poslu nisam razmišljala, a nisam niti mogla zamisliti da će mi išta biti zanimljivo poput novinarstva. Na Radio Osijek došla sam još kao srednjoškolka, na praksu, na Radiju sam doživjela rat, mirnu reintegraciju, poplave, ptičju gripu, talačke i migrantsku krizu, dolazak u Osijek pape Ivana Pavla II., propadanje tvornica, otvaranje tvrtki koje se bave poslovima koji su donedavno postojali samo u filmovima znanstvene fantastike, ulazak u Europsku uniju, kazališne i filmske premijere… Zahvaljujući novinarstvu vidjela sam brojna mjesta koja ne bih posjetila i upoznala sjajne ljude među kojima su i moji današnji bliski prijatelji. Tek sada kada nisam u novinarstvu svjesna sam koliko je novinarski posao zahtjevan i raznolik, ne dopušta stajanje u mjestu, traži stalno usvajanje novih tehnologija i upućenost u različite teme, promišljenost u komunikaciji i tjelesnu izdržljivost, jer "tereni" na hladnoći ili vrućini često predugo traju. Kako terene i dežurstva više ne bih mogla raditi, a bez njih u novinarstvu za mene nema ljepote, za bivšim poslom ne žalim. "Prehodavajući" Osijek uzduž i poprijeko često prođem Šamačkom, sretna zbog radnog i životnog iskustva, ali bez želje da ponovno uđem u zgradu i uzmem mikrofon u ruke.

Sada ste sami svoj šef, imate vlastiti obrt za izradu nakita. Kako je do toga došlo?

- Nakon operacije nastojala sam vratiti potpuni osjet i finu motoriku ruke, pa sam počela izrađivati nakit. Nisam dugo sama nosila svoj nakit, ubrzo su ga počele nositi moje prijateljice, zatim njihove prijateljice, i tako je krenulo. Sada ljepši posao ne mogu zamisliti. Kada nema pandemije i kemoterapije, na sajmovima sam u Hrvatskoj zbog prodaje nakita, a zbog kupnje repromaterijala jednom godišnje u Italiji, Egiptu i Turskoj. Jednako uživam dok izrađujem nakit, fotografiram ogrlice kako bih ih "ponudila" na Facebooku i instagramu i razgovaram s kupcima.

Vrijeme je darivanja, mnogi će od nas u potragu za savršenim darom. Nakit za mnoge to uistinu i jest. Što proizvodite, kakve materijale koristite i gdje se vaši proizvodi mogu pogledati i kupiti?

- Još u veljači sam napravila dobru zalihu gotovog nakita planirajući sajmove i odlazak na more u sezoni. Oblikovala sam ogrlice, narukvice i naušnice od metala, ahata, žada, dorađenog tirkiza i koralja, riječnih bisera, vulkanskog kamena i staklenih perlica. Zbog pandemije i kemoterapije planovi se nisu ostvarili, pa sada, kada mi zbog terapije nedostaje snage i preciznosti u rukama, prodajem ranije napravljeno. Moj je prvi "javni nastup" s nakitom bio u Portanovi i od prodaje vikendima u prosincu u tome trgovačkom centru ne odustajem. Samo što više ne prodajem sama. Pomaže mi kći, a većinu vremena za štandom provede Marija koja je do sada Allungu kupovala. Gledam ugovor sa Studentskim centrom i ne vjerujem da sam poslodavac.