Volonteri i nekoliko zaposlenih članova udruge Pobjede uspjelo je od blatne nepregledne kaljuže nemetinskog Azila stvoriti najuspješniji dom za nezbrinute pse u Hrvatskoj. Od 2007. do danas uredili su prostrane boksove, staze, psi imaju kućice od termopanela, nadstrešnice za hlad i zaštitu od kiše. Azil smije primiti maksimalno 180 pasa, svi su sterilizirani, cijepljeni, čipirani i liječeni. Stvarne su potrebe mnogo veće i zato su u Udruzi i više nego zahvalni za svako sretno udomljavanje svojih štićenika.

O svemu se već godinama brine Ivana Crnoja, prva je među jednakima, energija koja okuplja i predvodi, ona koja spašava i udomljava. Tko je u cijeloj toj priči spašen, jesu li to psi ili ljudi koji su ih udomili, saznat ćemo u današnjem razgovoru s heroinom brojnih spašenih četveronožnih i dvonožnih duša.

Sjećamo se Azila kako je nekada izgledao, a pamtimo i čopore pasa koji su neometano šetali gradom. Danas je priča potpuno drukčija. Kakve je sve promjene Azil doživio i koje ste probleme na tom putu rješavali?

- Azil onda, 2007. i Azil danas, trinaest godina poslije, dva su različita svijeta. Tada je bio mjesto koje je trebalo spašavati, danas je najljepši u Hrvatskoj i danas Azil spašava, što mu i jest cilj. Mislim da je najveća promjena to što smo doista uspjeli promijeniti stav svojih sugrađanki i sugrađana prema psima, a usudim se reći i prema životinjama općenito. Danas je Azil dio svoga grada, u njemu se ljudi zaljubljuju u pse, jedni u druge, mijenjaju svijet(ove). Sve što je Azil danas, a davnih je dana prerastao svoje ograde, rezultat je rada mnogih ljudi sve ove godine. Svih onih koji su prepoznavali emociju koja nam je bila zvijezda vodilja, a to je bolji svijet, pa makar on bio i ovaj naš malecni, mikro. Problema je bilo, naravno, i svi oni ne bi stali u ovaj tekst, ali da smo ikada i pomislili na odustajanje, ne bismo se nazvali udruga Pobjede. Koliko god bilo teško i kakvi god izazovi bili ili će biti pred nama, znamo za koga sve to radimo, i koliko god dan bio težak, srce ti je na mjestu kad te pogledaju oči za čiji život si se borila. To je ono za što se isplati svaki žulj, recka na srcu il‘ potrošene godine.

Pomažu vam brojni građani, donacijama ili vlastitim radom, na radnim akcijama sudjeluju majstori, ličioci, zidari, bravari, stolari i mnogi drugi. Jesu li naši sugrađani voljni pomoći?

- Zanimljivo je to da te jeseni 2007. sasvim slučajno nisam otišla u Azil na nagovor prijatelja, sada bih živjela u nekom drugom gradu, takav mi je tada bio plan. Međutim, kerovci su mi okrenuli sve planove naopačke. Tek tada, otkrivši Azil i pokrećući ovu priču (što mnogi smatraju apsurdom jer zapravo Azil postoji zbog ljudi, a ne pasa), ja sam se zaljubila u ovaj grad. Tek tada postao je potpuno mojim gradom. Spremnost Osječanki i Osječana da pomognu, kao i njihova ljubav prema Azilu, živi u svakoj kućici Azila, svakom cvijetu, svakoj boji, svakom udomljenju.

Znate li broj udomljenih pasa tijekom godina? Kakve su njihove životne priče nakon Azila?

- Proteklih godina sreću u Azilu pronađe oko 400 pasa godišnje, kroz sve ove godine bilo ih je oko 5000, to je pet tisuća života, jedan mali grad spašenih. To nam je najveća motivacija u našim životima i namjerno neću napisati radu, jer mi ovo živimo. Najljepša stvar na svijetu jest kada negdje u gradu, sasvim iznenada, sretneš psa kojega si ti dovozila iz kanala ranjenog, vidala mu rane, učila prvim nježnostima, pripremala za nešto bolje, i onda te iznenadi s leđa, kužiš - prepozna te! A on ili ona - sretni, voljeni, drukčiji. Prelijepo drukčiji. Onako drukčiji kako si se nadala. E, to je nešto najljepše na svijetu! Udomitelji nam često šalju slike, srećemo se, dolazimo im u provjere udomljenja, i to su nam najdraži ljudi na svijetu, da se ne lažemo. Naš je cilj da kerovcima nakon udomljenja bude bolje nego u Azilu, a u Azilu se standard života kerovcima svakoga dana diže, uostalom netko tko želi psa trebao bi imati osnovni preduvjet za udomljenje, a to je - ljubav. Kad imaš ljubav, sve ostalo je lakše.

Kako pronalazite sredstva za liječenje i brigu o 180 pasa? Tu su još i sredstva za hranu, čišćenje, plaće zaposlenika.. Kakva vam je pomoć najpotrebnija?

- Da, samo režijski troškovi (struja, voda, gorivo) plus veterinarski (koji su nam ujedno i najvažniji) iznose do 70 tisuća kuna mjesečno. Ljudi često misle da smo oslobođeni nekakvih plaćanja, npr. režije, ili da čipiranje i cijepljenje plaćamo jeftinije, nažalost, istina je potpuno drukčija, surovija. Država nas ne financira niti nas rasterećuje eventualnim pogodnostima, Grad Osijek pomaže dosta, s oko trećinom godišnjih potreba, a sve ostalo, na što sam iznimno ponosna, donacije su naših sugrađanki i sugrađana. Jer kada znam, odnosno vidim da netko ima trajni nalog na svojoj mirovini od 2500 kn pa svaki mjesec uplati Azilu 20 kuna, to mi je tako veliko da vam ne mogu opisati. Većina naših donatora/ica odvaja koliko može (bilo financijski, bilo uslugom), al‘ kad nas se skupi puno, onda Azil i kerovci u njemu prežive. I tako iz mjeseca u mjesec, kao i svi u ovoj državi. Ono što nam zimi nedostaje jest slama i ovim putem apeliram na one koji je imaju da je malko poklone i kerovcima u Azilu za topliju zimu. Hrana nam uvijek treba zato što kerovci jedu ostatke iz bolničke menze, ali toga nema dovoljno pa im to miješamo s dehidriranom hranom za pse, i naravno najviše trošimo na medicinsku hranu odnosno na općenitu brigu o bolesnima kojih trenutno, nažalost, imamo jako puno. Više informacija o svemu mogu dati na FB Azil Osijek-volonteri ili na pobjede@gmail.com.

Tamna strana Mjeseca naziv je kalendara za 2020. Udruga Pobjede ovim kalendarima, osim što nas podsjeti kako godina brzo proleti, šalje i određene poruke. Recite nam više o tome i je li već spreman kalendar za sljedeću godinu?

- Kalendar je moj najdraži projekt kroz godinu. U njemu uvijek iznova žive priče koje su nas posebno taknule, tako male, a onome tko ih živi tako velike svakodnevice, male i velike ljubavi, nade, snovi i htijenja. Uskoro će se okrenuti i posljednja stranica Tamne strane mjeseca i s njom će 2020. ispratiti Ela, koja je baš u godini svog kalendara dočekala dom koji je u Azilu čekala punih sedam godina. Meni će to biti lijep epilog ne baš lijepe godine u kojoj prvi put nećemo moći imati našu tradicionalnu promociju kalendara u kinu, gdje bismo se tiskali i svi skupa smijali i plakali što se znamo i volimo i što smo skupa golema moć koja mijenja stvarnost(i). Al‘ zato smo obećali, i na tome radimo punom parom, napraviti najljepši do sada kalendar na svijetu. U njemu će ove godine dušu, srce i svoje osmijehe otvoriti 12 posebnih pasa, a da saznate tko su oni, zašto i po čemu su posebni pričekat ćete još malo, ali samo malo. Bude li sve po planu, početkom prosinca ugledat će svjetlo dana. Kao i uvijek, moći će ga se naći u Azilu, narudžbama na naš FB/mail i na štandovima u Kapucinskoj i Donjem gradu. Naravno, bila bi nam čast kada bi nam se javile osječke tvrtke koje umjesto da tiskaju svoj reklamni kalendar ili božićni poklon partnerima poklone kalendar naših kerovaca, na taj bi način ova priča bila još osječkija i društveno zaokruženija, uostalom bila bi i božićnija.

Brigu o životinjama vodite i kroz razne aktivnosti, edukacije i promocije knjiga. Recite nam više o promocijama?

- Azil živi kroz sve pore društva, činjenica jest da borbu nikada ne vodiš na jednoj fronti. Rad s djecom, mladima, s marginaliziranima, sa životinjama, sve je to investicija u budućnost i odgaja društvo. Mislim kako je knjiga i dalje najbolji prostor za najintimnije razgovore sa sobom, zato i živi. S te pozicije uvijek rado promoviramo knjige koje imaju u zadatak senzibilizirati ljude o pitanju veganstva, odnosno prava životinja, ljudi, planeta. Tko zna, možda jednoga dana izdamo i svoju.