Voditeljica Razvojno-matične službe GISKO-a svoju je profesionalnu knjižničarsku karijeru započela 1989. godine kao knjižničar sa srednjom stručnom spremom, 1990. završila je studij geografije, a zvanje diplomirane knjižničarke stekla je 1993. Od tada do danas za struku je napravila puno, a mnoge kolegice i kolege doživljavaju je kao inspirativnu, stručnu i predanu osobu, prepoznatu po ljudskim kvalitetama i spremnosti da pomogne. S Ljiljanom Krpeljević na kraju ovogodišnjeg Mjeseca hrvatske knjige razgovaramo o stanju u knjižničarstvu, novim izazovima što su pred Knjižnicom te statističkim pokazateljima koji kazuju da stanovnici Hrvatske sve manje čitaju.

Zgrada GISKO-a odavno nije adekvatna za obavljanje knjižnične djelatnosti. Kada je u planu završetak Sveučilišne knjižnice i kakvi su planovi za Gradsku?

- U Knjižnici sam već dugo i problem prostora postoji od samog početka, s tim što se s godinama višestruko povećao. Prostor prekrasne secesijske vile u kojemu se Knjižnica nalazi, iako reprezentativan, neprimjeren je za rad knjižnice koja je po svojim funkcijama i zbirkama najveća knjižnica istočno od Zagreba. Rad u nenamjenskom i nefunkcionalnom prostoru prisiljava nas na pronalaženje privremenih rješenja, koja su kratkoga daha i koja koče razvoj Knjižnice. Iz toga proizlazi mnogo problema, poput česte nemogućnosti organizacije zbirki u skladu s pravilima struke, velik dio građe kontinuirano se izlučuje i premješta u različite spremišne prostore i tako postaje nedostupan korisnicima, a puno se energije stručnog osoblja troši na sređivanje, tj. traženje, građe. Priče o razdvajanju Knjižnice na dvije zasebne ustanove prate me sve te godine, a pretraživanjem arhive Knjižnice saznala sam da ideje o razdvajanju postoje još od kraja 70-ih. S vremenom sam prestala vjerovati da ću dočekati novu knjižnicu za mog radnog vijeka.

Unatoč navedenom, uspijeva li se GISKO nositi s problemima i izazovima?! Najnoviji su oni vezani uz COVID-19. Ima li Knjižnica rješenje za novonastalu situaciju?

- Ni tijekom Domovinskog rata Knjižnica nije zatvarala svoja vrata. Tada je Osječanima, ali i brojnim izbjeglicama i prognanicima nastojala pružiti utjehu i nadu u proživljavanju ratne svakodnevice ne samo knjigom nego i nizom posebno osmišljenih programa, posebice onih za djecu. Stoga nam je zatvaranje zbog korone posebno teško palo. No i u toj situaciji knjižničari nisu prestali s radom, nego su osmislili i u virtualnom prostoru korisnicima ponudili brojne usluge, programe i aktivnosti. Osim već otprije udaljeno dostupnih usluga, digitaliziranih zbirki, virtualne čitaonice novina, izložbi i dr., korisnicima su ponuđeni i neki novi mrežni sadržaji (pričaonice, radionice, predavanja, kvizovi), a postojeći su se načini komuniciranja e-mailom i preko društvenih mreža intenzivirali. Nova rješenja i dalje tražimo, ali smatramo ih privremenima, jer ništa ne može zamijeniti dolazak u prostor knjižnice i neposredan kontakt.

Jesu li lokalne i nacionalne vlasti svjesne važnosti knjižnica za razvoj društva?

- Ugledni hrvatski ekonomski analitičar, dr. sc. Damir Novotny u svojoj knjizi Kreativna ekonomija govori o porastu broja posjetitelja knjižnica u Europi početkom drugog desetljeća 21. stoljeća, nakon izgradnje novih knjižničnih zgrada, što je ohrabrilo lokalne političare u donošenju odluka o ulaganju u knjižnice. Međutim, europski i svjetski trendovi, nažalost, nisu zaživjeli u Hrvatskoj, a posebice ne u Osječko-baranjskoj županiji. Razvojem novih medija i informatizacijom stvorena su nerealna očekivanja financijera/osnivača da prostor knjižnicama više nije potreban jer će ionako sve biti digitalno i mrežno dostupno. Knjižničari ih svojim zahtjevima za dodatnim prostorom živciraju, smatraju da traže nešto ekskluzivno, ne shvaćajući da nedostatak prostora ograničava temeljni rad knjižnica, ne prepoznaju ideju da suvremene knjižnice mogu i moraju biti mjesni dnevni boravci u koje korisnici rado dolaze, u njim se zadržavaju, razvijaju i rastu. Jednodimenzionalno shvaćanje prostora dovelo je do toga da u 21. stoljeću ni jedna narodna knjižnica u županiji nije uspjela trajno riješiti svoje prostorne probleme. Čak i kada se krene u projekt nove knjižnice, najčešće se radi o prenamjeni postojećih, a ne o gradnji novih, namjenskih, koje bi, kako je to u brojnim europskim gradovima, postale turističke atrakcije i simboli grada.

Mediji nas često bombardiraju naslovima da Hrvati sve manje čitaju. Kakvi su po tome Osječani, čitamo li dovoljno?

- Dvadeset prvo stoljeće je stoljeće slike i svi su novi mediji nelojalna konkurencija knjizi i pisanoj riječi. Svaki je čitatelj za kojeg se izborimo, roditelji, učitelji i mi knjižničari, izniman uspjeh. Čitanje je sasvim osobno, intimno iskustvo i ne može se nametnuti, ali vlastitim primjerom može se potaknuti zanimanje za čitanje. Ako niste okruženi knjigama, niti ste u prilici vidjeti u svojoj okolini neku dragu, vama važnu osobu, mogući uzor, kako čita, teško da ćete posegnuti za knjigom. Odgajanje čitatelja počinje u najranijoj dobi i zato je posebno važno usaditi ljubav prema knjizi i čitanju djeci. Raduje me što se nisu ispunila predviđanja od prije 20-ak godina da će knjiga potpuno izumrijeti, da će je novi mediji i tehnologije pregaziti. Svjedoci smo da je knjižna produkcija veća no prije, mnogo je kvalitetnih izdanja, što opet dovodi do problema smještaja, odnosno nedostatka prostora. Problem je i što su knjige prilično skupe, ali upravo zato postoje knjižnice.

Prošle ste godine dobili Povelju "Marija Malbaša". O kakvoj se Povelji radi, što ona znači u knjižničarskoj struci, a što vama osobno?

- Povelja "Marija Malbaša" je nagrada, najviše priznanje što ga dodjeljuje Društvo knjižničara Slavonije, Baranje i Srijema, za cjelokupni rad i doprinos razvoju knjižničarstva svojim istaknutim članovima. Ja sam bila iznimno polaskana kada su me moji kolege nominirali, a zatim mi i dodijelili tu nagradu, i to za ono za što sama smatram da je bio moj posao, koji sam obavljala što sam najbolje znala, uvijek pomalo nezadovoljna što nisam uspjela više i bolje, ali i zabrinuta hoću li još stići napraviti ono što sam sama zamislila da bih trebala. Posebno sam ponosna na to što sam se kao dobitnica Povelje našla u društvu prethodnoh dobitnica Vere Erl, Nade Bojanić, Ljubice Radman, Silve Pavlinić, svojih kolegica knjižničarki koje su mi bile uzor, od kojih sam učila i još uvijek učim.

Puno čitate pa legenda kaže kako točno znate u kojoj se knjizi nalazi tražena informacija!? To vas nećemo provjeravati, ali ćemo vas pitati: Što čitate?

- Volim knjige od kada znam za sebe i prije no što sam naučila čitati. Za mene knjiga nije samo tekst, informacija, za mene je ona predmet, gotovo kultni, ima svoj miris, boju, oblik, sadržava tajnu koju želim otkriti. Volim prekapati po knjigama, ma gdje bile, na starim tavanima, u tuđim stanovima, knjižarama, knjižnicama. Uvijek pročitam predgovor, pogovor, bilješke, pa i zahvale. Istražujem o piscima i knjigama koje čitam. Teško pamtim autore i naslove, ali pamtim kako knjige izgledaju, gdje se nalaze, o čemu govore, a posebice kako sam se osjećala dok sam ih čitala, kakav ugođaj su mi stvorile. Slabost su mi geografske karte i atlasi, planovi gradova i turistički vodiči, rječnici stranih jezika. Posljednjih me godina oduševljava luzofonska književnost, a posebice angolski književnik Agualusa te portugalski Peixoto, čiji putopis po Sjevernoj Koreji upravo čitam. Drag mi je i francuski autor Claudel i talijanski Cognetti. Ove sam godine, nakon stripova koje sam čitala u djetinjstvu, uronila u čarobni svijet suvremenih stripova, koji su spoj iznimno kvalitetne priče i umjetničkog crteža. Uz knjige se vežem pa me, kao i većinu hrvatskih knjižnica, muče problemi s prostorom.