Datum objave: 7. studenog, 2020.
Iako je pravnik, cijeli je život posvetio glumi. U Dječjem kazalištu Branka
Mihaljevića u Osijeku radi od 1993. godine. U ožujku 2014. postaje ravnateljem
Kazališta, ali se ne odriče svojih uloga, pa i danas aktivno glumi. U svojoj je
karijeri ostvario više od 130 uloga u stotinjak predstava, a osim u matičnom
kazalištu, nastupao je i u HNK-u u Osijeku u dramama, mjuziklima i operetama.
Pisao je kolumnu u Glasu Slavonije, uređivao i vodio popularnu radijsku emisiju
Jutromlat, mnogima je poznat i kao Djed Božićnjak. O važnosti "konzumiranja"
kulture i kulturnih sadržaja od najranije dobi razgovaramo sa svestranim Ivicom
Lučićem.
Kulturna ponuda
Pandemija COVID-19 nanijela je velike
štete kazalištima i kulturi općenito. Unatoč otegotnoj situaciji, u vašem smo
Kazalištu svjedočili realizaciji nekoliko premijera i reprizama. Je li ova
situacija kazalištarcima dodatna motivacija? Što donosi budućnost?- Bojim se da
nije kraj nanesenoj šteti. Imamo veliki zadatak voditi brigu da se ne zapustimo
jer se kroz neaktivnost, gotovo isto kao i kod sportaša, gubi kondicija,
kreativnost zakržljava (ako je to dobar izraz) i teško je vratiti se u sedlo. To
i jest jedan od razloga naših aktivnosti. Drugi razlog jest kulturna ponuda. Ne
smijemo dopustiti da oni koji žele i kojima je stalo do toga, ostanu bez
mogućnosti zadovoljavanja potrebe za kulturnim događajima. Motivacije ne
nedostaje, naprotiv, svi se trudimo pronaći način da se rad ne prekine, da imamo
redovito premijerne naslove (iako ne one koje smo planirali, ali...), a imamo i
reprize za koliki-toliki broj gledatelja. Razred po razred, odjeljenje po
odjeljenje, sjedalo po sjedalo (uz propisani razmak, naravno)... Svaka služba u
Kazalištu u svom dijelu poslova traži koju formu predstave napraviti, kako ju
plasirati, kako organizirati dolazak publike... Naravno, najveći je problem
financiranje programa jer se u našoj kući nove predstave financiraju isključivo
od vlastitih prihoda, kojih sada nemamo. Budućnost je neizvjesna kao nikada
prije. Planovi postoje jer se bez njih ne može, ali se mijenjaju doslovce na
dnevnoj bazi. Svi bismo se htjeli vratiti sigurnosti planiranih programa, ali
bojim se da je to još daleko. Sljedeće je godine naše kazalište domaćin SLUK-a,
festivala hrvatskog lutkarstva, no vrlo je neizvjesno kako će se odvijati taj
događaj.Kako reagira publika? Je li na dodatnom oprezu? Koliko je danas teže
"dobiti" publiku u teatar? Vidjeli smo zanimljiv iskorak kada je Dječje
kazalište išlo publici u osječka naselja.- Publika reagira odlično. Jedino što
je malo tiša, jer nekad smo u kazališnoj dvorani u kojoj je 240 sjedala imali
gotovo uvijek dvjestotinjak gledatelja, a sad smatramo da smo "puni" kad ih je
pedesetak. Svi smo oprezni u najvećoj mjeri jer ne bismo željeli da se dogodi
nešto što bi nas opet odvojilo od naše publike. Već nam dugo nedostaje naša
publika. Prati se temperatura na ulazu, maske se nose, nabavili smo, uz pomoć
našeg osnivača, čak i rasvjetu za dezinfekciju prostora. Publika dolazi koliko
je to moguće. Naša uobičajena publika uvijek traži ulaznicu više. Ne mogu
razlučiti je li mi više drago ili žao što moramo redovito odbiti dio gledatelja
zbog nedostatka prostora. Zbog toga igramo dvije ili čak tri predstave vikendima
(petak, subota i nedjelja). Odnedavno smo počeli organizirano dovoditi školsku
djecu na predstave. Po dva razreda, od tridesetak do pedesetak djece. Još da nam
je "dobiti" publiku od 10 do 14 godina jer imamo i za nju nešto. A što se tiče
predstava u naseljima, da, išli smo. Igranje vani bila je prva pomoć. I za nas i
za gledatelje. Ima to svojih lijepih strana, radili smo to i prije (projekt NA
POLA PUTA u suradnji s GISKO-om), ali to ne može nadomjestiti dolazak u teatar.
Možda bi jedno od rješenja bilo praviti samo ambijentalne predstave dok se
situacija s koronom ne smiri. Šalim se, naravno, ali kako kaže stara poslovica,
u svakoj šali ima malo šale (točno tako kako sam rekao!).Život ste posvetili
glumi, ogroman dio izvedbama u predstavama za djecu. Posjećuju li danas naši
sugrađani u dovoljnoj mjeri Kazalište ili je prije bilo bolje? Kako educirati
društvo o važnosti "konzumiranja" kulturnih sadržaja od najranije dobi?- Ako
izuzmemo krizu zbog pandemije, rekao bih da radimo na gotovo vršnom opterećenju
što se tiče broja izvedbi i broja gledatelja (o čemu se redovito vodi
evidencija), pa mogu reći da sam zadovoljan. Naime, godišnja izvješća pokazuju
kako je na godišnjoj razini broj odigranih predstava redovito oko 280, a broj
gledatelja od 55.000 do 60.000. Sadašnji je broj zaposlenih u Dječjem kazalištu
optimalan za ove brojke kako ne bi bilo poremećaja u poslovanju vezano uz radna
prava. Ono što bih volio, to sam već spomenuo, jest da nam organizirano počnu
dolaziti viši razredi osnovnih škola. Mi smo počeli raditi predstave primjerene
i toj dobi, ali treba vremena da se to prepozna. Još nemamo mogućnosti otvoriti
novu scenu za gledatelje te dobi, ali tome se nadamo u, ne tako dalekoj,
budućnosti jer tu postoji "predstavoprazni" prostor koji je potrebno popuniti
kako se ne bi izgubio kontinuitet posjeta kazalištu. Stalnim razgovorima,
tribinama, čestim pojavljivanjem u medijskom prostoru, informiranjem i ostalim
dostupnim sredstvima treba osvješćivati javnost da je kultura nešto bez čega se
ne može i da se zanimanje za kulturu razvija od najranije dobi. Za taj razvoj
kazalište je najbolja sredina jer se tu na jednom mjestu spajaju književna,
likovna, dramska, lutkarska i glazbena umjetnost. Velika je odgovornost na nama,
kulturnim institucijama da pri odabiru kulturnih sadržaja ne zastranimo, da ne
podilazimo, da sadržaji budu primjereni i da letvicu kvalitete postavimo na
potrebnu razinu.
Gunđaju neobjektivni
U čemu vidite osječku kulturnu
raznolikost? Postoji li suradnja među kulturnim ustanovama grada Osijeka i je li
ona na zadovoljavajućim razinama?- Osijek ima vrlo raznoliku kulturnu ponudu
primjerenu gradu kakav je naš. Naravno, mislim u okolnostima bez epidemioloških
mjera. Velik je broj umjetnika raznih profila koji tome pridonose, ali
"konzumenti" bi trebali biti aktivniji. Naravno da uvijek može bolje (i ide
prema boljem, što je evidentno), ali mislim da oni koji gunđaju nisu objektivni.
Ili nisu dovoljno informirani. Suradnja među kulturnim ustanovama postoji, ali
mislim da je svedena na sporadične slučajeve i da bi trebalo "poraditi" na
kontinuitetu.Ako je suditi prema nagradama kojih u Dječjem kazalištu posljednjih
godina ne nedostaje, kao ravnatelj možete biti zadovoljni? Što je s glumcem u
vama, jesu li glumci ikada do kraja istinski zadovoljni svojim izvedbama?-
Premda mislim da nagrade nisu nužno i pokazatelj kvalitete, ipak je lijepo kad
netko prepozna da se nešto dobro radi. Tako, da, zadovoljan sam. I kao glumac
sam zadovoljan. Volim svaku svoju ulogu, neke su lošije, neke su dobre, premda
uvijek može bolje. Glume se nisam odrekao i mislim da i neću. Uvijek imam toliko
vremena da uskočim u neku ulogu.Koliko vas karijera usmjerava na literaturu koju
čitate? Kakva vas literatura ispunjava kada je riječ o privatnom vremenu, možete
li izdvojiti nekoliko naslova koji su na vas ostavili poseban dojam?- Nemam
određeni žanr koji bi mi bio draži od drugoga. S guštom sam nekad davno pročitao
Odsustvo do buđenja Leona Urisa, gdje pisac dokumentaristički opisuje Drugi
svjetski rat. Roman Alkemičar Paola Coelha osvijestio mi je neke stvari o samom
sebi koje nisam prepoznao prije. Fantastični roman Noćobdija Charlesa Macleana
dao mi je na razmišljanje ideju da ništa nije kako se čini. Zanimljivo mi je o
knjizi Posljednja rastava Clevea Staplesa Lewisa razmišljati je li odlazak u raj
ili u pakao naš vlastiti odabir. I na kraju veliki Ephraim Kishon s lepezom
naslova u kojima satiričnim odnosom i humorom prema samome sebi daje legitimitet
da takav bude i prema drugima.