Julijana Mladenovska Tešija, Makedonka koja živi u Osijeku od 2005. godine, profesorica je filozofije na Visokom evanđeoskom teološkom učilištu i doktorandica na Sveučilištu Utrecht. Kako i sama kaže, istinska je zaljubljenica u knjige i čitanje, pa ne čudi što je 2018. proglašena Najčitateljicom Gradske i sveučilišne knjižnice Osijek, kada je pročitala čak 271 knjigu. O životu u Osijeku, sličnostima i razlikama između njezinih dviju domovina, nadolazećoj zbirci pjesama, stipendiji i feminizmu, razgovaramo s našom svestranom sugrađankom.

Uspjeli ste pročitati zavidan broj naslova u samo jednoj godini. Koliko je teško uskladiti ljubav prema knjizi i čitanju sa svakodnevnim životnim obvezama?

- Mi živimo s knjigama, one su posvuda u stanu. Naš namještaj nije po mjeri prostora, nego po mjeri knjiga koje prikupljamo. Mi o knjigama brinemo neobično, one su podcrtane, papirići su unutra i po njima, s komentarima. Ne šaramo po posuđenim knjigama, zato ih često kupujemo. I teško se snalazimo gdje nam je što, jer bilo kakav red koji napravimo, vrlo brzo preraste u nered kada ih krenemo čitati. Jednom prilikom, kada je suprug pričao sinu o tome da sam iz Makedonije došla u Osijek s 14 paketa krcatih knjigama, sin me je pitao jesam li sve to uistinu i pročitala. Jesam, većinu jesam, a je li broj pročitanih knjiga oko 3000 naslova, ili više, ne znam. Napravila bih kutke za čitanje na svakom koraku, brendirala bih Osijek kao grad čitatelja, da svaki park, plaža, kafić... ima knjige, da budu dostupne za pametne telefone i pametne glave.

Koji žanrovi i područja vas inspiriraju, što dobar naslov, prema vašem mišljenju, mora sadržavati. Molimo vas i nekoliko preporuka za naše čitatelje, nekoliko naslova bilo starijeg, bilo novijeg datuma.

- Moja je primarna ljubav filozofija. Ona je inspiracija, strast, dubina u kojoj otkrivam svjetove i boje kakvih nema u drugim područjima. Treba vremena zavoljeti filozofiju, ali kada je jednom zavolite, postaje opsesijom, čitanje u slojevima, otkrivanje suštine, iskustava i misli velikih ljudi sakrivenih iza neobičnih riječi. Volim je jer je prostor slobode misli, propitivanja koje vodi k vlastitim spoznajama. Vraćam se Levinasu, Ricoeuru, Kierkegaardu, Heideggeru, guštam Derridu i Žižeka, Judith Butler, Luce Irigaray. Mama mi je kupila Drugi spol Simon de Beauvoir kada sam imala 16 godina. I to "pogreškom". Ali ta "pogreška" bila je sjajna za mene i tu knjigu preporučam jer razbija stereotipe koje olako prihvaćamo. Odrastala sam s romanima Salingera, Hemingwaya i pjesmama Maye Angelou. Neki su makedonski autori na mene ostavili neizbrisiv trag, kao Janevski, Šopov i Koneski. Dvije Marije Janevskog prevedene su na hrvatski, kao i njegove zbirke poezije. Eto izazova, čitajte Makedonce!

Dobili ste i prestižnu stipendiju za svoj doktorat na Sveučilištu Utrecht. Na čemu radite i koliko je teško dobiti navedenu stipendiju?

- Nisam ju uopće očekivala! Kada sam vidjela objavljeni poziv Međunarodne zaklade za istraživanje mira - IPRAF iz SAD-a, i tko je sve ranijih godina dobio tu stipendiju, pomislila sam da će mi napor prijave biti uzaludan. Nakon nekoliko mjeseci primila sam obavijest da sam jedna od 12 istraživačica i istraživača iz cijeloga svijeta koja je dobila stipendiju! Jedina sam iz ovog našeg područja Europe i jako sam ponosna na to. Mene zanimaju vjerske i mirovne organizacije te pojedinci na području Osijeka koji su tijekom Domovinskog rata sudjelovali u humanitarnim i aktivnostima povezivanja i pomirenja. Želim ispričati njihovu priču, jer su drukčiji narativi hrvatske povijesti također važni i obogaćuju, i naša sjećanja i našu stvarnost. Vjerujem, također, da ću ovim istraživanjem pokazati prema čemu je još naš grad poseban, a to je ta njegova mirovnjačka, ekumenska i međuvjerska scena pojedinaca i organizacija koji su željeli i žele, za sebe i ovaj grad, drukčiju budućnost. Osijek je pravi laboratorij mira!

Jesam li u pravu ako kažem da imamo ekskluzivu kada je riječ o vašoj zbirci pjesama izvorno napisanima na hrvatskom i makedonskom jeziku?

- Istina! Da nije bilo korone, ne bi bilo moje poezije. Tako mi je sve nekako teško palo, ta zatvorenost, strah s kojim se nisam mogla nositi, da se taj vulkan stresa pretočio u stihove. Nisam prije nikada pisala poeziju. I iznenadila sam se kako proces zapravo izgleda. Uopće nisam znala da je to stanje kreativnog i emotivnog ludila, i da se budite u cik zore jer su vam stihovi u glavi, a vi ih naprosto morate zapisati! Trajalo je nekoliko mjeseci. Izlazile su pjesme i na hrvatskom i na makedonskom, i nakupilo se pedesetak pjesama koje su svaka na svom jeziku. Shvatila sam da su i makedonski i hrvatski jezik - moji. Tada sam ih odlučila pokazati nekim prijateljima... Jagodi Cvetičanin, Ivani Šojat, Heleni Sablić Tomić, Vesni Acevskoj. Nadam se da će knjiga biti tiskana nagodinu. Ja neću time biti pjesnikinja. Taj podij prepuštam drugima koji su ondje ne samo duže, nego i čiji je dar mnogo dublji i bogatiji od moga.

Za sebe kažete da ste kršćanska feministkinja. Možete li nam pojasniti pojam, za što se zauzimate, koliko je feminističko tumačenje nužno za potpuno razumijevanje kršćanstva?

- Sažeti to područje na jednostavan način je, u najmanju ruku, izazovno, ali budući da volim izazove, pokušat ću. Naime, na Boga gledam kao na savršenog tvorca koji je sve stvorio "dobro" i prema "svojoj slici". Temelj njegove Trojedine naravi jest ljubavni dijalog sa sobom i stvorenjem. Stvorenje, muško-žensko, naličje je te naravi ljubavi i dijete-plod prihvaćanja i milosti. U tom smislu nema razlike između Eve i Adama koji su stvoreni na radost, iz čistog htijenja Stvoritelja. No, rasti i zrijeti ljudskim bićima nije jednostavno. Moramo proći sve faze na našem putu postajanja sličnijima Stvoritelju, od faze zaljubljenosti i apsolutnog poistovjećivanja, preko faze buntovništva i odvajanja, sebe-propitivanja i propitivanja granica i naravi svog odnosa s Roditeljem, do faze ponovnog prihvaćanja tko smo s Bogom i u Bogu, kao zrela bića, vlastitom odlukom obraćenja. Evu vidim kao divno, hrabro biće koje je, zajedno s Adamom, krenulo na put odrastanja. Smatram da su žene, jednako kao muškarci, djeca Božja, da su darovi, talenti koje nam Bog daje i za muškarce i za žene. Nisam Venera i nisam s Marsa. Ja sam Eva koja ne voli peglati i koja voli svog Adama koji voli kuhati.

Kolike su razlike i sličnosti između života u Osijeku i rodnom vam Skopju? Jesu li naši temperamenti i filozofija življenja potpuno različiti?

- Jesu. I to mi je ono najljepše u Osijeku i Skopju, ta njihova nepomirljivost. Skopje je ludilo, brzina, buka, nered, arhitektonska kakofonija, grad u kojem su moji najbolji prijatelji. Provela sam divnu mladost. ali i teške trenutke odrastanja u tom gradu koji me zauvijek obilježio. U Skopju svatko zna sve o vama, čak i ono što vi ne znate o sebi. Osijek je topao, otvoren, spor, blizak, distanciran, pun tišine. U Osijeku se možete izgubiti i u lokalnom parkiću, a tek na Dravi! Ta divna rijeka mi je sve. Ono što mi nedostaje ponekad je hedonizam, trenutci prepuštanja zajedništvu koje je za Makedonce esencijalno. Recimo, ako se dogovorite s prijateljima u Makedoniji otići na večeru koja je dogovorena za 20 sati, nećete početi s jelom u 20 sati, nego salatama i aperitivima i dugim razgovorima i pregovorima oko toga što će se jesti. A to traje, i znači da će obrok doći na stol tek oko 22 sata. Jesti na makedonski način znači pojesti komad nečega, razgovarati, pjevati, popiti vino, pojesti drugi komad, razgovarati, pjevati..., i tako dok se sve ne pojede, negdje do 24 sata. E, onda će netko piti kavu, jesti nešto slatko, a kući će svi oko 2 ujutro, dok se ne ispričaju sve priče i ne otpjevaju sve pjesme. To mi nedostaje. A ipak, ako sam slučajno u Skopju dulje od tri dana, nedostaje mi bolno moj Osijek. I tada znam da sam - Osječanka.