Respektabilan umjetnički obiteljski pedigre dao mu je dobre gene i time predispoziciju da svjetla pozornice kad-tad budu uperena prema njemu. Puno truda, vježbe i odricanja ono je zbog čega je u tome i uspio, i to vrlo rano. Vuk Ognjenović, čovjek koji živi balet, ples i scensku umjetnost, otkriva kako je počeo baviti se baletom, na kakve je predrasude nailazio na svojem umjetničkom puti i kakvu budućnost vidi za osječku baletnu scenu.

Umjetnost je u vašem životu stalno prisutna od najranijih dana, što kroz obitelj, što kroz formalno i neformalno obrazovanje. U Glazbenoj školi Franje Kuhača stekli ste diplome glazbenika klavirista i glazbenika teoretičara. No jeste li oduvijek znali da će ples i balet postati vaše velike profesionalne ljubavi?

- Da, to kako sam se počeo baviti baletom upravo dokazuje da smo svi povezani i da je pozitivan utjecaj drugih na naš život i nas na živote drugih bit življenja. Kako si već rekao, moja mi je umjetnička obitelj odredila put, ali put klavirista, i moram priznati da sad s odmakom vidim zašto. No ja sam uvijek bio sportski duh u sportskom tijelu, pa me je s vremenom vježbanje klavira počelo gušiti, trebao sam nešto drugo. E, tu je Stanka Džambić, moja profesorica klavira koja je i pedagog suvremenog plesa, došla u pravi trenutak. Pitala me je bih li htio sudjelovati u jednoj plesnoj predstavi, i to je bilo to, spoj umjetnosti i sporta, glazbe i plesa… savršen(stv)o za mene.

Naravno, velike zasluge idu i Sonji Kastl, koja me povukla u Zagreb, odnosno baletnu školu, te Štefaniji Heller, koja je bila moja prva učiteljica baleta.

Spominjete spoj umjetnosti i sporta, znamo da su baletni treninzi iznimno naporni i zahtjevni. Što sve trening podrazumijeva i kako se u navedeno uklapa prehrana?

- Vrlo su naporni, ali kada si u stalnom treningu, to se ne osjeti toliko. Baletni se trening ili, kako ga mi plesači zovemo, klass sastoji od zagrijavanja, vježbi na štapu, na sredini i skokova. Tek nakon toga tijelo je spremno za probe koje često traju po nekoliko sati. Što se tiče prehrane, mora se paziti, pogotovo s vremenom kako metabolizam usporava. Tako od nekadašnjih pet porcija najdražeg jela sada smijem pojesti dvije. Ne jedem meso već 23 godine, što mislim da itekako ima utjecaja na razinu energije kojom raspolažem tijekom vježbanja.

Muškarac koji izvodi piruete i klizi pozornicom uz taktove klasične glazbe zacijelo za mnoge nije sinonim za muževno. Iako ste se tijekom karijere vrlo uspješno (iz)borili s predrasudama, kako vam je bilo odrastati u takvom okruženju? Jesmo li kao društvo danas nadrasli takva razmišljanja?

- Istina, svijet je prepun predrasuda. Nažalost, mnogima tako odgovara, manipulira se lakše kada se stvari svedu na niske vibracije, zovem to titranjem gluposti. No, osobno, moram priznati da gotovo i nisam imao negativnih iskustava, dijelom zacijelo zbog toga što sam uvijek bio okružen prijateljima umjetnicima, ali i zato što sam u početku naviknuo kao klavirist na komentare kako je to samo za curice i slično. Kasnije sam shvatio da je to oblik nerazumijevanja, zavisti i ostalih ljudskih mana. Danas mi više smeta jedna velika predrasuda u vezi s plesom, a to je da puno ljudi misli kako za to ne treba neka škola, "... pa što se tu ima učiti, staneš i plešeš… " E... u tome se najviše očituje ta predrasuda.

Godinama predano radite na oživljavanju baletno-plesne scene grada Osijeka, ponovnom otvaranju profesionalnog baletnog ansambla pri HNK-u u Osijeku te otvaranju osnovne baletne škole. Čini li vam se to kao borba s vjetrenjačama ili vidite pomake?

- Evo, na meni ono najvažnije odgovaram egzaktno. Osijek vidim kao baletni grad jer on to zaslužuje. Mislim da je sada već svima jasno kako je zanimanje Osječana za baletnu i plesnu umjetnost više nego ogromno. U mom svijetu, svijetu umjetnosti i kulture, Osijek je Grad s velikim G tek onda kada ima baletnu scenu. On ju ima već sada, no ne i službeno, formalno i pravno. Ono što većina publike zapravo ne zna jest da u HNK-u u Osijeku NE postoje radna mjesta za plesače, štoviše, ni jedna kuna proračunskog novca trenutno ne ide za treću granu kazališne umjetnosti koja tvori umjetnički trolist svih drugih velikih nacionalnih teatara u Hrvatskoj. Operna i operetna smo kuća, s naglaskom na mjuzikl, no nemamo baletni ansambl, tragedija je da zagrebačka "Komedija" ima, a mi ne. Cijelim srcem vjerujem kako će se to, svim krizama unatoč, uskoro promijeniti, jer i povijesno gledano Osijek je po nastanku drugi grad u Hrvatskoj koji je imao baletnu umjetnost na sceni. Službena, pak, radna mjesta otvorena su nakon 2. svjetskog rata, dakle najveće krize 20. stoljeća, financijske ali i moralne, baš zato što je umjetnost pokretač duha, a duh tijela. Vjerujem u Osijek i ljudima koji ga vode, i mislim da su svjesni kako je uzlazna putanja kojom već punih 27 godina ide naš mali baletni ansambl nevjerojatna, pa imamo najprodavaniju predstavu u povijesti teatra! Podrška tim i drugim plesačima koji će doći i oplemeniti naš grad, potaknuti druge umjetnike, publiku, djecu svojim redom, radom i disciplinom, a prvenstveno ljubavlju za onim čime se bave, mislim da je neizbježna i već debelo zaslužena. Sada je trenutak za vjetar u leđa, hvala…

Uz plesne angažmane predajete i na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku? Što predajete, jeste li strog profesor, ima li mladih nada koje vaše stručno oko usmjerava prema profesionalnom baletu?

- Da, volim rad sa studentima, kojima predajem Scenski pokret, Osnove baleta i još neke kolegije vezane uz scensko kretanje i plesnu umjetnost. No, kako su to studenti glume, solo pjevanja ili glazbe, teško da će se itko od njih kasnije baviti baletom, premda indirektno hoće svi. Zato se i trudim prenositi im znanja, ali i ljubav i razumijevanje za plesnu umjetnost. Eh da, i nisam strog (secondo me), ali trebalo bi i njih pitati, pa da odgovor bude politički korektan.

Tijekom karijere imali ste brojne suradnje s priznatim imenima iz kulture. Koja vam je suradnja, predstava, izvedba ostala u najboljem sjećanju? Koliko je naporna priprema nekog novog djela i postavljanje na kazališne daske?

- Nevezano uz predstave izdvojio bih svakako Guya Perkova i Silvu Muradori, moje baletne mentore i inspiracije. Predstava je bilo puno, nadam se da će ih biti još i više, a izdvojio bih Svebora Sečaka, autora moje prve baletne predstave u Osijeku Licitarsko srce K. Baranovića, te Dinka Bogdanića, koji me je još dok sam plesao u HNK-u Zagreb uvijek znao dodatno motivirati, što je kasnije i rezultiralo postavljanjem Orašara, Petra Pana i mnogih drugih baletnih ulomaka u opernim/operetnim predstavama u Osijeku.

Vaša je obiteljska knjižnica bogata zanimljivim stručnim djelima, što biste od svega kao profesionalac izdvojili? Uz koje literarne naslove i žanrove se opuštate, a što čitate kćeri prije spavanja?

- Da, tatina je biblioteka na Sjenjaku uistinu velika, ja imam mini verziju u svom stanu, u kojoj ima dosta stručne literature. Pod stručnom mislim na onu usko vezanu uz ples i baletnu umjetnost, ali imam i duhovne literature vezane uz budizam i hinduizam, yogu i ayurvedu kojima se godinama bavim i koje se trudim živjeti. Sinu čitam Ježevu kućicu (glumeći razne karaktere, pa je tako jednom medo reper, drugi put fini gospodin, lija je dama, pa je stara baka, a ponekad je i svinja fina, smijeh), naravno Malog princa, ali i Životinjsku farmu da što prije nauči o svijetu u kojemu živimo. Kćeri pjevam, za sada, iako znam da za čitanje nikad nije rano. Ja čitam kad stignem, ljeti najviše, beletristiku najmanje, volim filozofsku i duhovnu literaturu. Svakako mi je jedna od najdražih knjiga Hesseov Siddhartha - jednostavna, a genijalna, dobrim me je dijelom usmjerila na životni put kojim plovim. Trenutno čitam knjigu Ravnoteža ili razaranje F. J. Radermachera.