Đurđica Kesak-Ursić u Zagrebu je završila Medicinski fakultet, a paralelno je neko vrijeme studirala i novinarstvo. Od srednje škole piše za razne novine, ranijih godina kratke priče, a unatrag petnaestak godina stručne i popularne medicinske članke za Glas Slavonije te Plivin medicinski i zdravstveni portal. Objavila je romane Par savjeta za udaju do četrdesete i Nedovršena lista. No, sve je navedeno zapravo "sekundarno", doktorica Kesak-Ursić prezaposlena je i cijenjena fizijatrica.

Vaša svakodnevica, brojni ljudi s kojima se susrećete, njihove životne priče i slučajevi omogućavaju vam da gotovo svaki dan možete napisati roman. Vi ste to učinili, i to dva puta! Inspirirani navedenim? O kakvim se romanima radi?

- Radi se o humorističnim ljubavnim romanima koji se događaju djelomice i u vrijeme Domovinskog rata, a glavna je junakinja uvijek liječnica. Na to me je nagnala ljubav za čitanjem i pisanjem, od malih nogu čitala sam sve što mi je došlo pod ruku, od Malih žena L. M. Alcott preko dragog mi Branka Ćopića do Dostojevskog i Idiota, no u to sam doba bila premlada da bih ga razumjela. Danas redovito čitam strašno puno stručne literature pa nemam strpljenja za neku baš zahtjevnu literaturu. Čitam laganije stvari, ali bih za njih često pomislila "ovo baš i nije neki inteligentan roman." Stoga sam odlučila napisati jedan roman kakav bih ja voljela čitati: zabavan, sa sretnim završetkom, ali da ne vrijeđa moju inteligenciju.

Glavna je junakinja liječnica zato što pišem samo o stvarima koje dobro poznajem. Radnja je uvijek vezana uz Domovinski rat jer je obilježio moju životnu sudbinu, ali sam htjela pisati o lijepim životnim situacijama kojih su bile pune i te ratne godine. Mi nismo prestali živjeti u vrijeme rata - zaljubljivali smo se, rastajali, pa sam pisala o tome. Prvi roman Par savjeta za udaju do četrdesete vezan je uz Zagreb u kojemu sam živjela do prije dvadesetak godina, a Nedovršena lista uz Osijek, jer se ja sada pomalo osjećam i kao Osječanka i vrlo sam lokalpatriotski ponosna na Osijek. Inspiracija su mi tisuće ljudskih sudbina o kojima slušam u ordinaciji i 200.000 obavljenih pregleda u 32 godine rada. Ne mislim da se radi o vječnim književnim djelima, ali čitatelji mojih romana bolje se osjećaju kad zaklope zadnju stranicu nego prije no što su ga počeli čitati, a dok ga čitaju puno i često se smiju.

Kreativci uvijek imaju novi projekt u izvedbi ili bar u planu. Pišete li nešto novo, možemo li očekivati novi roman?

- Naravno, ja ću kao svi intrigantni svjetski pisci, primjerice Stieg Larsson, napisati tri, i to je dosta od mene. Često me pitaju za idući roman, a ja ne stignem od mnoštva cjelodnevnih obaveza. Odlučila sam da moji romani izlaze svake četiri godine, tako da će sljedeći svakako ugledati svjetlo dana 2021., glavna će junakinja biti liječnica u šestom desetljeću (kao i ja, jer pišem samo o stvarima koje poznajem) i bit će humorističan i optimističan. Nakon toga više ništa ne obećavam, možda kad odem u mirovinu...

Objavljujete i stručne radove, pišete članke i osvrte u velikoj mjeri o temi skolioze. Kakve su mogućnosti liječenja u nas?

- Skolioza je razvojni poremećaj kralježnice, a procjena je da se u nekom stupnju javlja kod deset posto populacije. Samo manji broj zahtijeva liječenje. Sjedilački način života ne utječe na razvoj skolioze, ali može intenzivirati bolove u leđima koja djeca sa skoliozom često imaju. U tvrtki u kojoj radim kao prvi u Hrvatskoj formirali smo tim za konzervativno liječenje pod istim krovom: čine ga liječnica, fizioterapeut i ortotičar, a završili smo dodatnu edukaciju u inozemstvu. Trošak liječenja skolioze pokriva naše zdravstveno osiguranje. Za sada sam još uvijek jedina fizijatrica u Hrvatskoj koja vodi takav tim, kod nas se parcijalnim konzervativnim liječenjem skolioze bave ortopedi, dok su u svijetu voditelji tima gotovo uvijek fizijatri. Ponosna sam na to što smo takav tim formirali u Osijeku i našoj djeci omogućili višu razinu kvalitete u liječenju, i još smo to napravili prvi u Hrvatskoj. Potvrdili smo moj moto da je "periferija stanje duha, a ne geografska lokacija" i kreirali pozitivnu priču iz Slavonije. Vjerujem da radimo dobro, jer nam sada dolaze pacijenti i iz okolnih država koji su čuli za naš rad.

Koliko je u svemu važna podrška obitelji i okoline, imate li nekakva posebna savjetovanja s obzirom na prirodu estetskog dijela bolesti?

- Podrška obitelji i okoline od presudne je važnosti. Liječenje traje, ponekad i dulje od 18. godine. U osjetljivim je adolescentskim godinama iznimno važna podrška prijatelja, osjećaj pripadnosti društvu, želja da smo privlačni drugima, ali i sebi. Na svakom pregledu trudim se tim mladim ljudima pokazati i na fotografijama (jer fotodokumentacija je dio medicinske dokumentacije) koje redovito snimam kako izgledaju, koliko su napredovali i zašto je važno da budu ustrajni u vježbanju i primjeni ortoze.

Kada je riječ o listama čekanja, koliki je to problem u vašoj ordinaciji i gdje vidite rješenje na razini zemlje?

- Lista čekanja u našoj je ustanovi duga desetak mjeseci, no pacijente nakon prijeloma, operacija i trauma, kao i djecu sa skoliozom uzimamo znatno ranije. Usprkos tome što je moja realizacija pregleda na godišnjoj razini možda i 50 % veća od usporedivih ordinacija, pritisak je pacijenata sve veći. Pripisujem to našoj kvaliteti i načinu na koji radimo. Možemo na to gledati i s druge strane: ako se na moj pregled čeka godinu dana, a u nekoj drugoj ustanovi 2-3 mjeseca, ali pacijenti izabiru čekanje na moj pregled, osiguranje koje plaća naš rad trebalo bi istražiti zašto se ljudi ne žele drugdje liječiti. Kao rješenje nameće se "košarica usluga" - da pacijent točno zna koje nužne usluge može dobiti u razumnom roku. Nigdje na svijetu nemate tako velikodušan zdravstveni sustav kao u nas! Često čujem pritužbe na naš sustav od ljudi koji nikada u životu - svojom odlukom, a ne zbog bolesti - nisu radili, dakle nikada nisu u taj sustav uplatili ni jedan novčić, ali nemilice obavljaju vrlo često nepotrebne pretrage jer su besplatne. Drakonski i novčano okrutno kažnjavala bih ljude koji se naruče na pregled, ali ga ne odjave i jednostavno se ne pojave. Osim što je nepristojno, to je vrlo sebično ponašanje, a moguće jer nema konzekvenci. Na isti bih način "oderala" ljude koji ne podignu rezultat obavljene pretrage - znači da im ta pretraga nije ni trebala.

Ljudi koji vas poznaju opisuju vas između ostalog i kao velikog radoholičara. Ipak, znamo i da puno čitate. Što čitate dok se odmarate, što vas opušta i koje teme preferirate?

- Za opuštanje volim dobre krimiće s medicinskom tematikom i domaće autore koji pišu zabavno. Brzo čitam i pročitam knjigu od 600 stranica u jednom danu samo ako sam bez obveza. Ali ako se moram prisiliti da nastavim čitanje ili preskačem stranice, bez obzira na “in” autora, odustajem. Otkako sam prije desetak godina pročitala Doktrinu šoka koja me je šokirala razotkrivanjem svjetskih mračnih procesa, publicistiku više ne čitam zbog mentalnog zdravlja. Svaki krimić Osječanina Drage Hedla kupim i odmah pročitam - volim što je radnja smještena u Osijeku. Tako i Pavla Pavličića čija se Tri petka u travnju zbivaju u Osijeku, Gorana Tribusona i Ne dao bog većeg zla. Čudo u Poskokovoj Dragi Ante Tomića mi je vrh humorističnog romana na ovim prostorima (ali kažu mi da imam pomaknuti smisao za humor). Marija Jurić Zagorka, Hrvoje Hitrec i serijal mog djetinjstva Smogovci, sve od Agathe Christie u bilo koje doba dana i noći... Vrlo mi je drag J. M. Simmel i njegov roman Može i bez kavijara, koji sam ovih dana počela ponovo čitati, ali na njemačkom - knjigu izdanu 1960. godine kupila sam 1990. godine na “Flomarktu” u Grazu i draga mi je uspomena.