Apatija (grčki ἀπάϑεıα: bezosjećajnost, ravnodušnost), duševno stanje koje je obilježeno nedostatkom zanimanja i osjećaja za izvanjske događaje, definira Hrvatska enciklopedija. U biti je to bolesno stanje kod kojeg vanjski događaj ne pobuđuje nikakvo subjektivno doživljavanje. Uglavnom se pripisuje različitim duševnim poremećajima, ili u filozofiji kao najviše dobro i najveća vrlina filozofa. Prema istom izvoru, ataraksija (grčki ἀταραξία) stanje je bez strasti, duševni mir. To je stanje duše u kojem osjećaji i strasti ne ometaju duševni mir. Sabranost duše u sebi, sloboda od vanjskih utjecaja koji potječu iz tijela ili iz vanjskoga svijeta, sloboda, dakle, od rastresenosti.

Sukladno navedenome, imamo dvije opcije: ili smo društvo iznimno bolesno, ili smo društvo iznimno bogato filozofima pa smo uspjeli dosegnuti stanje ataraksije - sve što nam život nudi u nama ne izaziva nikakvu reakciju, ni o čemu više nemamo mišljenje i ništa nas više ne dira.

Banalizirajmo na trenutak. Na tržnici u jednom našem većem gradi cijena kilograma špinata iznosi osam eura?! Ako, dakle, kanim zadržati svoje duševno blagostanje, očito ću morati prijeći u kategoriju filozofa, jer kada sam izračunala koliko mi sve treba za običan ručak, shvatila sam da je život postao takav da mogu biti apatična ili po cijeli dan filozofirati o tome zašto špinat zaslužuje da ima cijenu od osam eura. Kaže opegeovka: "Gospođo, ne znate vi koliko sam ja u taj špinat uložila!" U mojoj se glavi odmah javlja filozof koji zaključuje kako mu je sigurno pjevala sonete dok je rastao, zalijevala ga zlatnim listićima i usput mu čitala knjige samopomoći i samoodrživoti, ili je pustila nekog tiktokera da mu snagom svojim misli poveća rast. No sve mi to nije smiješno, pa mi ne preostaje ništa doli - apatije.

Čini mi se da je apatija postala sinonim za preživljavanje svega onoga što nam život danas nudi i donosi. Nakon pandemije ističu se dvije osnovne stvari: na površinu izlazi ono najgore iz ljudi. Pri tome su si mnogi ljudi umislili da će živjeti milijun godina. S druge je strane plejada apatičnih generacija koje puštaju da ih stalno obeshrabruju u svemu što čine. Iskreno, ne sjećam se kada sam posljednji put svjedočila ne poplavi, nego bar valu optimizma, dobroj vijesti, bila s čovjekom koji se raduje onom što dolazi... Svi su se povukli u sebe, šute, osamljuju se, bježe u stvarnost knjiga i TV serija, izbjegavaju druge ljude, traže sebe posvuda osim u ljudima oko sebe. Mlađi također, ne trebaju prijatelje, ni veze, ni druženja, trebaju svoj mir, unutarnju ravnotežu, oslobođenje od straha koji ih blokira na svakom koraku.

Nevjerojatno je koliko mi se samo ljudi žale na strah, na tu stalno prisutnu anksioznost. Trenutak dobre vibre odmah ih uplaši, kao da se boje biti sretni, očekuju nešto loše. Je li pandemija iznjedrila ono što je najgore u svakom čovjeku, je li pomogla da se ljudi, umjesto da se poboljšaju - iskvare. Na njezinu početku, prije tri godine, tražili smo smisao u besmislu bolesti, socijalne izoliranosti, straha od smrti, straha od gubitka bližnjih, čeznuli smo da nas što prije puste van, da se družimo, hvatamo sunce, budemo na zraku, da nadoknadimo sve propušteno zbog prisilne izolacije od svijeta.

No, iz jednog idemo u drugi fenomen. Brzo smo se umorili od ljudi, od druženja, od okupljanja, od svega onog što bi trebalo biti sastavni dio zdravog života. Ljudi se ponovno povlače u sebe, istažuju mogućnosti uspostave unutarnjeg mira. Ipak, mnogi mi se žale da nemaju unutarnji mir, stalno strepe, boje se sebe i ljudi oko sebe, ne osjećaju se sigurno s drugim ljudima, ne vjeruju više nikome, smatraju da i prijateljstva više nisu ono što su bila. Nekada su trajala godinama, desetljećima, cijeloga života. Danas su to češće instantna prijateljstva, vrlo promjenjiva, lako potrošna i pokvarljiva. Oslabio je oslonac među ljudima, nepovjerenje uzima danak, mladi sve promatraju i preventivno se odlučuju za samoću, aseksualnost, odricanje od stvaranja dubljih veza, od želje za potomstvom...

Iskreno, ne zamjeram im. Nekad mi se čini da su u pravu, jer možda sav taj oprez spašava od velikih razočaranja ili trauma zbog gubitka ljudi koji su vam ulijevali povjerenje, sigurnost, bili vam uzor, autoritet, učitelji, inspirirali vas u nekoj fazi vašeg života...

Čini se danas da je sve naopako, trudimo se gurati unatrag, radujemo se tuđoj nesreći, slabo marimo za nečije slabosti, otupili smo na nečiju tugu i bremenitost života, imamo često ispade u vidnom polju za one koji možda nisu uspjeli dobiti dobre karte u ovom životu, okrećemo glavu od onoga gdje smo potrebni, guramo se ondje gdje mi očekujemo korist... Apatični smo.

Ostaje nam ili da se deklariramo kao bolesno društvo ili kao društvo koje je prepuno filozofa. Kako god da se odlučimo, na gubitku smo. Naša djeca poput lakmus-papira upijaju sve oko nas i čini mi se da nisu u krivu kada smatraju da te biti socijalno neprilagođen može zaštititi od onog što dehumanizirano društvo može učiniti ako se odlučite biti socijalno biće.