Datum objave: 27. svibnja, 2022.
Najbolje me opuštaju "policijske serije", one koje idu na programu poslije 23 sata. Kad uspijem dohvatiti svojih pet minuta za "pustiti mozak na pašu", odgovaraju mi životi "loših i dobrih". Na kraju jedne epizode takve serije, ušla mi je u uho završna rečenica koju jedan protagonist izgovara drugom nakon što je proživio niz ružnih situacija. Njegov prijatelj te situacije naziva "pukotinama" i lijepo mu objašnjava kako je svrha tih pukotina u činjenici da jedino kroz njih može ući svjetlost. "Sve u životu ima pukotinu kroz koju prolazi svjetlo", kaže mu. Htio ga je time ohrabriti i nekako osnažiti, uvjeriti ga da nije sve uvijek toliko crno kako se čini.
Možda je to mala utjeha za nekoga tko svakodnevno ima osjećaj da mu je život pun silnih pukotina kroz koje nikako da uđe svjetlo, ali to svjetlo, iskustvo pokazuje, na kraju uvijek nađe svoj put. Htjeli mi sebi priznati ili ne, taoci smo života u kojemu se sve više tješimo na način "dobro je, nisam bolestan, djeca su mi zdrava, O.K., imam kakav-takav posao i plaću, svi smo još uvijek na broju, moglo je i gore, kad se sjetim ljudi koji su ostali bez djece".... i tako bismo mogli do kraja kolumne. I svi smo mi u pravu kada pokušavamo izbalansirati ovaj stresan način života u kojemu ne shvaćamo da nam se kroz pukotine ipak uvuklo sunce. Previše negativnosti, loših vijesti, ružnih scena, pesimističnih poruka, agresivnih scena, svega onog što u korijenu ubija volju za životom. "Baš me zanima hoće li se ikada dogoditi da ćemo mi uspjeti osvojiti vrh liste najsretnijih ljudi u Europi", pita se moja prijateljica dok mi poklanja još jednu knjigu o tome kako su Danci najsretniji ljudi na svijetu. Odmah dodaje, nestrpljiva dočekati moj odgovor: "Vjerojatno nikada, prije će biti i propast svijeta nego da se to dogodi, osuđeni smo na pesimizam i životarenje." Je li tomu baš tako? Trebamo li se uistinu utješiti time da smo živi, trebamo li činjenicu da nismo mrtvi smatrati dovoljnim razlogom da prihvatimo minimum. Kada smo to pristali zaboraviti da život čine i zanimljiva putovanja, fina hrana, snažna prijateljstva, lijep okoliš, slikoviti prostori, krasne kuće i okućnice, dobri automobili, pametno i učinkovito, prije svega suvremeno obrazovanje naše djece, šansa da im damo vjetar u leđa? Ili možda tražimo previše od života?
Stigne li ta svjetlost popuniti sve pukotine nastale zbog ružnih događaja i nesretnog života? Poslušajte nekada djecu i mlade. Oni ponekad vide stvari puno bolje nego mi, odrasli, manje ih je ovaj život inficirao negativnošću. Još u njima gori ta želja da imaju smislen život koji neće biti dosadan, rutinar, kročenje davno uhodanim putevima... Prepoznaju li oni opasnost da ih se sputa u želji da se doista osjećaju živima, spremnim na prave izazove?
U pravu su moje studentice, ali i studenti, koji jasno opažaju da su nam se umjesto sunca u pukotine uvukle agresija, patnja, frustracija... što u konačnici nikada ne završi dobro. Kada je netko odlučio da je žena njegova i ničija, jer inače ne bi joj on presudio. I statistika neumoljivo iskazuje broj žena i djevojaka koje su nestale isključivo zbog agresije svojih partnera, bivših ili sadašnjih. Statistika je jedina promjenjiva, sve ostalo ostaje isto, pa i osjećaj da se uporno guramo u vrijeme kada je žena bila "nečija", a njezino pravo "svačije osim njezinog". I ne treba uvijek spominjati istu rečenicu - da smo tradicionalno društvo u kojemu su tradicionalno stvari tako i prihvaćene. Tradicija i mišljenje da je žena manje vrijedna nemaju veze, tradicija bi trebala generacijski čuvati nasljeđe, podrijetlo, običaje i vrline koje je potrebno s ljubavlju usaditi u "pukotine" naše djece, koju valja naučiti da budu bolja, a ne ubojice i zlostavljači. Nije to danak tradiciji, to je danak poremećenih umova koji i dalje smatraju da imaju pravo ženu učiniti "nevidljivom". Problem je u tome što se i dobri ljudi često prave da ne vide problem dok nije u blizini. "Ne tiče me se", jako je opasna rečenica. Nečinjenje je najveći problem u zajednici, svaki put kad se pretvaramo da nije na nama da nešto mijenjamo zapravo dopuštamo neprihvatljivo ponašanje, na neki način toleriramo stav da je žena nečija stvar, roba, objekt, pokretnina, s kojom može što hoće, pa i da ju ubije.
Vrijeme je da tražimo novu bajku za sebe, jer Zemlja čuda nije nam dostupna. U konačnici, svatko od nas ima svoju Ahilovu petu, prije ili kasnije snaći će nas nevolja, upravo zbog toga SVI imamo obvezu raditi na tome da svjetlost što češće obasjava naše pukotine, a da sva tama iščezne. Tada ćemo moći reći da smo tradicionalno društvo koje generacijski uči svaku sljedeću generaciju da ako poštuješ drugoga do sebe, a posebno ženu, tek si onda doista shvatio što znači biti čovjek. Nemojmo dopustiti da dobar čovjek postane endemska vrsta.
Muškarac je nebo, žena je zemlja. Zadatak je neba da shvati zemlju.