Smisao u besmislu
Piše:
Katarina Dodig-Ćurković
Dati djeci i profesorima da budu ono što jesu
Datum objave: 13. svibnja, 2022.
Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba. Da, nekada je tako bilo.
No, čini mi se, u skladu s iskustvima u radu s klincima, da je vrijeme za novu
izreku: Od kolijevke pa do groba najstresnije je školsko doba. Kao da je stres i
razina stresa postao nova mjerna jedinica ako želimo za nešto reći da je
vrijedno, kvalitetno i prijeko potrebno, pa se čini da je tako i s obrazovanjem.
Već niz godina u kontaktu sam s djecom, pri čemu sam posebno usmjerena
na adolescente jer su i najrizičniji. Jasno vidim sljedeće: kako se bliži kraj
školske godine, škola postaje okidač za brojne loše situacije, što je onda
predmetom naše obrade i liječenja na Zavodu za adolescentnu psihijatriju KBC-a
Osijek, na čijem sam čelu. Kako se to kolokvijalno kaže, popucaju kao kokice,
jer nemaju dobre mehanizme obrane od pritiska koje nosi kraj školske godine.
Posebno ovdje želim istaknuti maturante, koje je ove godine, prema mom
mišljenju, trebalo počastiti nepolaganjem ispita državne mature jer ta
generacija od škole baš i nije bogzna što imala. Počelo je štrajkom, nastavilo
se koronom, završilo ratom u Ukrajini i svim njegovim posljedicama. Nastava je
bila uživo, online, hibridna, svako malo u drugom obliku, svi su se snalazili
kako su znali i umjeli. Malo im je prostora ostalo za anegdote, smiješne
situacije iz školskih klupa, prve ljubavi, iskustva koja se samo kroz školu mogu
i trebaju doživjeti. Rijetki se danas sjete nekog ili nečeg vezano strogo uz
nastavu, no zato se svi rado prisjećaju fora i smiješnih situacija, onih
anegdota zbog kojeg je osmijeh uvijek širok, a srce puno. No neću se sada
prepustiti nostalgiji. Svaka generacija ima svoje vrijeme, no bit je u tome da
joj je omogućeno iskoristiti ga na najbolji mogući način. Ruku na srce, današnji
učenici nisu imali sve što im pripada od ove škole posljednjih nekoliko godina,
ali su ono što je za dva ili tri života njima ugurano u nekoliko godina.
Dogodio se kaos u ionako kaotičnom i biologijski stresnom životnom
razdoblju, bez mogućnosti prilagodbe na sve to. S druge strane, letvica
očekivanja stalno je visoko, posljednjih godina čak i toliko podignuta da se
čini kako će biti iznimno malo rekoredera koji će je uspjeti preskočiti. Moji su
studenti nedavno raspravljali o tome treba li škola biti i obrazovna i odgojna
ustanova, predloživši da se odgoj ostavi roditeljima, a obrazovanje učiteljima i
profesorima. Navedeno je, prema mom mišljenju, pogrešno jer na nas i naš odgoj
ne utječu nužno samo roditelji. Bazični osjećaj vrijednosti i primarno načelo da
razlikujemo dobro od lošeg trebali bi imati polazište iz obiteljskoga doma.
Međutim, poput biljki u parku koje netko posadi, ali netko drugi zalijeva i
obrezuje, i nas brojni drugi kroz odrastanje oblikuju, utječu na nas, daju nam
vjetar u leđa, osnažuju nas kada smo slabi, savjetuju kada smo u dvojbi ili nas
štite kada smo obeshrabreni. To su prijatelji, rodbina, susjedi, nastavnici,
poznate osobe koje nekim svojim savjetom ili gestom u nekom trenutku pomognu da
preživimo trenutak koji bismo najradije zaboravili... U našem životu stalno se
nešto događa, neki ljudi ulaze, neki izlaze, neki nestaju, nekima se zauvijek
izgubi trag i često se pravimo da ih nikada nije ni bilo, neki su u sporednoj,
neki u epizodnoj ulozi, malobrojni su glavni likovi u seriji "Kako preživjeti
odrastanje?".
Čini se kako se sve češće zaboravlja da na tom putu prema
zrelosti važnu ulogu, kod neke djece i najvažniju, imaju upravo oni koji ih uče
znanjima i daju alate kojima će jednog dana kročiti kroz život. To su njihovi
učitelji, odgojiteljice u vrtiću, profesori, odgojatelji.... svi koji na bilo
koji način imaju čast (namjerno spominjem čast!) oblikovati nečiju nježnu psihu
i razum, biti im oslonac dok se stepinicu po stepenicu penju do odraslosti.
Šteta je kada neki učitelji i profesori umanjuju svoju ulogu u životu učenika
ili ju pogrešno shvaćaju. Iznenadili bi se takvi koliko je učenicima važno
njihovo mišljenje o njima, koliko prepričavaju njihove pohvale, lijepe riječi
ili snažne poticaje. Jednako ih tako jako zaboli ako ih neki nastavnik neumjesno
kritizira, obeshrabri u planovima, ne pokloni im povjerenje. Ono što se učeniku
olako izgovori u sekundi, njega može pratiti godinama. Ako je neki učenik još i
obiteljski nesiguran, demotiviran, kritiziran, zanemarivan ili ga okolina ne
prepoznaje, nečija loša riječ, savjet, kritika ili komentar u sekundi mogu
uništiti želju za napretkom. Može zgaziti snove. Nije uvijek istina da danas
djeca i mladi ne poštuju svoje nastavnike, ljude koji ih podučavaju važnim
znanjima i vještinama. Golema je uloga upravo prosvjetnih radnika, a neki od
njih često nisu svjesni koliku imaju moć u oblikovanju nečijih stavova, potreba,
uspjeha, ali, nažalost, i neuspjeha.
Podcjenjujemo i ulogu kritike, jer
teške riječi često zabole više od bilo čega drugog. Također, ocjena nije uvijek
mjerilo znanja, ali je učenicima temelj za dalje. I nije uvijek stvar u ocjeni,
više je u potrebi učenika da ih uvažite i uputite da ništa nije nemoguće. Odnos
učenika i profesora nikada nije i ne smije biti jednosmjeran, mora biti s
obostranim poštovanjem i dopunjavanjem. I jedni i drugi mogu i trebaju jedni od
drugih učiti. Profesori mogu puno toga naučiti od svojih učenika, a učenikov je
uspjeh i profesorov. U skaldu s tim, i za učenikov je neuspjeh dijelom odgovoran
njegov profesor.
Čini se, posebno pred kraj školske godine, kada je
stres na vrhuncu, da je potrebno upozoriti na tu potrebu sinergije i prožimanja
na relaciji mentor - učenik kako bi se učenicima iznova osvijestilo da su
učitelji njihovi saveznici u stjecanju znanja i vještina s pomoću kojih će se
nositi kroz životne izazove, a učitelji trebaju ponovno vratiti u fokus i
individualne potrebe, osobine i slabosti svakog pojedinačnog djeteta, ne
skupine. Individualnost je upravo i poanta u planiranju zdravog i uspješnog
obrazovnog sustava. Dati djeci, ali i profesorima da budu ono što jesu, ne ono
što im društvo nameće.
Trebali bismo težiti da za deset ili petnaest
godina, kada se ponovno sretnu, i učitelj i učenik imaju istu misao: Uspio sam!
Profesor je uspio mladog čovjeka usmjeriti prema onom što je u njemu prepoznao
kao najbolje, a mladi je čovjek shvatio da mu je profesor bio oslonac, a ne
prepreka.
Pitajte nekada djecu u koga se ugledaju i čije im je mišljenje
bitno, iznenadit ćete se koliko će njih odgovoriti da je to upravo netko od
ljudi koji imaju privilegij svaki im dan dati njima dotad nepozanto, ali
korisno. Da, ljudi, učiti, poučavati, usmjeravati, osnaživati, pratiti djecu
kako rastu je PRIVILEGIJ, ČAST I PRESTIŽ. Kada to spoznaju svi učenici i svi
nastavnici, već smo na pola puta do boljeg školskog sustava.
"Učitelj
utječe na vječnost: on nikada ne može znati gdje njegov utjecaj prestaje."
(Henry Adams)