Osjeti se itekako da se bliži kraj školske godine i da je pritisak na djecu
pregolem. Ništa manji nije ni pritisak na roditelje i nastavnike. Kako se to
odražava na Zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju KBC-a Osijek, na čijem
sam čelu? Tako da svako drugo dijete ondje dolazi s mišlju da je najlakše
probleme riješiti tako da prestane živjeti. Svaki drugi pacijent jasno i
argumentirano izražava razloge zbog čega mu se baš pred kraj školske godine
javlja želja da umre, da sebi nešto loše učini, ili da se na neki način kazni
zbog toga što tijekom školske godine nije uspio u svemu što si je
zacrtao.
Već je duže vrijeme dobro poznato da rezanje među mladima u
epidemijskim razmjerima, toliko je učestalo da ih gotovo više i ne pitamo režu
li se, jer se navedeni obrazac ponašanja gotovo pa podrazumijeva. Doima se često
kao da se natječu tko će više sam sebe ozlijediti, iscrtati žiletom, staklom,
žicom, bilo čime što može dati vidljive ožiljke i njima poručiti nekome da pate,
ili da time sebe, ili nekoga drugoga žele kazniti. Dječja patologija zadnjih
godina uzima ozbiljne smetnje u ponašanju, a koje su uglavnom vidljive kroz
autoagresivne stilove ili heteroagresiju prema okolini. Istoj toj okolini koja
se sporadično zgražava nad činjenicom da se djeca ponašaju agresivno, bahato,
nepristojno, da ne poštuju autoritete odraslih, sklona su biti impulzivna,
razdražljiva, teško kontroliraju svoje postupke, i na tom putu vlastite nemoći
da sebe obuzdaju stradavaju oni koji su za to najmanje krivi. Od slučaja do
slučaja javi se kritična masa ljudi koja ukazuje na to da je s djecom potrebno
raditi preventivno, međutim, vrlo brzo sve padne u zaborav do nekog novog
medijski popraćenog slučaja kada neki mladi čovjek u naletu bijesa ozlijedi, ili
napadne nekoga drugoga. I sve staje na tome.
Posljedice nečinjenja nas
odraslih ispaštaju djeca. Često ta ista djeca godinama trpe fizička, psihička,
emocionalna, spolna, obrazovna, ekonomska i medicinska zlostavljanja,
zanemarivanja i odbacivanja od strane onih koji bi ih primarno trebali
osnaživati i ulijevati im sigurnost i ljubav, a to su njihovi roditelji. Često
djeci šaljemo pogrešne poruke, jer godinama nečinjenjem upravo osnažujemo
patologiju tih istih roditelja, a zanemarujemo stvarne potrebe te djece.
Zgražavamo se kad na kraju svake takve priče upravo djeca plate ceh. I nije to
samo stvar sustava, to je i nešto što se tiče svih nas.
Oni koji svoju
agresiju i osude iskazuju kroz društvene mreže i pri tome, nažalost, ne prate
vlastiti glas mržnje kada impliciraju da takve roditelje treba, citiram, "ubiti,
zapaliti, zatvoriti, dekapitirati, prebiti, da istrunu u zatvoru i sl.", ne
razmišljaju da i sami istodobno šire glas agresije i govor mržnje.
Mnogima je lakše svoj stav iskazati kroz nekoliko crtica na Facebooku,
nego uključiti se u nekakav oblik volontiranja, aktivnijeg angažmana oko
promjena u sustavu, ili odazivanjem na brojne korisne tribine ili manifestacije
koje često organiziraju policija, centri za socijalnu skrb, liječnici,
psiholozi, fakulteti i drugi. Ne, lakše je iz udobnosti vlastite fotelje
preuzeti ulogu "kadija te tuži i kadija te sudi" te najviše agresije usmjeriti
prema onima u sustavu koji su često jedini branitelji prava djece - žrtava
roditeljske nebrige.
U našem tradicionalnom sustavu odavno je poznato da
se roditeljsko pravo štiti kao svetinja, predugo se daje nemarnim i nebrižnim, u
konačnici i zlostavljačima, uloga koju zasigurno nikada nisu trebali niti
dobiti, a to je uloga - roditelj. Sustav ih je, nažalost, osnažio na pogrešan
način kroz brojne financijske i druge povlastice kojih se većina roditelja ne
želi odreći te kroz prizmu brige za djecu ozbiljno krše prava svoje djece.
Ugrožavaju ih na sve moguće načine, fizički, psihički, u konačnici i fatalno.
Lagali se ili ne, često zatvaramo oči nad takvim činjenicama, probudimo se često
pet minuta prekasno, ne razmišljajući kako imamo dvostruka mjerila. Ako sustav
uzme dijete, osudi se taj isti sustav jer "otima nečije dijete", a kada se
dijete ne izuzme iz roditeljskog doma, pitanje je zašto baš to nije učinjeno. Iz
razloga koje sam već navela, roditelj koji je nemaran, zlostavljač i roditelj
koji iscrpljuje i uništava svoje dijete, ima sva prava, za razliku od onog
roditelja koji se uredno brine o svojoj djeci, ide na posao, bori se od prvog do
prvog da plati sve račune, daje se do krajnjih granica da svome djetetu osigura
i školovanje, i topli obrok, i slobodne aktivnosti, i sve ono što djetetu treba
da bi bilo zabrinuto i osnaženo. Ti roditelji imaju najmanje prava, jer ih ne
traže, sretni su spoznajom da imaju priliku biti roditelji, uživaju u tome, i
djeca im nisu sredstvo preživljavanja, nego motiv da žive.
U tome je
bitna razlika između različitih oblika roditeljstva. Dakle, postoje oni koji su
roditelji primarno zbog toga, jer su im djeca izvor financija, s obzirom na to
da sami nisu sposobni, niti žele, osigurati uvjete za odrastanje svoje djece.
Postoji druga kategorija koja djecu ima jer uživa u ulozi roditelja, djeca ih
motiviraju, ne ograničavaju u tome da budu bolji, empatičniji, kreativniji,
jednostavno rečeno bolji ljudi. Djecu doživljavaju kao svoj uspjeh, ne kao
neuspjeh.
Vratimo se na početak priče. Nije kriv sustav, sustav smo u
konačnici svi mi. Krivo je shvaćanje da su djeca nečija tuđa obveza. Nisu! Ako
niste spremni na odricanje, bezuvjetnu ljubav, cjeloživotni strah, neopisivu
radost i neizrecivi osjećaj ljubavi i pripadnosti nekome, nemojte niti
pomišljati da budete roditelj. Radije prepustite tu ulogu onima koji znaju što
je bit roditeljstva i što djetetu treba. Najteže je, vjerujte, gledati dijete
koje pati, jer je odbačeno od svojih roditelja.
"Iza svakog djeteta koje
vjeruje u sebe, nalazi se roditelj koji je prvi vjerovao." ()