Ove će godine u rujnu biti punih trideset godina otkako sam u Osijeku. Planiranih nekoliko mjeseci u gradu koji mi je do tada bio poznat jedino kao mjesto gdje su neki znanci mojih roditelja studirali poljoprivredu pretvorilo se u tri desetljeća. Zato nije čudno da, dok pijem kavu u kvartovskom kafiću u svom rodnom gradu, brzo shvatim kako nikoga ne poznajem jer su ondje "neki novi klinci".

Bez obzira na to, u sekundi se vratim u vrijeme kada sam s društvom sjedila na obližnjem zidiću prije nastave. Odmah me svlada dobar osjećaj jer mi je srednja škola ostala u lijepom sjećanju, iako sam dio gimnazijskog obrazovanja završila u Americi. Emocije i uspomene lako naviru kada se vratite u grad svog djetinjstva, odjednom shvatite da su se neki ljudi znatno promijenili, neki su vidljivo ostarjeli, nekih, nažalost, više i nema... Jedni su već i djedovi i bake, mnogi su u drugim gradovima, pa i izvan zemlje. Razmišljam o njima i srednjoškolskom razdoblju života: koliko su se neki promijenili kao ljudi, jesu li i dalje simpatični kao iz vremena zajedničkog školovanja? Kako god bilo, ljudi i događaji iz srednje škole obilježili su mi život, na određeni su mi način dali krila, kao i većini nas iz moje i mnogih drugih generacija.

Upravo na kavi s kolegom iz srednje škole raspravljam o nekim našim profesorima, većina ih više i nije među živima, ali se prisjećamo tolikih anegdota koje potvrđuju kako su nas naši nastavnici često znali zaštititi i od nas samih i od naših roditelja. Upozorili bi nas na vrijeme da činimo gluposti, izostajemo bez veze i ulazimo u nepotrebne rasprave s njima iz kojih ćemo ionako izići kao gubitnici. Svi su imali neki nadimak, ovisno o tome na što su nas ili na koga najviše podsjećali. Nije onda bilo ni mobitela ni e-dnevnika, no moja je mama uvijek znala sve vezano uz školu i što se tiče mene i moje braće i sestara. Radila je u banci, pa bi profesori u tim vremenima kada se još za sve moralo na "šalter" usput obavili i "informacije" ili bi neki dobronamjerni susjed ili znanac upozorio roditelje na naše gluposti. Nije ih bilo puno, ali bilo ih je dovoljno.

Nismo to jako zamjerali svojim profesorima, čak sada, s odmakom, drago nam je što su i time pokazivalii da im je stalo do nas i da nas žele usmjeriti na pravi put. Uvijek je sve nekako išlo u smjeru pozitivnog poticaja i osnaživanja, a ne u smislu omalovažavanja i kritike koja bi nas mogla znatno obeshrabriti i zaustaviti na ionako trnovitom i grbavom putu odrastanja i sazrijevanja. Nekadašnji su profesori vjerovali u bajku o ružnom pačetu i nadali su se da će svatko od nas kad-tad postati labud.

"U bajku o ružnom pačetu još sam i vjerovala jer mi je sve to bilo logično, no teško sam mogla povjerovati da će od ružne gusjenice jednog dana postati predivan leptir kojem će se svi diviti", komentira moja prijateljica. E, upravo je u tome bit! Kako i kod najlošijeg učenika prepoznati nešto što će ga u jednom trenutku iz gusjenice transformirati u leptira. To je poanta posla svih nas koji radimo s djecom - iz njih izvući maksimun, dati im priliku da zasjaje u okvirima onog što imaju, a ne da u njima ugasimo i onu najmanju iskru.

Mi ljudi skloni smo više upozoravati jedni druge na loše, na ono što nam smeta ili nam bode oči, slabi smo na pohvalama, na lijepim i poticajnim riječima, a tek na rečenicama, škrti smo na odobravanjima i savjetima kako da netko bude bolji, jači, vidljiviji, primjetniji, da ga se uvaži, poštuje, da mu damo priliku da zablista. U tome je većina, posljednjih godina posebice, "doktorirala". Djeca nam to najviše osjete. Mnogi su skloni u sekundi im uništiti snove, olako ih spustiti na zemlju. Dobila su krila za let, a onda im ih žele slomiti, prizemljiti.

Nisu sva djeca ista, nismo ni mi odrasli. Da je i nas sada propustiti kroz sito, pitanje je kako bismo prošli. Djeca i nas promatraju, jako dobro osjete kakvi smo, jesmo li dobri ili loši, jesmo li im podrška ili nismo, ali, za razliku od nas, nemaju moć da nas kazne, a mi imamo tu moć da ih svojim kritikama itekako oslabimo. Dakle, možda osobno ne vjerujete da će neko dijete jednog dana biti uspješno, kreativno, od drugih prepoznato. U vezi s tim vrijedi onda izreka da je manje više, jer nekada je bolje da prešutite ako smatrate da nisu potencijal za nešto nego da ih svojim ničim utemeljenim stavom osudite na propast.

Nitko danas ne gleda kroz čarobnu kuglu da bi mogao proricati kako će se neko dijete snaći kroz život, ili se možda neće snaći. Jer pitanje je jesmo li i mi ostvarili sve svoje potencijale, možda smo i mi dok smo odrastali nailazili na prepreke koje su bile sazdane od tuđih loših mišljenja i pretpostavki.

Kada možete i imate priliku raditi s djecom, nastojte ih u svakom trenutku potaknuti da iz sebe izvuku najbolje. Osobno sam kroz posao upoznala toliko kreativne, maštovite, inspirativne i pametne djece koja, zbog grubih životnih okolnosti, nemaju dobru startnu poziciju. Međutim, ne uzimam si pravo da im ja oduzimam i nadu da će se stvari popraviti nabolje i da će jednog dana sve biti kako žele. Sva su djeca unikatna, no mnogo toga ovisi o tome hoće li ili netko voljeti, podržati i pravilno usmjeriti. Previše je djece danas bez oslonca kroz život, upravo zbog tog razloga dijelom su i crne kronike. Nije do djece, do nas je, odraslih! Zato ne štedite na lijepim i poticajnim riječima, radije uskratite neke druge stvari kojima nastojite to kompenzirati. Nije bit uvijek u razini obrazovanja, poanta je u tome je li dijete uspjelo odrasti u poštenu osobu sigurnu u sebe. To je naša obveza. Svih nas!

“Ljubazne riječi mogu biti kratke i možda ih je lako izgovoriti, ali one odjekuju u beskonačnost.” (Majka Tereza)