Kaže u jednoj TV seriji mlađi lik starijem: "Možda sam se jučer rodio, ali sam do kasno učio gradivo", odgovarajući na tezu da je u životu i pri donošenju nekih odluka bitno promisliti i o nečijem iskustvu i mudrosti koju donose godine, bolje reći o zrelosti koja donosi privilegij razboritosti i odlučivanja ne na brzinu, nego sa stavom da je jutro mudrije od večeri.

U konačnici je mlađi lik ipak poslušao savjet starijeg i zaključio da ni učenje do kasna ne može uvijek nadoknaditi godine iskustva te da odluke ne treba donositi na brzinu, posebice ako su one dalekosežne i imaju posljedice za veći broj ljudi.



Danas možda mladi više nisu, kao nekada, skloni poslušati savjete odraslih, često im se čini da im se previše pametuje i mudruje o onome za što imaju dovoljno i vlastite pameti. Naravno, posljedice te "nepodnošljive lakoće odlučivanja" često snose njihovi roditelji, prijatelji, okolina koja često i sama potpiruje potrebu mlađih da u svemu budu najpametniji. Danas nije lako biti stariji, da ne kažem star, jer odavno u društvo vlada stav kako je sve iznad trideset godina za otpis, a naročito ako se radi o ženama. Nedavno sam tako svjedočila raspravi o tome koliko je "vrijedna" ili "nije vrijedna", žena nakon određenog broja godina, uz zaključak da se vrijednost smanjuje kako stari?! S druge strane, ako malo bolje pogledamo oko sebe, vidjet ćemo da naše prijateljice, vršnjakinje iznad 40, izgledaju dobro, imaju uglavnom uspješne karijere i pristojne prihode. Dok je većina njihovih vršnjaka odavno postala na neki način sama sebi dovoljna, pa ih ne muče ni kilogrami viška, ni bore, ni sijeda kosa, dapače, tepaju sami sebi kako sve navedeno pridonosi njihovu zrelom šarmu, žene se zamaraju usporedbom s mlađima i pokušavaju ostati vječno mlade. Poznat vam je onaj opis za ženu "super izgleda s obzirom na to koliko ima godina". Ako se pak žena ne uklapa u taj klišej, odmah je omražena i slijedi joj komentar "kirurzi ju nisu uspjeli ispolirati".

Ako ponekad pročitate komentare na društvenim mrežama, bez previše truda naići ćete na čitave kolekcije uvreda koje ispisuju upravo žene protiv žena. Pritom se ženi često osporava pravo da bude sama sobom zadovoljna i svojim izgledom, ma kakav on bio. odnosno bez obzira na to odgovara li nečijim "šprancama". Zadovoljna žena, prema mome mišljenju, zrači pozitivno i prema drugima. Nažalost, u omalovažavanju žena prednjače - žene. Mnoge, čim ugledaju njegovanu i dotjeranu ženu, kažu: "Sigurno ima tri spremačice". A zašto ih ne bi imala ako ih si može priuštiti i pristojno platiti? Obično prozivamo muškarce da su nepravedni prema ženama, no čini se da je žena ženi vuk sve češće.

Dakle, iako smo odavno spoznale koliko smo svega same sebi nametnule, dijelom kulturološki, dijelom zbog vlastitih težnji za samostalnosti i neovisnosti, s druge strane kao da često nastojimo potpuno ignorirati ili umanjiti sve uspjehe koje ostvaruju žene. Muškarcima mnogo toga opraštamo i dajemo im pravo na zapuštenost, trbušinu, i slično, a istodobno sebi i drugim ženama namećemo često nedostižne standarde. Stoga nije čudno što danas gotovo svaka druga tinejdžerica ima neki poremećaj prehrane, ponekad mi se čini da još nisam upoznala djevojku zadovoljnu svojim izgledom. Svaka si nađe bar jednu manu i silno ju želi ukloniti.



Gotovo svaka treća žena već u srednjoj školi silno želi novi nos, nove uši, veće grudi, uže bokove, tanji struk, vitke listove, izbrisane pjege na licu, ravne zube, raskošnu stražnjicu... "To se vidi prostim okom, jer je mozak ionako nevidljiv", citiram jednu ciničnu prijateljicu.

Upravo takvim stavom o sebi samima, međusobnim kritikama, nametanjem imperativa koji su potpuno irealni i nepotrebni, guramo naše kćeri, pa i sinove, u situaciju da uništavaju svoju osobnost na račun fenomena "društvene prihvatljivosti".

Neki sam dan u razgovoru s mojim studenticama rekla kako i ja ne želim biti gratificirana činjenicom da mi društvo nudi automate s besplatnim higijenskim ulošcima, dakle, kroz prizmu menstrualnog ciklusa, nego da isto to društvo ponajprije treba prepoznati potrebu sveobuhvatnijeg i dostupnijeg školovanja, posebice obvezne srednje škole, kako mnoge mlade djevojke ne bi bile taokinje svojih obiteljskih situacija. Pohvalno je imati i besplatne uloške, ali još je važnije pravo na obrazovanje, pravo na rad i na vlastiti prihod, kojim će onda svaka mlada žena moći sama sebi priuštiti ne samo higijenske uloške.

Dakle, inzistirajmo na velikim, ne na malim pravima, jer žene zaslužuju da ih se u 21. stoljeću prepoznaje kroz ono što mogu, što žele i postižu, a ne kroz ono što im se stalno nameće da moraju.

"Uvijek budi prvorazredna verzija sebe, umjesto da budeš drugorazredna verzija druge osobe." (Judy Garland)